volio bih...

Volio bih jednom pokisnuti s tobom, držati te u naručju dok mi kiša kapa niz kaput, jer ništa nije tako lijepo kao poljubac zasoljen kišom, vlaga što se uvlači u kosti i škripa automobila kroz duboke lokve u vidu kulisa tog prekrasnog jesenjeg, večernjeg poljupca. Tako bih želio kisnuti s tobom i nogama raznositi natopljeno crvenkasno lišće pitomih kestena, držati te za ruku i osjećati bridenje usnica, vrelijih od pečenih divljih kestena što ih čovjek s vunenom kapom na glavi i u rukavicama bez prstiju peče na limenim šupljikavim tepsijama kroz čije rupice palacaju vrhovi vatre zapaljene na ugljenim kockama. Hodali bi bez kišobrana, nas dvoje ništa ne može sakriti od pogleda prolaznika, ali tko bi nas te noći uopće mogao vidjeti osim nekih sličnih ljubavnika, dovoljno ludih, poput nas, da izaberu šetnju preko kišnih lokava umjesto tišine i mirnoće, topline vlastitog stana?
Volio bih ti šaptati nježno riječi tvojih omiljenih pjesama, znam bila bi to Barbara Slamingova i Povratak Cesarićev, a ti bi uzdisala tiho, dirnuta. I ne bih ti lagao, ne kao što sam lagao drugim ženama.
Volio bih ti kupiti ruže od uličnog prodavača.
Volio bih te sanjati dok kiša pada i živjeti taj san makar kratko, svega nekoliko trenutaka, sve dok me java hladnim prstima ne podsjeti da nisi moja, da nikada nisi ni bila moja.
Jedina moja, volio bih te voljeti, a to mi nikada nisi dopustila.