palačinke

Oduvijek sam volio palačinke, ali ih ni jedna žena koju sam smatrao svojom i kojoj sam davao dio sebe, nije voljela peći. Ne samo one, nego je i moja majka, a još više baka zazirala od te aktivnosti.
-Napravit ću ti tortu, kolač, bilo što, samo nemoj da pravim palačinke - govorila bi moja majka takvim glasom da bih se posramio što sam uopće tražio to od nje.
-Dječače, jel ti misliš da ja nemam pametnija posla nego mutiti tijesto i stajati na nogama tako dugo dok mi vene ne budu šire od prstiju i dok mi se ove stare kosti ne saviju od reume? Eno ti ručak, pa jedi ako si gladan. Ostavi baku na miru. U grob ćete me otjerati prije vremena, vidim ja to....-nastavila je govoriti sebi u bradu odlazeći.
A ja bih na jeziku osjećao mekano, glatko tijesto, još toplo, blago zagoreno na krajevima, kako mi miluje okusne pupoljke i razlijeva se niz nepce okusom jednom čokolade, drugi put meda i kokosa, treći put domaćeg pekmeza od šljiva. Oh, kako sam volio šećer i mljevene orahe u njima ukrašene tučenim slatkim vrhnjem.
Sanjao sam ih gotovo jednako često koliko sam sanjao ljubavni čin. A to je nama muškarcima svojstveno, to snatrenje o ženama koje su slobodne, razuzdane, tople i mazne, dostupne.
Rekao sam "ni jedna"? Zapravo trebao sam reći "ni jedna osim nje".
Imao sam iznajmljeni studentski stan na Žitnjaku. Nekoliko stanica udaljen od okretišta dvojke. Jednosoban stan u kojem sam živio sam, bez cimera, kako bih mogao neometano učiti.
Susreo sam je jedne zimske večeri. Vani je već bilo mračno, snijeg je škripao pod gumenim potplatima čizama. Stajao sam ispred svoje zgrade tražeći ključ od ulaza, kad sam začuo "tap, tap, tap, tap, ritmično udaranje malih nožica po tlu, a zatim ugledao mačku kako žustro dolazi iza ugla, protrčava pored mene i nestaje u mraku. Za samo nekoliko sekundi, opet se začulo nešto glasnije "tup, tup, tup, a zatim sam ugledao psa, bijele duge guste dlake, za kojeg nikada nisam saznao koje je mješanačke sorte bio, kako trči u istom smijeru i nestaje u mraku, upravo tamo gdje je nestala i mačka prije njega.
Nasmiješio sam se i nastavio prebirati po džepovima tražeći ključeve.
Opet se začulo jako glasno "tap, tup, tap, tup, tap" i iza ugla je dotrčala zadihana djevojka.
-Jeste li vidjeli možda bijelog psa? - zastala je i prodahtala pokušavajući ujednačiti disanje.
Pokazao sam rukom u kojem smijeru je njen pas otišao i zaustio nešto reći no ona me prekinula glasnim krikom.
-Bibi, dolazi ovamo. Taj glupi pas me uopće ne sluša.
Tek tad sam vidio da je pas odustao od potjere i vraćao se natrag.
-Tvoj je? - upitao sam.
-Ma ne, ja se ne znam brinuti ni za kaktuse i oni nakon nekog vremena krepaju, samo ne znam je li to od previše brige ili neznanja ili nemara. Kako god okreneš, bolje je meni ne ostavljati živa bića na brigu.
-Pa odkud ti onda pas? - začudio sam se.
-Prijateljica je otišla na krstarenje u Egipat, jedno od onih jeftinih studentskih, zapravo apsolventskih putovanja i nije imala kome drugom ostaviti na čuvanje stan, te svoje kaktuse i Bibi. Stan je ok, još uvijek je na drugom katu,kaktusi su crkli, a Bibi je još živa, no neprestano je gubim.
Dok je pričala osmotrio sam je malo bolje i shvatio da je jako lijepa s tom svojom valovitom crvenkastom kosom, kožnom crnom jaknom i rockerskim čizmama. Mogao sam se kladiti da voli rock balade.
-Mogli ste ti i Bibi svratiti na jedan čaj, da se malo ugrijete. - predložio sam. Sad kad znam da smo susjedi, ja sam u prizemlju.
Začudo, pristala je.
Napokon sam pronašao ključ i otključao. Moj stan je bio prvi do ulaza, nismo morali koristiti stube.
-Kakav uredan stan. Znaš, mislila sam da su svi muškarci lijeni, pa ostavljaju nered iza sebe.
Skuhao sam čaj i zamolio je da me pričeka dok se preodjenem u trenirku.
Kad sam se vratio iz sobe, moja je kuhinja bila puna dima, gustog bijelog dima, što se migoljio kroz otvoren prozor. Stanom se širio božanstven miris palačinki. Sline su mi se skupile na rubove usana i promucao sam - Pa kako si tako brzo uspjela...
-Pa, da postoji disciplina brzog pravljenja palačinki, ja bih vjerojatno bila svjetski prvak. Minuta za umutiti tijesto i čas posla za ispeći ih. Samo ova tvoja tava je usporila cijeli proces - mahnula mi je plavom, emajliranom tavom ispred nosa i okrenula jednu palačinku u zraku. -Moraš nabaviti teflonsku tavu, pa da vidiš kako to glatko ide. I ne dimi ovoliko. Zapravo, ne dimi uopće. Budi sretan ako susjedi ne pozovu vatrogasce, ovaj dim što suklja vani, kao da je od požara - smijala se i samo lijevala tijesto, a palačinke su se slagale jedna za drugom, čineći već poveliku hrpicu na tanjuru.
-Maži, što čekaš! - pogledala me je kao prijekorno. Tada sam bio siguran da sam se zaljubio u ovu neobičnu djevojku.
Pekla mi je palačinke cijeli tjedan, sve dok Egipatska avantura njene prijateljice nije završila, i taman kad sam se odvažio da je poljubim i pokušam zadržati, ona je odmahnula glavom i rekla "Ne bi išlo, ovo, nas dvoje, mislim, ne bi išlo, vjeruj mi".
Nikada nisam saznao zašto ne bi išlo. Znam samo da sam posljednju palačinku čuvao u hladnjaku sve dok je plijesan nije pretvorila u nešto neprepoznatljivo.