pisac

Nedjeljom navečer ležim u platnenoj stolici s metalnom konstrukcijom, na trijemu ispred kuće. Namjerno izbjegavam riječ "veranda" jer me uvijek podsjeti na jedan poznati australijsko - povratnički vic koji u sebi sadrži pomalo seksističku poantu.
Trijem me podsjeća na neka prošla vremena, na južnoameričke države u vrijeme kasnog kolovoza, na topli vjetar i mirise prženih rajčica što se prelijevaju preko tjestenine skuhane al dente. U toj jednoj riječi sažeta je drvena ograda, uredno podšišan travnjak, jezerce s ribama u kutu dvorišta i stolica za ljuljanje, starinska i škripava.
Moj trijem nema ništa od toga. Tek pogled na more u suton. Običnu platnenu stolicu. Kameni bijeli stol i nekoliko loza što rađaju krupna i slatka zrna grožđa.
Pušim i promatram je kako priprema večeru. Ona je jedina žena koju poznajem, što povrće sjecka u posudu izravno iz ruke, ne koristeći dasku. Tako je i večeras pržila režnjeve paprike preko koje će rastopiti sir i napraviti najveličanstveniji omlet koji mašta može zamisliti.
Gladan sam. A glad me uspavljuje. I njeni bokovi koji su se proširili samo za nijansu od onog dana kada smo saznali da u njoj raste novi, posve novi život.
Plakao sam sinoć dok je čvrsto spavala u mom naručju. Ne znam jesu li suze bile od sreće ili od straha. Zapravo i od jednog i od drugog, ali ne znam od čega više.
Pogledala me i ja sam joj uzvratio osmjehom. Mislim da, uprkos vremenu koje smo proveli zajedno, nikada neće moći spoznati dubinu mojih osjećaja prema njoj. Ponekad me sve u meni zaboli od nemogućnosti da tu ljubav usmjerim, doživim, ispraznim, pretočim u bilo što, u riječ ili dodir.

Umjesto da večeras, dok je noć još topla i blaga, pišem, ja samo sjedim i promatram svijet oko sebe. Mislim da sam izgubio dar za stvaranje riječi, stvorivši čudo ljepše i delikatnije od bilo čega što sam ikada napisao. Općenito uzevši, već mjesec dana nisam u stanju napisati niti najobičnije poslovno pismo, a o nečem književnom da i ne govorim. Riječi mi bježe, a mozak kao da odbija suradnju. Nakon što se bijela površina ekrana, čista i zamamna otvori ispred mojih očiju, mene obuzme neka izmaglica, umor, nemoć i ja satima samo buljim u prazno bez ikakvog rezultata. Ja sam pisac koji više ne piše.
Pisac koji više ne zna pisati.
Najintenzivniji osjećaj koji proživljavam je nesvjesnost. Ne želim biti svjestan ničega osim sebe, nje i djeteta koje u njoj raste, pa na trenutke gubim svijest i nestajem u potpunoj tami.
Njoj je mučno. Rekla je kako je očekivala da će te promjene koje osjeća biti ljepše, veselije, više u skladu s veličanstvenošću ideje stvaranja. Ona je žena puna ideala. Žena koja želi da su ti ideali više utkani u realni svijet. Kuham joj kompot od svježih šljiva i smokava, jer joj jedino taj čarobni napitak pomaže da ne preleži cijeli dan presavijena i omamljena.
Mada, usprkos tomu, ona blista. Lijepa je na jedan posve neočekivan način. Crte lica su joj postale blaže, a oči mekše i nježnije. Oči koje se neprekidno smiješe. Doista to jest dar. I čudo. Biti nositeljica života.
Otkazala je nekoliko putovanja na koja je kanila ići. Htjela je posjetiti Istru, a prije toga otići na jedno vjenčanje prijatelja sa studija kojeg nije vidjela godinama.
Ja sam otkazao sve sastanke i uzeo godišnji odmor.
Nesposoban za bilo što osim za ležanje na trijemu i promatranje kako pada noć dok ona priprema večeru.

Aries