filmovi koje nisam gledao i filmovi koje sam gledao bezbroj puta

Kad sam bi dječak, filmovi su se na televiziji prikazivali razmijerno rijetko. Imali smo prvi i drugi program i jedan film u nekoliko dana. Obično bih se oduševljavao kad ugledam glavu lava koji riče, jer bih znao da slijedi nešto zanimljivo. Dobri stari Metro Golden Mayer.
Sjećam se crno bijelih filmova s Merlin Monroe, dobrim starim Bogartom, zatim ere kaubojskih filmova koje sam najviše volio gledati ljeti točno u podne, pa onda epove poput Kleopatre...Bilo je tu svašta, no bio sam sretan kad sam mogao pogledati dobar film.
Ipak, postoje filmovi koje nisam gledao, a žao mi je što nisam i posve je sramotno što nisam. To je kao da čovjek smatra da je načitan a nije čitao baš ništa od Dostojevskog. Dostojevskog se naprosto ne smije propustiti. E, nekako tako i ja smatram da znam što je dobar film, a nisam gledao neke od klasika.

Sjaj u travi - režiser Elia Kazan, 1961. Warner Bros
To je jedan od filmova koji se u pravilnim razmacima prikazuje na televiziji, no ja gotovo uvijek prispijem na sam kraj i zaista me to svaki put dodatno iznervira. Pa zar nisam lijepo mogao doći kući i ne upaliti baš prvi program i ne saznati da sam ga opet propustio? Ne, očito nisam. Ja svaki put znam da taj fim nisam gledao, a mogao sam. Scenarij je zanimljiv, siromašna Kanzašanka, zaljubi se u najbogatijeg mladića u gradu. Nakon što sazna da ju je prevario jer je popustio porivima i potrebama tijela, kojima mu ona prije braka nije htjela ni mogla udovoljiti, djevojka doživljava histerične ispade, nakon čega biva smještena u psihijatrijsku ustanovu...

Istočno od raja, Buntovnik bez razloga i Div - tri jedina filma koja je snimio James Byron Dean i na temelju njih ušao u filmsku legendu, a filmovi su postali klasici. Sva tri su snimljena u periodu od osamnaest mjeseci. On je bio simbol buntovnika sredinom prošlog stoljeća, umro je sa jedva 25 godina i nije uspio uživati u svojoj slavi, još manje u novcu. Gledao sam neke scene iz navedenih filmova, no na žalost nikada od početka do kraja. Zašto? Jednom je to bio odlazak na put baš u vrijeme početka filma, drugi put sam imao sastanak s ljubavi mog života (tako sam tada mislio, pa mi je bilo važnije to nego gledanje filma), treći put sam išao s društvom na otvorenje neke izložbe pa sam si mislio u sebi, "ah, bit će još repriza, što se nerviraš, to je nezaboravna trilogija i pogledat ćeš je kad tad...Uglavnom, uvijek sam radio nešto važnije u vrijeme kad je neki od ovih filmova bio na tv-u. Ako ih netko ima snimljene na DVD-u neka se javi.

Mačka na vrućem limenom krovu - film iz 1958. godine, niminiran i dobitnik hrpe Oscara (jedino glavni glumac nije dobio kipić), snimljen na temelju kazališnog djela Tennesseeja Williamsa.Eh, to je film koji sam počinjao gledati bezbroj puta, udobno se smjestim, ispred sebe stavim grickalice, noge dignem na stol i počne moja avantura, koja redovito biva prekinuta. Najdraže mi je kad u sred filma nestane struje, a sljedeći najdraži razlog mi je zvono na vratima i dolazak gostiju od kojih se nikada nisam znao sakriti tako da se pretvaram da nisam doma i ne otključam vrata.

Građanin Kane - film Orsona Wellesa iz 1941. godine, sramota je i priznati da ovo remek djelo nisam gledao pa su razlozi negledanja posve nebitni. Posljednji u nizu izgledao bi ovako : prijatelj mi ga je snimio na računalo, a ja sam posve zaboravio na to, te sam kupio novo računalo, staro darovao i eto, film nisam odgledao. Američki filmski institut proglasio ga je 2007. najboljim američkim filmom svih vremena.

Vjerojatno postoje neki "viši razlozi" za sve gore navedeno, možda previše očekujem od njih, možda nikada nije bio pravi trenutak. Uglavnom da parafraziram jednog pisca kojeg sam čitao prisiljavajući se riječima "glupane, kako je moguće da ga diljem svijeta čitaju, uživaju u njemu, navode kao omiljenog pisca u intervjuima, a tebi se povraća kad otvoriš prvu stranicu njegove knjige i do posljednje imaš poriv da si čupaš kosu pitajući se tko ovo može zvati književnošću" i tako pročitao cijeli njegov opus nadajući se da ću pronaći tračak ljepote u svemu što je naškrabao - kad nešto jako želiš, cijeli svijet se uroti da to ne dobiješ, čime se potvrdilo da je Murphy bio u pravu. Je...mu pas...mat...Murphyu mislim, ne piscu.

No, da sve ne bi bilo tako crno, postoje i filmovi kje sam gledao bezbroj puta. Ne zato što su to najbolji filmovi, ni stoga što su mi najdraži, nego naprosto imaju ono nešto. Nešto jako privlačno, atmosferu koja me obara s nogu, glumačku virtuoznost ili filmsku glazbu. Svaki ima nešto od navedenog što me u datom trenutku oduševilo, pa se tim filmovima uvijek vraćam.

Kum - ma ne sva tri dijela, nego prvi. Mlađahni Al Pacino, početak razvoja kultnog glumca, za mene jednog od ponajboljih, vesela i istovremeno mračna atmosfera "cosa nostre", pravila ponašanja, glazba koja je magična. Što reći, gledao sam ga toliko puta, da mi se čini da ga svaki put gledam kao da mi je prvi.

Memento - noviji film koji se obvezno mora pogledati. No, ako se pretjera, čarolije nestaje. I što je jebem mu pisalo na prsima glumca u posljednjoj sceni? To me izluđivalo i nisam si želio priznati ako je i to jedan od razloga zašto gledam film. Intelektualno je poticajan, vjerujte mi. Ne nalazi se uzalud na listi 250 najfilmova svih vremena. Odličan scenarij, neobičan način prikazivanja radnje, prošlost i budućnost se prikazuju istovremeno, dok se te dvije vremenske linije ne sretnu na sredini puta.

Gladijator - Ridley Scott, 2000. godina s Russellom Croweom i Joaquinom Phoenixom (ovaj potonji kaže kako više neće glumiti, pa dobro, ako pjeva kao što glumi, neka čovjek samo pjeva, slušat ćemo) vjerojatno ima i boljih filmova sa sličnom temom(mada sumnjam, s obzirom na broj osvojenih Oscara), no mene je oduševilo što sam ga prvi put gledao u kinu, scene su bile fascinantne, glazba odlična, više nego odlična, radnja dobra, emotivan film, rat, povijest, napetost. Gledao sam ga previše puta želeći još jednom osjetiti ono što sam tog dana doživio u kinu, taj osjećaj katarze, oduševljenja, nečega što ne mogu i ne znam opisati bolje, ali na žalost, nikad više to nisam doživio. Kriv je premali ekran i nedostatak dovoljno dobrih zvučnika.

Legenda o jeseni - 1994. godine, Edward Zwick; romantičan film, ali mene nije privukao romantični dio priče, mada sam se uvijek pitao kako je moguće da tri brata vole istu ženu, te da ta ista žena bude sa svom trojicom, nego dio o načinu života u to vrijeme, odlični Anthony Hopkins i brutalnost života i sudbine.

Šalji dalje/Pay It Forward - 2000. godine, režija Mimi Leder, glavni glumac legendarni Kevin Spacey je profesor sociologije, s bolnom prošlošću i opekotinama na prsima. Pokušava uvjeriti svoje učenike da jedan čovjek čini razliku. Dječak Eugen pokušava teoriju "šalji dalje" provesti u djelo, tak da pomogne trojici ljudi, obvezujući ih da oni pomognu sljedećoj trojici, te bi se "dobro" na ta način širilo geometrijskom progresijom. Dječak završava tragično. Kevin Spacey je imao i boljih uloga i boljih filmova, te ovo sigurno nije neko remek djelo, no sama priča je tako potresna i tako emotivna, da sam na ovaj film gledajući ga prvi put plakao, sjetio sam se svog djetinjstva, djetinje naivnosti i snova. Stoga sam ga gledao previše puta.

Uglavnom, odavno već nisam gledao neki jako dobar film. Morat ću malo osvježiti znanje o filmovima ili napokon nadoknaditi propušteno.