uhoda

Kolovoško sunce peklo mu je oči. Treptao je zbunjeno ne snalazeći se još uvijek gdje se nalazi, nakon što je ustao u cik zore. Zaključio je kako je lijep osjećaj biti na godišnjem odmoru, čovjek osjeti onaj specifičan oblik lijenosti, maznosti, vremena koje protiče polako, pa se sve može stići i nakon što se spava neprilično dugo. Svi ostali su još uvijek spavali, njegova žena, njegovo dijete, pas i cijela obitelj domaćina. Ove godine su prvi put došli na ljetovanje kod njegovog brata. Brat je imao malu kuću na moru u kojoj je za nevolju moglo prespavati i više ljudi nego li ih je trenutno u njoj. Dvije lijepe spavaće sobe, kuhinja i dnevni boravak bili su više nego dovoljni za potpuni užitak odmora. A ni more nije bilo tako daleko, trebalo je tek prijeći magistralnu cestu i pješačiti desetak minuta kroz mjesto do prve pristojne plaže. Sviđala su mu se ova mala primorska mjesta, mala trgovinica je djelovala ljudskije i simpatičnije nego veliki trgovački lanci i bilo mu je pravo zadovoljstvo svratiti i kupiti topla peciva za doručak, hladne boce piva za preživjeti kasnije žege i jutarnje novine iz kojih je mogao doznati što se to događa u realnom svijetu iz kojeg se svojevoljno isključio na desetak dana. Trgovkinja je bila jako ljubazna mlada ženica od nekih četrdeset godina, s konjskim repom kakav nije dugo vidio da žene nose. Pričala je brzo i dijalektalno. Znala je sve novosti, tko je s kim proveo večer, tko je skim prošetao po rivi, tko se pijan vratio pred zoru kući i tko je izgubio veliki iznos novaca na klađenje. Znala je sve. A, nije joj bilo teško podijeliti svoje znanje s drugima.
Obrisala je prašinu sa starih metalnih polica i složila tetrapake mlijeka u hladnjak. U posljednje vrijeme se sve češće pitao zašto se mlijeko više ne pakira u oblik piramide kao što je to nekada bio običaj. Kažu kako se svježina namirnica u takvom pakiranju može održati puno dulje. Nisu uzalud Egipćani pravili ono što su pravili. Mogli su brat bratu, napraviti i zidine u obliku kocke, pravokutnika, ali izabrali su piramidu i on je vjerovao kako ima nešto u tom obliku, nešto mističnije i značajnije nego li itko može pretpostaviti. Čitao je različite teorije o tome no, ni jedna nije posve potvrđena a ni znanstveno dokazana. Ta žena vjerojatno nikada nije počela razmišljati o mlijeku a završila na piramidama, pomislio je, ali je zasigurno znala iskoristiti informacije s kojima je raspolagala. Tako joj je uredno plaćao prvu jutarnju kavu i sladoled, a zauzvrat bi saznao sve što ga interesira. Znao je on većinu ljudi u mjestu, jer su i on i brat ovdje proveli svoje djetinjstvo a zatim otišli u svijet. Brat je bio vozač kamiona, provodio je veliki dio godine na rutama europskih metropola, a znao je voziti i za egzotičnije zemlje, čak i one u kojima su tinjali oružani sukobi. Uvijek se pitao odakle njegovom bratu toliko hrabrosti. Ipak je to bio rizičan pothvat, nekoliko vozača je zarobljeno a nekoliko ih je i poginulo. Brat mu je uvijek objašnjavao kako je to vrijedno rizika. Kupio je kuću, preuredio je, osigurao obitelju, svoju dosta mlađu ženu i kćer. Pitao se i kako može tako živjeti, sam, uvijek na cesti, dolazeći kući samo na kratko, samo za vrijeme odmora i blagdana.
-Eto kako, rekao bi mu on katkad, ti si doma svaki dan, ideš na posao i s posla, s obitelji si, ali svijeta nisi vidio, nisi bio nigdje, a niti si stekao nešto osobito. Živiš od plaće, od prvog do prvog. Imaš stan i automobil, i to je sve.
Zagrcnuo bi se na te njegove kontatacije i odšutio. Bio je on svjestan kako ni na ljetovanje ne bi mogao, da nije ove bratove kućice i dobre volje da ih prime kod sebe na besplatni boravak. Šutio bi i smišljao koje su dobre strane njegovog života. Zasigurno je neusporedivo probuditi se svako jutro u naručju vlastite žene. Doručkovati svježe spremljen omlet ili tost sa šunkom i sirom, te popiti kavu i krenuti u novi radni dan. Mala, sitna zadovoljstva za koja je mislio kako život znače.
Sinoć je odlučio sam prošetati po mjestu. Razgledao je pročelja kuća i razmišljao kako bi bilo lijepo stanovati cijele godine na moru, zrak je mirisao bajno, a ne na smog i maglu kao što je on to navikao. U jednom trenutku je zastao da propusti ženu sa dječiji kolicima. Hodala je elegantno, vozeći kolica boje zrelih borovnica. Plavu je kosu skupila u punđicu, a na nogama je imala zlatne japanke. Crna haljina i jednako crne sunčane naočale, skrivale su je od dubljih pogleda. Bila je naprosto fascinantno intrigantna. Nikada nije osjetio da ga je tako privukla neka nepoznata žena. Čak ne bi mogao reći da je to fatalna muško - ženska privlačnost, jer nije osjetio vrelinu u slabinama, nego neki intelektualni izazov. Bilo je nešto posebno u njoj. Nešto što je vapilo za razotkrivanjem. Prvi put u životu pomislio je kako neko živo biće ima tajnu koja kao da vrišti s površine kože. Zaintrigirala ga je ta tajna. Stoga je prva stvar koju je napravio toga jutra, bila odlazak do dućana.
Pretvarao se kako mu se jedu sočne breskve. A zapravo je samo želio od žene sa konjskim repom, saznati nešto više o ženi s punđicom na zatiljku. Sramio se svojih poriva. I ako, u njima dosita nije bilo ničega nemoralnog. Više znatiželja i neka platonska privlačnost.
Trgovkinja je brbljala, bila je u odličnoj formi. ispričala mi je kako je barba Niko dobio goste iz Njemačke koji su jeli, pili na njegov račun a onda se neopazice, noću izvukli iz apartmana, ne plativši ni noćenje, a kamoli puni pansion koji su koristili. Ispričala mi je i kako je sin od njenog susjeda napravio dijete kćeri drugog susjeda, a ti susjedi su već godinama u svađi, ne pričaju i sad su u nezgodnom položaju, moraju prijeći preko ljutnje, a niti jedni ne žele prvi povući potez i zakopati ratnu sjekiru. Mogao bi je čovjek slušati cijeli dan i noć. Znala je najsitnije detalje. Kako li je njezinom mužu? Sluša li je ili je već odavno počeo bježati iz kuće u birtiju? Možda su nalik jedan drugome, pa uživaju u razmjeni informacija, tko zna.
Nakon što ju je odslušao, odvažio se upitati tko je žena u crnini. Ma nije ona u crnini, dobio je odgovor, samo je uvijek elagantno odjevena. Ne žali ona ni za kim, pogrešno ste to zaključili, gospodine. Dobro. Znači tajna nije u tome da je nekoga izgubila, pa se sakrila ovdje da odtuguje svoje. Pustio sam je da priča dalje. Nije je trebalo dodatno poticati, pa saznah da se zove Patricija, da je ne tako davno dobila dijete i da je slikarica. Tu u mjestu ima malu galeriju, pa slike prodaje turistima. Ne druži se puno s ljudima. nema prijateljica, ne pije kavu ni sa kim na rivi, osim što ujutro i navečer prošeta sa svojim djetetom. A dijete spokojno spava uljuljano ritmičnim kretanjem na točkovima. Kažu da je to dijete nekog bogatog Rusa kojeg je upoznala na usavršavanju, prošle godine u Moskvi, a koji je nije oženio jer nije htjela ostati živjeti tamo.
-Kakva li je to žena, procijedila je kroz zube, mene ne bi bogati Rus morao dvaput zaprositi.-uzdahnula je. Moj Tomo, niti je stranac niti bogat pa sam se isto udala za njega čim je spomenuo brak.
Nasmijao se toj njenoj posljednjoj rečenici. Saznao je nešto, ali ipak nije bio zadovoljan.
Odlučio je proći pokraj njene kuće, tek tako, kao slučajno. Nadao se kako će je vidjeti, a možda i zapodijenuti razgovor s njome.
Njena kuća se, nekim čudom, providnošću, nalazila nasuprot restorana što ga je držao njegov prijatelj iz mladih dana. U prizemlju konoba s ogromnom baštom, a na katu sobe za iznajmljivanje. Sjeo je za prvi slobodan stol, pokušavajući ignorirati graju i žamor brojnih turista koji su ovdje našli utočište od sunca, želeći prvu jutarnju kavu popiti na zraku.
Ugledao ju je. Sjedila je na terasi čitajući neku knjigu, držeći je u desnoj ruci, dok je lijevom ljuljala kolica. Izgledala je nezainteresirano za svijet i stvari oko sebe. Kao da se stopila s tom knjigom koju je čitala. Napravio je nešto sramotno, nešto za što je mislio kako nikada neće učiniti, ali eto, jeste i sad mora živjeti s tim. Izvadio je mobitel, jedan od onih skupljih modela s odličnom kamerom, koji se povoljno mogu kupiti ako je čovjek na pretplati, te načinio njezin snimak. Nekoliko pokreta rukom, naredba zoom i mogao je vidjeti kako se zove knjiga koju je čitala. Polarna svjetlost. Zanimljiv naslov. On sam nije volio knjige, ali ovu će se potruditi pronaći u knjižnici i pročitati. Čitala je brzo, shvatio je to po načinu na koji okreće stranice, po njegovoj procjeni, mora da je mogla cijelu knjigu pročitati za nekoliko sati, tom brzinom. A što je opet značilo, kako je vjerojtno riječ o nekom laganom štivu, za razbibrigu. Smiješno. A on je u prvi mah pomislio kako to mora da je neka osobita knjiga, ako je čita ovakva žena.
Smiješno, da, baš smiješno, uhoditi nepoznatu ženu. Ipak, ostao je sjediti. Napravio je još nekoliko fotografija. A onda se sjetio kako bi mogao inicirati i upoznavanje. Mogao bi se pretvarati da želi kupiti sliku. Da, bila je to odlična ideja.
Ali, neće o učiniti danas. Sutra će. Treba mu malo vremena da skupi hrabrosti, da shvati što u stvari želi od te žene.
-Junac. Telac. Pa ne misliš valjda prevariti svoju Anicu? - spočitavao je sebi u bradu. A onda ga obuzme razočaranje pri pomisli da je vjerojatno ne bi prevario sve i da to želi, jer jedna takva žena zasigurno ne bi imala što tražiti s njim. Pa nije on neki zavodnik, već srednjoškolski predavač matematike i fizike.
Ostao je sjediti sve dok žena nije sklopila korice knjige i ušla u kuću. Zatim se vratio svojima potišten. Tek kada je ušao kroz vrata, shvatio je kako je zaboravio kupiti i novine i peciva.
Prespavao je veći dio dana. Nije se otišao ni okupati. Smetala mu je galama s obale. Želio je biti sam. Osjećao je kako mu obrazi gore.
Navečer je njegov brat pripremao ribu na gradelama. Mirisao je dim lozovine, suho drvo i riblja zapečena koža posuta maslinovim uljem i marinadom od češnjaka, crnog vina i peršina. Mirisao je zrak i na sparinu što se uvlačila u sve pore. Otuširao se i popio čašu vina na prazan želudac.
Nešto ga je opet vuklo onoj kući i onoj ženi.
Pokušao je s bratom započeti tu temu, nadajući se da ga neće prozrijeti. Brat mu je iznenađeno rekao da ta žena nije nikada bila u Moskvi i da dijete nije plod ljubavi s Ruskim tajkunom. Čudio se odkud mi takva priča.
- Nebuloze- rekao je. Žena je udata. Muž joj radi negdje na kopnu, a ona ovdje provodi ljeta slikajući. Nije iz mjesta, a koliko znam nije ni on. Kako to da su ovdje kupili kuću, ne znam, ali već nekoliko godina ona dolazi u kasno proljeće i odlazi u ranu jesen. Netko mi je rekao da su dobili dijete nakon dugo godina braka.
Šutio je. Prerađivao i obrađivao dobivene nove informacije.
-Ma, kakva je ona alapača, ona s repom, nije to konjski rep, nego rep kao kod krave - ljutio se i u sebi joj davao najpogrdnija imena koje je jedaan gimnazijski profesor sebi mogao dopustiti da smisli. Mogla je prvo provjeriti točnost onoga o čemu laprda, pa onda priču pričati na sva zvona.
Pojeo je malo ribe, a onda se zaputio u večernju šetnju, opet sam. Nadao se kako nitko od ukućana, prejedenih ribljim delicijama, neće htjeti sa njim. I bio je u pravu. -Nema straha od lijenih kontinentalnih stražnjica - pomislio je.
Sreo ju je ispred galerije. Dijete je spavalo a ona je zaključavala vrata.
Pokušao je glumiti galantnost.
-Želio bih kupiti sliku. Darovao bih je ženi za godišnjicu braka. - izgovorio je brzo. A onda se poželio ugristi za jezik. -Kakva žena i kakva godišnjica braka. Sad će pomisliti da sam ortodoksni papučar. Što i jesam.
Ponovno je otključala ulazna vrata i uvela ga unutra. Pokazivala mu je dostupne slike, one koje nisu rezervirane, no on je samo razgledao nadajući se da će vidjeti barem jednu koju će shvatiti i o kojoj će s njom moći razgovarati, podijeliti nekoliko rečenica, smislenih. Nije želio više izgovoriti ni jednu glupost. Negdje u samom kutu prostorije ugledao je njen autoportret. Koljena su mu klecnula. Poželio ga je. na njemu je bila upravo onakva kakvu je vidio prvi put. U crnoj haljini, samo bez naočala. na toj slici joj je zapravo prvi put vidio oči, jer i sad se skrivala iza tamnih stakala, premda je polakao padala večer. Oči su joj bile tamne kao najtamnija noć. Gotovo da nije bilo distinkcije između zjenice i šarenice. Dubina pogleda kosnula ga je.
-Želim tu sliku - rekao je što je polaganije mogao. Pokušao je ne zvučati nervozno, nego nonšalantno, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Pretvarao se kao da čak i ne zamjećuje da je na slici ona. Ona na sred kamene kale. Sve oko nje bijelo i boje slonovače, a ona daleka i nedokučiva.
- Ta slika nije na prodaju, rekla je i zamolila ga da dođe drugi dan jer je već kasno i ona mora ići uspavati dijete.
Otišao je. Dakako. A što je mogao. Praktički mu je rekla da se gubi ako ne želi kupiti sliku koja jeste na prodaju.

Svako sljedeće jutro provodio je ispijajući kavu preko puta njene kuće. Ona je svejednako čitala knjigu i ljuljala kolica. Svaki dan nova knjiga. Jučer je na redu bio naslov Opasno bogatstvo. Prekjučer je čitala Orkanske visove. A danas je nije bilo. Čekao je da izađe već satima. Nije se pojavljivala. Odlučio je i ručati u restoranu, biti uporan, čekati dok ne izađe. I tako do navečer. Konobari su ga već počeli gledati čudno. Srećom, postoje smjene, pa je to malo ublažilo neobičnost njegovog cjelodnevnog boravka na otvorenom. Nije se pojavila ni navečr. Nije otišla u uobičajenu šetnju. Vratio se kući razočaran. Kao dijete kojem su oduzeli neku novu, blistavu, privlačnu igračku. Čitao je i on sinoć knjigu Polarna svjetlost. Dojmio ga je dio koji opisuje kako otac glavne junakinje uzgaja krave a zatim prodaje teliće kako bi zaradio novac. Rekla je kako je zvuk plača krava za njihovim telićima nešto najtužnije što je ikada čula. Stresao se od pomisli da i životinje imaju takve osjećaje, majčinske, ljubavne, osjećaje privrženosti, tuge. A danas mu je došlo da zaplače od tuge, kao krava, da nariče, jer mu je istrgnuto nešto što mu je postajalo dragocjeno. Zamišljao je da su jutra provedena s njom nešto najdivnije što mu se dogodilo, iako ona ni ne zna da ih ne provodi sama. A sad je otišla. Nestala. A njemu su popustile kočnice. Pa je upitao konobara zna li gdje je žena iz kuće preko puta, ona što drži galeriju slika. Konobar mu je rekao da je čuo kako se zaručila za nekog Londonskog mešetara na burzi, te je otišla proslaviti zaruke. On je poslao svoj privatni zrakoplov po nju sinoć kasno. Ne vjeruje da će se vraćati više ovog ljeta. Pripreme za vjenčanje i tako to.
-Pa zar ona nije udata? - izvalio je zaprepašten.
-Ne, nije, otkud vam to. Ona je slobodna žena. Ono dijete je usvojila nakon što su joj rekli kako nakon automobilske nesreće ne može imati vlastitu djecu. - odvratio je i otišao.
Ostao je zbunjen. Krava u njemu je zavijala tužno i bespomoćno. Otišao je do galerije. Bila je zaključana. Fotografirao je njezin autoportret kroz staklo nadajući se da će uspjeti dobiti nekakav kvalitet bez odbljeska bljeskalice. Nije mu uspjelo. Ljutito je pokušavao i pokušavao, da bi na koncu odustao.
Ostatak vremena provedenih na moru prošao mu je u agoniji. Mrzio je sebe. Mrzio je vrućinu, vodu, ljepljivi sladoled na podlaktici, mrzio je glupu prodavačicu, konobara i sve priče koje je o njoj čuo. Brata se više nije usuđivao pitati ništa. Bilo bi previše sumnjivo. A zatim su se vratili na kopno, u smrdljivi grad daleko od mora. Ustajali zrak mu je godio, kao fina promjena.
na zidu njegovog kabineta visio je autoportret tajanstvene žene. Na stolu novine i naslov u crnoj kronici "nepoznati provalnik iz galerije u T. odnio samo jednu sliku".
Slaba je to utjeha. Krava je još uvijek u njemu tužno zavijala.

Aries