nesponzorirani tekst

Nije da ne bih bio počašćen da mi neka respektabilna tvrtka, za čije proizvode smatram da su vrhunski, sponzorira rad, no to na žalost danas i ovdje nije slučaj.

Na pisanje su me potaknule dvije stvari. Prva je davna želja za posjedovanjem udobne i još k tomu masažne fotelje, a druga je razgovor sa jako dobrom prijateljicom. Radi za tvrtku koja se bavi prodajom masažnih fotelja i posteljine i kaže kako uz službeni automobil, službeni mobitel, stalni radni odnos, odlično okruženje, dinamičan rad povezan s dosta putovanja, stalno usavršavanje još ima i plaću koja u potpunosti ovisi o njenim sposobnostima i trudu, a nerijetko bude i dvoznamenkasta. Moja prijateljica zaslužuje svaki navedeni detalj, jer je zaista fantastičan posloprimac, odličan stručnjak za tržište i jedna od najboljih osoba koje poznajem. Jedino što mi je žao jest činjenica da nije imala prigodu završiti fakultet. No, možda tada ne bi bila ovdje gdje je sad. Možda bi završila kao gomila jako obrazovanih, a jako potplaćenih mladih ljudi koji rade u jako nezdravim okruženjima. I za puno manju plaću. No to je već pitanje sudbine. Tko zna što bi bilo da je bilo. I bespredmetno je govoriti o tome.

I tako, raspitujem se ja za vrste i cijene dotičnih udobnih i mahom kožnih
fotelja i sanjarim kako ću za iznos između četiri tisuće i jedanaest tisuća kuna, (više od toga bilo bi pitanje prestiža i pomalo snobovski, a ta mi osobina nije draga ni bliska) uživati u jedinstvenom osjećaju duž kralježnice. Prekrasne su i ugodne i tijelo i za dušu (i za oko, fantastično će se uklopiti u moj dnevni boravak, pokraj sobnog bicikla; nakon malo umora i razgibavanja, slijedi malo odmora, izgledalo bi to tako prema mojoj koncepciji).

No, vratimo se za trenutak poslodavcu. Zamislite koliko je tvrtki koje njihovi zaposlenici hvale i u kojima se osjećaju ugodno. Meni se čini da ih je kod nas premalo. Barem po pričama mojih poznanika. Može se to nazvati metodom rekla - kazala, no ja sam sklon vjerovati jednom državnom službeniku koji kao diplomirani ekonomist godinama radi za četiri tisuće kuna. Još sam skloniji vjerovati susjedi u dućanu koja radi za upola manje i trpi razne vrste šikaniranja. Zapravo mislim da je ljudsko dostojanstvo vrlo bitno za uspješan i zdrav odnos prema poslu kojim se bavimo. A pojedini poslodavci smatraju da je to strah. Bojati se svega, kolega sklonih prokazivanju, otkaza, bojati se izreći vlastito mišljenje, tražiti povišicu (zasluženo), bojati se proturiječiti onda kada je to nužno. Strah zauzda ljude. Paralizira ih. Stvara od njih marionete, poslušne strojeve bez trunke kreativnosti.

A kreativnost je, usuđujem se reći, ono što razlikuje uspješnu od neuspješne tvrtke.

Moja savjest mi tiho šapuće "zar misliš da otkrivaš toplu vodu, pa već odavno su dobri stari (sve manje popularni) Ameri otkrili to o čemu pišeš, pa su velike korporacije izgradile vrtiće za djecu, saune, restorane, teretane i sve ostale fine i slatke stvari koje njihove zaposlene čine sretnima. A što su oni sretniji, to su naravno i uspješniji, pa i tvrtka cvjeta.
Moglo bi se to sažeti u maksimu "to je NAŠA kompanija, radimo zajedno za NAŠU dobrobit". Još ako su vlasnici i poneke dionice, još im je više stalo do toga da cijena tih dionica ostane barem stabilna, jer i dividenda je zarada. Usput rečeno, kad sam već kod dionica, razmišljam o kupnji ovih naših, aktualnih. Za neku ne preveliku svotu, možda dvadesetak tisuća kuna. Kao kratkoročno ulaganje. Dok se vrijednost pojedine dionice ne udupla. Za što postoje realne mogućnosti. No, jednako tako postoji i realan rizik. Kad malo bolje razmislim, možda bi bilo pametno poslušati savjet nekog iskusnog brokera.

I tako, svjestan da je topla voda već izmišljena, a da sam ja samo običan pisac početnik, koji sebi dopušta baviti se i filozofijom, tek zapisujem na virtualni papir svoja opažanja. I nekako mi je lakše, kao kupcu, kao čovjeku koji ulaže svoj novac, pa makar i u masažnu fotelju, znati da zbog te iste fotelje netko nije potplaćen, maltretiran, ponižavan na svom radnom mjestu.

S druge strane, naprosto prezirem "sindrom gazde" , tako čest u našoj kulturi i sredini, možda više zastupljen u provinciji nego u velegradu. Pri tome mislim na čovjeka koji nakon što se dočepa malo novaca od svoje privatne djelatnosti (ili malo više, ovisno od slučaja do slučaja) počne glumiti bossa, oblači odijela za koja je očigledno kako koštaju basnoslovno, no usprkos tomu vidi se na načinu ponašanja, govoru, kretnjama da je tom čovjeku odijelo neprirodna okolina. Osim toga odijelo ne čini čovjeka. I ne pravi gospodina od seljaka. Da ne spominjem automobile, modne markirane krpice i zgodne djevojke privučene sjajem debelog zlatnog lančića oko vrata. Mislite da karikiram? Nipošto.
Takav ne mari za to koliko su njegovi zaposleni nezadovoljni.
A za to ima nekoliko pripremljenih rečenica
1. Koliko je nezaposlenih na burzi, ako ti se ne sviđa, meni nije problem pronaći nekoga tko će cijeniti to što ima radno mjesto. Nitko nije nezamjenjiv.
2. Ja sam gazda.
3. JA SAM GAZDA.

S obzirom da nisam političar, a nisam ni pravnik specijaliziran za radne odnose (moje je polje pravnih interesa drugdje), još manje sam sociolog, pa zapravo nemam temelje za nastavljanje razvijanja ove teme, a niti dovoljno jake argumente. Stoga ću stati na ovome što je rečeno uz jedan vrlo minoran zaključak.

Zaključak: volio bih da ovdje gdje namjeravam živjeti još vjerojatno dugo vremena (nemam ambicija trajnog preseljenja u inozemstvo) ljudi budu sretniji, ambiciozni uspiju izgraditi karijeru zbog svoje sposobnosti, a ne zbog gaženja preko leševa, vlasnici tvrtki shvate kako je kapitalizam prekrasna stvar, ali ne samo za njih nego i za njihove zaposlene, a da je vrijeme robovlasništva i kmetsva davno iza nas.
Volio bih da što više ljudi s osmjehom ide na posao, kao što to čini moja prijateljica.
Volio bih da moja masažna fotelja bude vrijedna novca koju sam za nju spreman platiti. I volio bih da vrijednost dionica koje namjeravam kupiti poraste u što kraćem vremenu.

Tko je još rekao da na svijetu nema sanjara? Ili naivnih budala? Kako vam drago.

Aries


P.S. priča će uskoro....