andrea bocelli u međugorju

Pa, priznajem, jedna od stvari koju volim je klasična glazba. Tekstovi na latinskom, talijanskom, francuskom. Opere. Arije. Tenore. Soprane. Godinama sam išao na svaku novu izvedbu u Hrvatskom narodnom kazalištu, a bio sam čest gost i u Lisinskom. Kada sam u novinama pročitao kako u Međugorje dolazi slavni slijepi tenor, bio sam oduševljen. Napokon je bio blizu, dohvatljiv trenutak kada ću ga moći slušati uživo. Svojoj dragoj nisam htio reći ništa iz jednog razloga. Imamo malu bebu koju ona doji i gotovo je neizvedivo da idemo. Nadao sam se da neće ni saznati. No, kako to već obično biva, ona je ugledala reklamne plakate, pročitala članak - dva u novinama i bez uzmaka, odlučila da idemo. Relativno nam je blizu - rekla je. Otići ćemo za vikend u posjetu baki, malu bebu ostaviti njoj na čuvanje a zatim se odvesti automobilom do Međugorja, uživati u koncertu i vratiti se doma. Doma kod bake, ne "doma" doma. Pokušavao sam je odgovoriti, makar mi se išlo, jako mi se išlo, ali nisam bio siguran kako će to sve na kraju završiti. Ona je bila uporna. I tako smo spakirali stvari u četvrtak ujutro i krenuli na put.
Pratilo nas je prekrasno vrijeme. Baka je bila oduševljena što smo došli. Gugutala je zajedno sa svojim unukom, potjerala nas da se tuširamo i spremamo i idemo, jer koncert počinje u 21.30, a već je sedam sati. Moja draga je obukla crnu tuniku i bijele lanene hlače, kosu počešljala na način na koji već dugo nije, usne namazala svjetlucavim ružem i izgledala je prekrasno svježe. Ja sam se odlučio za ležeran izgled, antracitne cargo hlače i crvena majica, te torba sa vodom i fotografskom opremom.
I ako naša beba doji, kupili smo kutiju hrane, bočicu i nadobudno je ostavili baki, da ga nakon šetnje i kupanja nahrani i uspava. To su rituali koji se ne smiju preskočiti, ta šetnja i kupanje. Naprosto je ovisan o tome. A nakon kupanja, moja ga je draga navikla na kozmetički tretman, maže mu cijelo tijelo kremom po preporuci dermatologa, za čistu i zdravu kožu, a on, mali lopov uživa, smije se i guče. Nevjerojatno kako je beba zapravo inteligentna i kako je svega svjesna. Točno zna da joj se tim mazanjem posvećuje pažnja i zadovoljno prede.
I krenuli smo. Čekala nas je još vožnja do Međugorja. Kada smo napokon stigli i usput se napričali o svemu i svačemu u automobilu, noć je pala a rijeke ljudi su se slijevale prema crkvi. Uglednici, obični ljudi. Vidio sam mnoge, ali neću spominjati nikoga imenom i prezimenom, tek reći ću da je bilo političara, generala, haških optuženika, pjevača, pisaca, no najviše običnih ljudi, ljubitelja glazbe. Ljubitelja lijepoga.
I more, more turista. Svih rasa. Grad je blještao. Suvenirnice rade valjda do ponoći. Restorani i kafići u su prepuni, te jedva nalazimo mjesto za sjesti kako bi popili sok. Slikam sve što mi se učini zanimljivo. Moja draga je ushićena. Ovo joj je prvi izlazak nakon što je rodila našeg malog divnog sina.
Svratila je kupiti baki, svojoj majci, jedan suvenir. Odabrala je kristalno zvonce s likom anđela. Slatko i ni malo kičasto. Elegantno.
Otkucavalo je devet sati. Zaboravio sam reći kako smo automobil parkirali na samom ulazu u grad, jer je drugačije bilo nemoguće, a onda smo do centra pješačili nekih petnaestak minuta.
Predložio sam da odemo do crkve. Prešli smo cestu. Oko crkve su bili postavljeni video zidovi, a ljudi su sjedili na kamenim zidićima, na stolicama na sklapanje i čekali početak. Bina je bila velika i lijepo uređena. Sjedećih mjesta nije bilo puno, a bila su za sponzore i uglednike. Ostali su stajali. No, bilo je čarobno. Mojoj dragoj nije silazio osmjeh s lica. A onda je nazvala baku da provjeri spava li dječak.
Eh, tu počinje priča. Baka je rekla kako je dječak neutješan, plače bez prestanka, odbija hranu i od silnih suza i plača ne uspijeva zaspati. Dodala je kako će ga ona nositi u naručju do jutra ako treba, neka mi samo uživamo.
Draga mi je dala slušalicu da poslušam. Nikada nisam čuo takav plač i takvo uzdisanje. Zaista neutješno. Pitao sam je, što ćemo? Rekla je da joj je važnije dijete nego li glazba.
Znao sam koliko je željela doći ovdje, a odjednom sam vidio što znači majčinska ljubav, ona ljubav zbog koje je ljudski rod opstao. Žurila je ispred mene kako bi što prije ušla u automobil. Provlačila se kroz rijeku svijeta koji je išao u suprotnom smjeru. Uzalud bih ja govorio da se djetetu neće ništa dogoditi, zapravo i ona je to znala, djeca plaču, to im je urođeno, no nije mogla protiv sebe. Jer znala je, dijete je osjetilo da nje nema, i plakalo je za njom. Shvatili smo da je i večernje dojenje i san na grudima i uz toplinu njenog tijela još jedan ritual kojeg je dijete i te kako svjesno i bez kojeg ne može.
-Sad shvaćam zašto puno mladih majki ne doji,- rekla mi je kad smo sjeli u automobil. kada se dijete nauči na bočicu, nahraniti ga i uspavati može bilo tko. A ovo naše zlato nepogrešivo zna moj miris i nemoguće mu je mirno zaspati tako ostavljenom.
Dijete bi zasigurno na koncu zaspalo iscrpljeno, možda bi glad bila jača od navike pa bi pojeo i umjetno mlijeko, mučeći se jer ne zna kako jesti na bočicu, znali smo to oboje. No, ipak smo se vraćali a da nismo dočekali niti početak koncerta.
Pričali smo za vrijeme vožnje o svemu. O njenim strahovima za to dijete, o tome kako se divi ženama koje uspiju odgojiti puno djece, o mojoj baki koja je ostala bez muža i sa petoro djece i sve ih podigla na noge i omogućila pristojan život, školovanje.
-Hvala ti- rekla mi je i poljubila me. Hvala ti što si me htio voditi iako si znao da je gotovo nemoguće s ovako malom bebom sve organizirati.
Rekao sam joj da će biti vremena za sve. Kad beba samo još malo poraste. Bit će još koncerata. A ruku na srce, moja je draga u životu doživjela puno lijepih izlazaka, koncerata, događanja. Rekao sam joj da nema za čim žaliti.
Rekla je da ne žali. Da joj je dijete najvažnije. Stigli smo pred kuću. Poljubili smo se.
Baka je držala našeg dječaka u naručju i pjevušila mu. Kad je beba ugledala svoju mamu, razvukla je usne u najljepši osmjeh, pa je bilo lakše podnijeti natečene crvene oči i umorno lice. Legli su, dijete se privilo uz majku, nevjerojatno, ali istinito, zagrlilo je svoju majku i nakon nekog vremena spokojno zaspalo.

Sutradan rano ujutro, otišao sam popiti kavu u obližnji birc, te sam u novinama pročitao kako je zapravo bilo na koncertu, koje je pjesme izveo i vidio slike kako je sve to izgledalo. Lijepo, doista lijepo. Čarobno kao i prizor moje žene i spokojnog sina, dok tonu u san. Pomislih, kako moram biti zahvalan za tu ljepotu.

Aries