nesponzorirani tekst
petak , 14.09.2007.Nije da ne bih bio počašćen da mi neka respektabilna tvrtka, za čije proizvode smatram da su vrhunski, sponzorira rad, no to na žalost danas i ovdje nije slučaj.
Na pisanje su me potaknule dvije stvari. Prva je davna želja za posjedovanjem udobne i još k tomu masažne fotelje, a druga je razgovor sa jako dobrom prijateljicom. Radi za tvrtku koja se bavi prodajom masažnih fotelja i posteljine i kaže kako uz službeni automobil, službeni mobitel, stalni radni odnos, odlično okruženje, dinamičan rad povezan s dosta putovanja, stalno usavršavanje još ima i plaću koja u potpunosti ovisi o njenim sposobnostima i trudu, a nerijetko bude i dvoznamenkasta. Moja prijateljica zaslužuje svaki navedeni detalj, jer je zaista fantastičan posloprimac, odličan stručnjak za tržište i jedna od najboljih osoba koje poznajem. Jedino što mi je žao jest činjenica da nije imala prigodu završiti fakultet. No, možda tada ne bi bila ovdje gdje je sad. Možda bi završila kao gomila jako obrazovanih, a jako potplaćenih mladih ljudi koji rade u jako nezdravim okruženjima. I za puno manju plaću. No to je već pitanje sudbine. Tko zna što bi bilo da je bilo. I bespredmetno je govoriti o tome.
I tako, raspitujem se ja za vrste i cijene dotičnih udobnih i mahom kožnih
fotelja i sanjarim kako ću za iznos između četiri tisuće i jedanaest tisuća kuna, (više od toga bilo bi pitanje prestiža i pomalo snobovski, a ta mi osobina nije draga ni bliska) uživati u jedinstvenom osjećaju duž kralježnice. Prekrasne su i ugodne i tijelo i za dušu (i za oko, fantastično će se uklopiti u moj dnevni boravak, pokraj sobnog bicikla; nakon malo umora i razgibavanja, slijedi malo odmora, izgledalo bi to tako prema mojoj koncepciji).
No, vratimo se za trenutak poslodavcu. Zamislite koliko je tvrtki koje njihovi zaposlenici hvale i u kojima se osjećaju ugodno. Meni se čini da ih je kod nas premalo. Barem po pričama mojih poznanika. Može se to nazvati metodom rekla - kazala, no ja sam sklon vjerovati jednom državnom službeniku koji kao diplomirani ekonomist godinama radi za četiri tisuće kuna. Još sam skloniji vjerovati susjedi u dućanu koja radi za upola manje i trpi razne vrste šikaniranja. Zapravo mislim da je ljudsko dostojanstvo vrlo bitno za uspješan i zdrav odnos prema poslu kojim se bavimo. A pojedini poslodavci smatraju da je to strah. Bojati se svega, kolega sklonih prokazivanju, otkaza, bojati se izreći vlastito mišljenje, tražiti povišicu (zasluženo), bojati se proturiječiti onda kada je to nužno. Strah zauzda ljude. Paralizira ih. Stvara od njih marionete, poslušne strojeve bez trunke kreativnosti.
A kreativnost je, usuđujem se reći, ono što razlikuje uspješnu od neuspješne tvrtke.
Moja savjest mi tiho šapuće "zar misliš da otkrivaš toplu vodu, pa već odavno su dobri stari (sve manje popularni) Ameri otkrili to o čemu pišeš, pa su velike korporacije izgradile vrtiće za djecu, saune, restorane, teretane i sve ostale fine i slatke stvari koje njihove zaposlene čine sretnima. A što su oni sretniji, to su naravno i uspješniji, pa i tvrtka cvjeta.
Moglo bi se to sažeti u maksimu "to je NAŠA kompanija, radimo zajedno za NAŠU dobrobit". Još ako su vlasnici i poneke dionice, još im je više stalo do toga da cijena tih dionica ostane barem stabilna, jer i dividenda je zarada. Usput rečeno, kad sam već kod dionica, razmišljam o kupnji ovih naših, aktualnih. Za neku ne preveliku svotu, možda dvadesetak tisuća kuna. Kao kratkoročno ulaganje. Dok se vrijednost pojedine dionice ne udupla. Za što postoje realne mogućnosti. No, jednako tako postoji i realan rizik. Kad malo bolje razmislim, možda bi bilo pametno poslušati savjet nekog iskusnog brokera.
I tako, svjestan da je topla voda već izmišljena, a da sam ja samo običan pisac početnik, koji sebi dopušta baviti se i filozofijom, tek zapisujem na virtualni papir svoja opažanja. I nekako mi je lakše, kao kupcu, kao čovjeku koji ulaže svoj novac, pa makar i u masažnu fotelju, znati da zbog te iste fotelje netko nije potplaćen, maltretiran, ponižavan na svom radnom mjestu.
S druge strane, naprosto prezirem "sindrom gazde" , tako čest u našoj kulturi i sredini, možda više zastupljen u provinciji nego u velegradu. Pri tome mislim na čovjeka koji nakon što se dočepa malo novaca od svoje privatne djelatnosti (ili malo više, ovisno od slučaja do slučaja) počne glumiti bossa, oblači odijela za koja je očigledno kako koštaju basnoslovno, no usprkos tomu vidi se na načinu ponašanja, govoru, kretnjama da je tom čovjeku odijelo neprirodna okolina. Osim toga odijelo ne čini čovjeka. I ne pravi gospodina od seljaka. Da ne spominjem automobile, modne markirane krpice i zgodne djevojke privučene sjajem debelog zlatnog lančića oko vrata. Mislite da karikiram? Nipošto.
Takav ne mari za to koliko su njegovi zaposleni nezadovoljni.
A za to ima nekoliko pripremljenih rečenica
1. Koliko je nezaposlenih na burzi, ako ti se ne sviđa, meni nije problem pronaći nekoga tko će cijeniti to što ima radno mjesto. Nitko nije nezamjenjiv.
2. Ja sam gazda.
3. JA SAM GAZDA.
S obzirom da nisam političar, a nisam ni pravnik specijaliziran za radne odnose (moje je polje pravnih interesa drugdje), još manje sam sociolog, pa zapravo nemam temelje za nastavljanje razvijanja ove teme, a niti dovoljno jake argumente. Stoga ću stati na ovome što je rečeno uz jedan vrlo minoran zaključak.
Zaključak: volio bih da ovdje gdje namjeravam živjeti još vjerojatno dugo vremena (nemam ambicija trajnog preseljenja u inozemstvo) ljudi budu sretniji, ambiciozni uspiju izgraditi karijeru zbog svoje sposobnosti, a ne zbog gaženja preko leševa, vlasnici tvrtki shvate kako je kapitalizam prekrasna stvar, ali ne samo za njih nego i za njihove zaposlene, a da je vrijeme robovlasništva i kmetsva davno iza nas.
Volio bih da što više ljudi s osmjehom ide na posao, kao što to čini moja prijateljica.
Volio bih da moja masažna fotelja bude vrijedna novca koju sam za nju spreman platiti. I volio bih da vrijednost dionica koje namjeravam kupiti poraste u što kraćem vremenu.
Tko je još rekao da na svijetu nema sanjara? Ili naivnih budala? Kako vam drago.
Aries
P.S. priča će uskoro....
komentiraj (31) * ispiši * #
nadrealizam
subota , 08.09.2007.Svijet danas izgleda posve drugačije od onoga na što sam navikao, ne mogu u potpunosti shvatiti u čemu se sve neobičnost početka dana sastoji, više je to neki neodređeni osjećaj promjene mikroklime, mirisa u zraku, njihanja krošnji stabala egzotičnih drveća posađenih u parku ispred stambenog kompleksa u kvartu kroz koji svako jutro prolazim na putu do svog ureda. Boje su promjenjenih nijansi, pa se zgrade doimaju plavičasto bijele umjesto sive, a nebo je postalo jednako tako svijetlo plavo kao da je netko nepažljivo prolio razrijeđenu tirkiznu temperu po bijelom papiru izvađenom iz mape.
Hodam laganije. Umjesto da otključam svoj automobil, ja šetam do autobusne stanice i tamo susrećem nekoliko svojih poslovnih partnera kako ozbiljnih lica s novinama u rukama i aktovkama proračunato spuštenih pored zgloba lijeve noge, čekaju u tišini. Krajičkom razuma shvaćam da susret nije slučajan, očekivali su me. Vidim to po načinu na koji mi klimaju glavom.
Razgledam oko sebe. Uličica je uža nego li je pamtim, i kao da je nedavno bila predmet cestovnih radova i preinaka jer kako drugačije objasniti makadam u sred grada. Kamenčići i prašina lijepe mi se za cipele i rubove hlača. Doima se kao da je autobusna stanica premještena negdje u neku provincijsku zabit, u neko selo jer oko nas najednom nema ni zgrada, ni buke automobila, prometa, vreve, nema ničega, samo staklena postaja i nas sedam muškaraca u crnim odijelima. Poželio sam se nasmijati. Bilo je zaista smiješno. Sedam crnih prilika u zabačenom mjestu kojem ne znam ni ime ni zemljopisni poredak, a oko nas visoka stabla, nekoliko kamenih kuća i kanal pun blatne vode iz koje se čuje kreket žaba na izmaku ljeta. Tihe su i ima ih malo, jer već je rujan, ali čujem ih.
Grozničavo razmišljam kako je moguće da sve izgleda zamrznuto, bijelo i plavo, a tako je toplo da se još uvijek znojim i da želim skinuti sako i olabaviti kravatu barem na trenutak. Da sam išao autom već bih bio u klimatiziranom prostoru zaštićen od ovog ludila. Nisam se usuđivao ništa reći, jer što ako samo ja vidim ove promjene a oni, ostali, zapravo ne primjećuju ništa. Možda je svijet isti, a nešto je u meni drugačije?
A, onda... Onda se odnekud pojavila ona. Šetala je s nekim bezbrižnim izrazom na licu, kao da je sasvim normalno da netko u rano jutro šeta, ne mareći za obveze, besposleno i vedro udišući zrak plućima, pjevušeći potiho temu iz nekog romantičnog filma. Visoka i duge kose boje starog zlata i tamnog meda od najmirisnijih lipa.
-Postoji li neki vozni red na kojem bih mogla vidjeti raspored polazaka i odlazaka? - upitala me i sjela na klupu pokraj mene.
Neobično, ali nekako sam znao odgovor.
-Ne, ovdje ne postoji vozni red. Mislim da je posljednji autobus otišao prije nekoliko sati i do sutra ujutro više nema ni jedna linija. - izašlo je iz mene prirodno.
-Pa, zašto onda čekate? Svi vi čekate, a znate da na ovaj način ne možete do svog odredišta.
Moje se društvo nasmijalo naglas. Ali dobroćudno. Nije tu bilo podsmijevanja niti ironije ili cinizma. Ne, bio je to smijeh ljudi koji su pomireni sa sudbinom. Čine ono što moraju i ne posvećuju previše pažnje razlozima.
Pitao sam je kuda ona ide. Nisam želio da to pitanje liči na pitanje zločastog, gladnog vuka, koji vreba prekrasnu djevojku u šumi, nisam želio da podsjeća na krvavu bajku koju ne volim i ne shvaćam zašto se takve krvoločne priče pričaju djeci pred spavanje, a ipak ispalo je kao da zabadam nos ondje gdje mu nije mjesto i kao da ispitujem zbog nekih skrivenih namjera. Zaboga, zar sam morao upitati baš to pitanje? Mogao sam recimo prije toga ispričati što ja i moje društvo čekamo i što je naša misija. Da, sjetio sam se i tog detalja. Čučalo je to negdje u nekom zakutku mog mozga, a da ni sam nisam bio svjestan da znam kuda sam krenuo, u ovo čudno i iskrivljeno jutro. Još uvijek ne znam zašto, ali znam kuda.
-Naprosto šetam. Svaki dan moram prepješačiti pola sata, što je jako malo, nije to nikakav podvig, vjeruj mi, ali moram, pa odredim neki cilj, mjesto do kojeg želim doći. Pokušavam to spojiti s nečim ugodnim, s posjetom nekoj dragoj osobi. Tako sam danas krenula posjetiti staru kuću u kojoj je rođena moja majka i u kojoj još živi njena obitelj. Dragi su mi. Nosim im veliku kutiju sladoleda. A sad će se otopiti.
Vidio sam plastičnu kutiju u prozirnoj vrećici. Sladoled je bio od čokolade i vanilije. Jedan od onih običnih sladoleda bez preljeva, pakiranih kao obiteljski desert za više ljudi. Bezlično i bez stila, profinjenosti.
-Želiš li probati? Imam slane štapiće, njima možemo jesti umjesto žlicom. Uzmeš dva i jedeš u manirima Kineza.
Bilo je zabavno. Probao sam. Ostali su nas gledali iznad rastvorenih novina. Njih nije ponudila. Samo meni. Smješkala mi se zagonetno. Ta žena zasigurno izgleda vrlo privlačno odjevena u nešto drugo. Trenirka nikoga ne uljepšava. Pa ni nju.
-Pogledaj, još jedna izložba Picassa-pokazala je prstom na naslovnicu. Znaš, jednom sam išla u Beč vidjeti njegove slike, ali sam se razočarala.
-Ja sam po tom pitanju elitist. Ne mislim pri tom da jedem srebrnim žlicama i nosim isključivo Pradu, ne to je nešto posve drugo, nego sam elitist po pitanju shvaćanja umjetnosti. Vidiš, malo je onih koji nisu čuli za Dalia. Za njega znaju i pekari i vozači, djeca u školi, odvjetnici, glazbenici i ekonomisti. Znaju savršeno razlikovati njegove slike od slika drugih slikara. Ne razumiju posve, ali ga razvlače kao žvaku. Barataju njegovim opusom i pretvaraju se da su ljubitelji tog svijeta mašte, satova koji cure, Freudovskog pristupa ljudskom umu, seksualnosti i snovima. Ta gomila, masa, licemjera i prevaranata obezvrijedila je i komercijalizirala značenje umjetnosti velikih umjetnika poput njega. Ja se divim onima koji su još u povojima raspoznavanja, čija imena nisu poznata širokim krugovima. Ako govorimo o slikarstvu, onda je to tako. Kod glazbe i književnosti je drugačije. Ta masa nema vremena čitati, na primjer Dostojevskog, jer im je dosadan i težak, odbija ih prevelik broj stranica. I stoga okreću glavu od genija. Malobrojni čitaju i doživljavaju ekstazu. Shvaćaju, upijaju riječi i ljepotu. Ili recimo Krležu, ako ćemo malo veličati svoje gore list.
Samo je slegnula ramenima i približila mi se bliže. Mogao sam osjetiti miris njene kože i mekoću nabora tkanine od koje su bile sašivene njene hlače. Privlačila me. Poželio sam da smo sami.
Kao da mi je mogla pročitati misli s lica, krišom me uhvatila za ruku, da ne vide drugi, nježno je stišćući. Bilo je u tom stisku ruke toliko erotičnosti da su mi zadrhtale slabine. Kao u životinje. Neke plemenite, doduše, poput konja. Ja nemam životinjske nagone. Barem ne takve koji se ne bi mogli kontrolirati. Ne one sirove, praiskonske. Moji su nagoni uvijek vezani za vizualni odživljaj očiju i tajnovitosti koja se iza njih krije.
-A vi, vas sedam muškaraca u crnom, kuda se vi krenuli? Zajedno ste, zar ne?
Poželio sam joj odgovoriti, ali me preduhitrio A. Umjesto odgovora, skinuo je sako i hlače i ostao u pripijenom crnom trikou na kojem se sjajila nacrtana nota na crtovlju.
Smijala se kao opsjednuta. Tijelo joj se grčilo od smijeha, a suze su joj tekle niz lice. Nije se mogla zaustaviti. U jednom trenutku sam pomislio, ugušit će se u vlastitoj začuđenosti i histeriji.
-Pa, to je poput junaka iz crtanih romana, čovjek - pauk ili što već- jedva je izgovorila i nastavila se smijati držeći se za dijafragmu.
Trebalo je proći značajno vremena dok se nije smirila. Ipak cijelo vrijeme nije ispuštala moju ruku iz svoje. Plašila me ta bliskost. Bojao sam se prolaznosti. Ja joj zapravo ne znam ni ime, ne zna ni ona moje. Ne znam odakle je. A što je još fatalno, nalazimo se u sred ničega. Zar se u takvom spletu okolnosti može izroditi nešto što se onda zove ljubav?
-Ozbiljno, sad ozbiljno pitam, tko ste vi zapravo? - rekla je nakon što su i ostali raskopčali košulje i pokazali znak note na prsima.
-Vidiš, u mjestu u kojem se nalazi kuća tvoje obitelji, postoji kuća u koju smo krenuli mi. Tamo je klavir koji je izrađen ručno prije nekoliko stoljeća i samo je ugođen taj jedan put. Nikad više. A na njemu su svirale stotine pijanista. I nikada, baš nikada, nije došlo do disharmonije. Uvijek je zvuk tog glasovira bio čist poput planinskog potoka.
Mi smo čuvari glasovira i ostavštine predaka. Svaki put kada se sklada neka nova kompozicija, ona se mora odsvirati upravo na tom glasoviru, jer se samo tada može čuti stupanj njenog savršenstva i glazbene vrijednosti.
-Znači, skladano je nešto za što mislite da je vrijedno? - omaklo joj se. Da, bila je pronicljiva. Pametna. Umrljana sladoledom oko usta. Toplih ruku. Nježne kože. Prekrasnih očiju.
Moji su me prijatelji gledali napola s osudom, a napola s olakšanjem. Teško je nositi tajnu u sebi i biti nemoćan podijeliti je sa onima koji nam negdje uz put postanu dragi. Danas smo prvi put iskoračili iz staklenog balona i nekome otkrili tko smo zapravo.
Nije da i ja sam nisam imao pitanja. Pa sam postavio jedno. Svima.
-Zašto sam jutros tako samouvjereno gledao sebe u ogledalu i jednako tako prestrašeno gledao svijet kako se mijenja oko mene? Zašto odmah nisam znao da je danas dan u kojem sam više od običnog čovjeka? Zaštitnik starog glasovira?
-Ni mi nismo znali - rekao je A. -To je nešto što otkrivamo uvijek iznova. To je u nama, ali tog poslanja nismo svjesni cijelo vrijeme.
Zapravo je život dosta monoton i svakodnevica je utrla poznate staze. Jutro, oblačenje odijela, dan u uredu a zatim večer u krugu obitelji.
A, onda se svijet odluči promijeniti i nešto se veličanstveno dogodi s umjetnosti, nešto se stvori i naša avantura počne iznova.
Poljubila me. Ljubila me po vratu, onako kako me ni jedna žena nikada nije ljubila prije nje. Usnama je palila po površini moje kože i ostavljala užarena crvena mjesta. A kada mi je dotaknula usne, shvatio sam da je riječ blaženstvo prenježna i nije u stanju opisati svu veličanstvenost osjećaja koji su se stopili u jedan i načinili savršen artificijelni nadomjestak koji za potrebe ovog trenutka mogu nazvati peta srčana komora, jer je krv što je navirala sa svih strana, morala negdje pronaći olakšanje i umanjiti pritisak na moje vene i arterije. Ljubila me snagom života. Ostali su se pristojno okrenuli i nastavili čitati svaki svoje novine. Autobus i onako ne dolazi, pa je vrijeme teklo harmonično sporo.
-Postaje hladno- stisnula se uz mene i zavukla mi glavu u naručje.
-Pada noć-zagrlio sam je i obujmio rukama, želeći je zadržati, da se ne raspline.
-Noć će biti duga i hladna - dodao je A. Ostali su klimnuli glavama u znak slaganja s izrečenim.
***
Jutro je osvanulo uobičajeno. Krošnje su bile zelene, jesen u začetku, ulice pune vreve, zgrade sive. Ušao sam u automobil i odvezao se na posao. Progonila me pomisao da sam nešto zaboravio, nešto što mi se činilo važno, ali se nikako nisam mogao sjetiti što. Morat ću upitati tajnicu je li riječ o nekom sastanku. Na ulazu u ured sreo sam A. Nosio je novine u ruci. Taj mi se prizor učinio poznat, ali se nikako nisam mogao sjetiti odakle. Klimnuo mi je glavom i nestao iza teških drvenih vrata.
Imao sam prijepodne nekoliko zamršenih pravnih slučajeva, a zatim naručenu stranku točno u jedan sat. Zamolio sam da mi donesu sendvič od hladne piletine i kao desert, sladoled od čokolade i vanilije bez preljeva. Nije pravi ručak, ali dostajat će. Ublažit će glad. Do večeri. Ušla je u ured dok sam jeo sladoled. Nisu mi donijeli žlicu, pa sam se snašao sa dva slana štapića. To je jedino što sam uspio pronaći u ladicama. Osim spisa.
Od načina na koji je hodala zastao mi je zalogaj u grlu.
-Moja je baka umrla i ostavila mi je dio imovine. - bila je izravna. -Između ostalog i jedan stari glasovir. Željela bih da mi riješite nekoliko pravnih sitnica vezanih uz to.
-Da, svakako.- odgovorio sam. Nevjerojatno me je podsjećala na nekoga.
-Nadam se da mi nećete zamjeriti na pitanju, ali jesmo li se možda nekad ranije, negdje upoznali, sreli? - izletjelo mi je. Mora da je pomislila da joj se upucavam na najjeftiniji mogući način.
-Ne, mislim da nismo. Mada, - odgovorila je - dok vas gledam, ispred očiju mi je neko zimsko ozračje snijega i leda, neke čudne bjeline. A u isto vrijeme je toplo, kao na početku jeseni.
Zatresla je glavom kao da želi otjerati te slike koje joj se stvaraju ispred očiju. A ja, ja sam se pitao odakle znam da miriše na lipe i da su joj usne pri poljupcu vrelije od žeravice.
Aries
komentiraj (12) * ispiši * #
