čekanje

četvrtak , 26.07.2007.

Čekanje mi nikada nije išlo od ruke.

A sad sjedim i čekam, nestrpljiv do ruba rukohvata na stepenicama prekrivenim mliječno bijelim glatkim kamenim pločama, na kojima fine brazde vremena ostaviše udubine, usjeke i posjekotine kao od noža za guljenje krumpira, nazubljenog na krajevima oštrice. Sjedim i šutim. Mučna je atmosfera, premda sam sam, a mučne atmosfere se obično stvaraju ako je u prstoriji više sugovornika među kojima se ispriječila prošlost, neka neugoda koju ne znaju prevazići, nego je tjeraju rukom, nervoznim pokretima.
Grizem dojnju usnu. Već je dobrano natekla pod zubima. Osjetim slanoću krvi na okusnim pupoljcima.

Pritisla je sparina. Osjećam težinu večeri kao kacigu oko sljepoočnica. Stegnuta su remenja napetosti oko mojih ruku, pa su žile nabrekle, a krvotok više nema uobičajeni optok. Bole me ruke od stiskanja ključeva automobila. Parkirao sam svoju onix crnu Astru ispod nekog zimzelenog drveta, i sad nemoćno gledam, kroz ustakljenu stijenu na bočnoj strani, kako mi se smola cijedi po krovu i klizi po staklima. Opsujem ispod glasa, ali psovka na stepeništu stambene zgrade odzvoni kao jeka. Pomislio sam da će neki dušebrižnik od stanara izaći i očitati mi lekciju iz morala, poštenja, odgoja, i možda još nečega čega se u ovom trenutku ne mogu prisjetiti. Bio sam uvjeren da me promatraju kroz špijunke i čude se što radim nepomičan već satima. Dokone susjede i ostarjeli profesori biologije i kemije, smjerne ženice što muževe varaju s vodoinstalaterima; zamišljao sam ih raširenih očnih duplji uprtih u staklo što uvećava, tu malenu rupicu na vratima od plastike koju ne mogu dotaknuti a da se ne naježim. Ne podnosim pod rukama ništa što se ne raspada. Ne diše. Plastika mi djeluje tako mrtva. Poput hladetine od svinjskog mesa, začina, onakve u kojoj se vide komadi mrkve i hrskavica. Koja se ljuljuška pudingasto.
Cijela zgrada se arhitektonski doimala poput zatvora. Nova, još je mirisala na ličilačke boje i ljepilo. Hladni, ravni zidovi, bijelo pročelje, kutijast oblik. Izgrađena brže od postavljanja javnog pomičnog wc-a u parku. Bezlična. Beskarakterna.

Iz jednog stana, od trenutka mog dolaska, dopirala je uporno jedna te ista pjesma. New York, New York, u izvedbi dobrog starog, već pokojnog Sinatre. Uz njega glasno se čuo visok ženski glas, mazan i akustičan. Zidovi su bili toliko tanki, da sam mogao čuti uzimanje zraka između nota, između riječi i strofa. I uporno "na na nanana, na na nanana". Isprva su me taktovi pjesme činili još napetijim, smetali su mi ti zvuci, jer su mi nametnuti, silovito su me zapljuskivala suglasja muškog i ženskog glasa. Tutnjalo mi je u glavi od toga. Poželio sam imati čepiće za uši. Poželio sam da prestane. A onda su mi se osjeti navikli. Lagano. Uvukla mi se pod kožu i pjevušio sam. Katkad osjetim silnu čežnju za nečim nedokučivim. Kao sad. Ispred očiju mi je pukla slika grada, onakvog kakvog sam ga poznavao sa slika i sa filmova. Ogledale su se građevine u vodi. Parkovi. Vjeverice. Čežnja je obično tako silna da me zaboli. Ne mogu jasno definirati što boli, ali bol je posve realna i snažna, grči mi se utroba a duša mi sva ustreperi. Svjestan da nikada, ali baš nikada neću prošetati tim ulicama.

Pitao sam se kakva je to žena koja može tako uporno stavljati pjesmu na replay.

Čekanje je postajalo podnošljivije zahvaljujući mašti što se razmahala. Posve iznenada, vrata su se otvorila i ona je izašla. Bla je jednostavno odjevena, u ispeglane hlače niskog struka i blago svjetlucavi bijeli top. Elegantna. I bosa. Pitao sam se što radi sama u stanu u toj kombinaciji koja bi više pristajala izlasku u kazalište.

-Red je da ostavim dojam, kad sam te već odlučila upoznati. Inače sam u stanu obično u trenirci. - kažu da žene imaju neki fini osjećaj kojim naslućuju i percipiraju okolinu drugačije nego muškarci. Pa se nisam iznenadio što je mogla iz mog pogleda iščitati ono o čemu sam razmišljao.

-Uđi. Imam malo zapečenih gljiva punjenih pršutom i sirom i nekim travama, te otvorenu bocu vina. Mislim da nije loše za večeru koju nisi planirao. A, osim toga čekanje ti se proteglo.

Otresao sam prašinu sa hlača i prihvaćajući poziv ušao unutra. Morao sam proći pokraj nje i osjetiti blagi, tek nanesen parfem i tragove tuširanja. Kosa joj je bila mokra na krajevima, po tome sam znao. Zapljusnula me svježina kakvu nikad ni kod jedne žene nisam osjetio do tada. Premda su sve žene s kojima sam bio u doticaju, bile njegovane.
Stol je bio postavljen za dvoje. Fini ubrusi i četvrtasti crni tanjuri na kojima su se kontrastno isticale okrugle površine gljiva. Upaljene svijeće na stolu. I podignuti zastori na otvorenim prozorima. Sa četvrtog kata se lijepo vidjela panorama grada. Doduše, nije to bilo ni blizu one panorame zbog koje sam osjetio beznadnost, no djelovalo je tako smireno i tiho. Bez buke automobila. Sumračilo se, pa su se prolaznici pretvarali u siluete.

-Nije valjda sve ovo zbog mene. Pa i ne poznaješ me. - upitao sam tek toliko da nešto kažem.

-Nije, to je zapravo zbog mene. Ne volim večerati sama.

Jeli smo u tišini. Nisam joj rekao da sam zadivljen njenim kulinarskim sposobnostima. Nisam joj rekao ništa više. A šutjela je i ona. Samo smo se s vremena na vrijeme gledali i osmjehivali jedno drugom.
Razmišljao sam, dok sam po jeziku prevrtao komadiće prepečenca i obilno ih zalivao vinom, koliko bih još dugo izdržao čekanje da me ona nije pozvala unutra. Možda bih iz inata ostao do jutra. Upornost mi je jedna od najizraženijih odlika. A možda bih otišao već sljedećeg trena. Naglost mi je jedna od teško probavljivih mana. Znao sam tek jednu stvar, Ona zbog koje sam satima hladio dojnji dio leđa na mramou stepeništa, ostavila me je da čekam, namjerno, igrala se sa mnom, testirala me. Koliko sam još spreman podnositi zbog nje. Koliko još mogu progutati poniženja. Moram priznati sebi, daleko sam dogurao u toj ponižavajućoj igri. Upornost, već sam rekao.

-Mora da je jako voliš.- prekinula je tišinu.

Voljeti nekoga poput nje bilo je istovremeno jednostavno i nemoguće. Jednim sam je dijelom sebe mrzio.

-Ne, mislim da je ne volim. Kad malo bolje razmislim, to je više ovisnost, podložnost, neprihvaćanje surove stvarnosti da sam joj cijelo vrijeme igračka, lutka na koncima, koje ona vuče kako joj se prohtije. - ni sam ne znam zbog čega, ali ova žena je imala nešto u očima, zbog čega sam joj iskreno odgovorio na pitanje.

-Ne djeluješ mi kao slabić. - slegnula je ramenima.

-Svi smo mi, draga moja, jednako slabi ispod kože. Pogledaj me. - uzeo sam je za bradu nježno i lice joj okrenuo prema sebi. - Pogledaj me i reci mi zašto si me pozvala. Mene, potpunog stranca, za kojeg ne znaš ima li u sebi zločinačku ili anđeosku crtu. Živimo u opasnim vremenima. Mogao je umjesto mene slobodno na onim stepenicama sjediti i bjegunac iz zatvora, obiteljski nasilnik, sitni lopov. Mogao je biti bilo tko, umjesto mene a ti bi ga jednako pozvala i dopustila mu da večera u tvojoj blagovaonici uz svijeće i glazbu. Pogledaj me i reci mi, zašto?

- Pjevao si.

-Ne, pozvala si me jer si bila usamljena. To ne znači da si slaba.

-Pjevao si i razmišljao o tome zašto uporno puštam tu stvar. Puštala sam je da nastaviš, da ne odeš. Osim toga, trebalo mi je vremena za donijeti odluku želim li izaći i pozvati te ili ne. Rijetko, ali pamtljivo, ja zbog nekog čudnog razloga osjetim bolnu čežnju zbog nedokučivosti stvari koje tako silno poželim, a znam da ih nikada, baš nikada neću imati. Neobična je to bol. Tupa i snažna. Od nje mi se povraća. Valjda je to nemoć. I istovremeno nemirenje sa sudbinom. Tako sam večeras silno željela večerati s čovjekom koji pjeva.

Poljubila me je krajem usana. Zadrhtao sam od vreline. Sličilo je onom prvom poljupcu, nevinom i slatkom, na ljuljački u cvijetnjaku iza kuće, prije ravno petnaest godina. Osjetio sam miris gladiola i cvrčanje insekata u travi, punoću daha i nježnost žene u kojoj je još skrivena djevojčica sa suknjom do koljena. A na njima ožiljci od nespretnog padanja.
Uzvratio sam poljubac. Gladno, silovito, nasilno, onako kako nikada nikoga cijelog svog života nisam ljubio. Mekoća njenih usana prodirala mi je u mozak i palila one živčane stanice koje su još bile netaknute životom.
Nisam želio ništa više od toga. Nisam želio dotaknuti joj grudi, ni osjetiti joj golu kožu. Nisam želio stopiti se s njenim tijelom u jedno. Nisam, kunem se svime što mi je sveto. Želio sam samo osjetiti zanos. Onaj davno izgubljeni zanos, pogažen negdje uz put, ostavljen na rubovima usputnih kreveta, sa ženama kojima nisam uspjevao zapamtiti imena, a znao sam sve prečice do njihovih tijela.

- Moram ići. - odmaknuo sam je od sebe. Pažljivo. Oprezno. Još uvijek je držala oči zatvorene.

-Znam. - rekla je i prošla pored mene da bi mi otvorila vrata.

Vani me je dočekalo poznato stubište i zapara. I osjećaj da čekanje nije završilo. Napetost se vratila. Iz stana je opet dopirala glazba, ritmično udaranje činela, otegnuti uzdasi truba i refren žuđenog grada.
Gužva na ulici nije jenjavala. Šetalo se u kasne sate zbog svježine koja je samo noću uspijevala malo ohladiti ulice. Ljudi su poput štakora izlazili iz kuća u mrak. Riječi poznatog narječja, dijalektalizmi miješali su se sa talijanskim i engleskim, stranaca je bilo jednako kao i domaćih ljudi. Gorjela su ulična svjetla. I grad se ogledao u vodi. Pogledao sam prema njenom prozoru. Stajala je iza zastora, s rukama na očima. Znao sam da je plakala. I znao sam da nije plakala zbog mene. Ljudi uvijek plaču zbog svoje nesreće.

Aries









komentiraj (37) * ispiši * #

proslava

srijeda , 18.07.2007.

Trebala je to biti sasvim obična proslava rođendana. Sjećam se, bio je početak prosinca, i ja sam upravo završavao stažiranje u lokalnoj bolnici. Dva dana je trajao stres oko polaganja državnog ispita, a kad sam ga konačno položio, posjetio sam prijatelja kojeg nisam vidio dvije godine.
-Pa, ti si prijatelju, uranio malo - viknuo je već s vrata. Stan je bio uredniji nego ostali stanovi u kojima je ranije živio. Nije bilo kora od banana po stolovima,pljesnivog posuđa sa crvljivim nakupinama na stijenkama niti odjeće ispod koje bi teško bilo pronaći slobodnu stolicu. Samo je izbor cimera ostao isti.
Zapravo, biranje cimera je svojevrstan luksuz u studentskim danima. Uzmeš ono što dobiješ i pokušavaš se nositi s tim. Onako kako najbolje znaš.
-Gdje samo nalaziš ovakve tipove? - šapnuo sam mu i glavom pokazao na dugokosog križanca između hipi rastafarijanca i heavy matal narkića sa gomilom filozofskih knjiga spremljenih u mentalne ladice, od kojih jedino naslovi blinkaju podvučeni crvenom bojom, a sadržaj je izgubljen u jednoj od crvotočina prilikom buđenja i pražnjenja sadržaja želuca nakon cijelonoćne pijanke.
-Gadno je stari, ali stan je odličan. I malo košta. - potapšao me je po ramenu i uveo me u dnevni boravak.
Društvo je već od ranih poslijepodnevnih sati kuhalo čobanac. Kuhinja je mirisala na dinstanu svinjetinu i crvenu papriku u prahu.
U ruci mi se za trenutak stvorila čaša puna traminca, slatkastog bijelog vina koje mi je prijalo nakon hladnog zraka i gužve na ulicama. Otpio sam gutljaj veličine trećine zapremine čaše i sjeo u fotelju do prozora.
Promatrao sam ljude. Staro društvo, ono veliko društvo koje sam poznavao i s kojim sam proveo nekoliko neslućeno lijepih godina, raspalo se. Ovdje su večeras neki posve novi ljudi. Ne znam nikoga.
Neobično je osjetiti onu istu atmosferu, a bez poznatih lica.
-Još uvijek ne pričaš s Milom? Vidio sam je neki dan, rekla mi je da se uskoro udaje za onog svog...
-Ona je za mene, prijatelju, mrtva. - prekinuo me ne dopustivši mi da dovršim rečenicu. - Nema tu povratka na staro. Kad jednom odnos postane besmislen, održavanje istog je samo mučenje.
Toga dana nisam znao da ću za nekoliko godina, prema Mili osjećati isto. Neke su žene naprosto takve. Zabljesnu, uvuku se pod kožu, postanu ti bliske, drage, na jednoj netjelesnoj razini, a zatim sve to nedostojanstveno pogaze.
Ni danas ne znam je li je više volio on ili ja. Tek, bila nam je kao sestra oboma.
-Ti još nisi napisao svoj diplomski rad?
-Još nekoliko ispita i onda se zatvaram u sobu i ne izlazim dok ne bude gotov. Znaš da je kod nas potrebno provesti istraživanje,onako jedno pravo, sociološko, pa tek onda prionuti poslu. Nema prepisivanja, kao kod vas.
Nasmijali smo se. Gotovo sinkronizirano.
Vino je teklo u potocima. Domagoj, fini dečko iz kvarta, ispraznio je šank u stan svog oca i donio devet butelja vina od kojih je sve jedno bilo skuplje od drugoga. Želio sam ih probati sve. Potencijalna glavobolja zbog miješanja sorti i vrsta nije me brinula. Odlučio sam o tome razmišljati ujutro. I onako kažu da je jutro pametnije od večeri.
Čobanac me palio po nepcima. Ljuto je tražilo zalijevanje.
Niska, plava djevojka miješala je karte za tarot s ozbiljnošću kakve apotekarice koja pokušava napraviti iscjeliteljski melem. Oprezno, dugo i pažljivo. Uživala je u svom statusu zvijezde večeri. Vodila je igru znalački. Poznavala je sve sudionike na proslavi i već sam vidio, njeno čitanje sudbine iz karata bit će prilagođeno činjenicama koje je već o njima unaprijed znala.
Nekako je osjetila da sam protivnik takvih jeftinih trikova pa me gledala s neskrivenom antipatijom. U njenim zjenicama sam, kao u zrcalu, vidio sebe, lijeno zavaljenog s čašom vina u jednoj ruci i s cigaretom u drugoj. Imao sam na sebi crno odijelo, još od polaganja ispita, pa je to još više odbijalo. Smatrala me je prepotentnim liječnikom koji je zalutao na studentsko okupljanje.
-Imaš zgodno društvance. Odakle ih poznaješ? - blago sam se nagnuo na lijevu stranu i preko ramena ga upitno pogledao.
-To mi je ekipa s posla. Svi su apsolventi, ali rade u mojoj firmi. Strane firme su ti drugačije. Zapošljavaju ljude s potencijalom, bez obzira što su još jedan korak udaljeni od diplome. Da nije tako, ja bih sad pucao po šavovima. Bez love. Ok su, vjeruj mi.
Draga, večeras ja želim biti prvi. - doviknuo joj je razdragano, okrećući se od mene. Ipak sam ja slavljenik.
Nasmješila mu se s visoka. Znao sam da je taj osmjeh takav zbog mene. Nekim se ljudima ne svidim. Jer djelujem zastrašujuće sigurno u sebe. Mislim da je krajičkom razuma osjetila i privlačnost prema meni, koju je svjesno negirala.
-Presjeci.
Presjekao je špil i izvukao kartu smrti. Ozbiljnog izraza lica, objašnjavala mu je kako karta smrti ne znači nužno nešto loše, nego samo promjene. Bla, bla, nastavljala je vesti.
Kad je došao red na mene, otpio sam još jedan gutljaj, ponovno napunio čašu, zapalio i pristojno se zahvalio.
-Ne vjerujem u proricanje. A i kad bi u kartama i bila zapisana moja sudbina, radije je ne bih znao.
Svi su se nasmijali. Svi osim nje.
Osjetio sam da ne pripadam ovdje, ne kao što sam pripadao starom društvu. Ustao sam se pomirljivo i prešao u kuhinju.
Za stolom se još uvijek jelo, umakao se kruh u tamno meso. Bio je to nešto veseliji dio ekipe. Sjeo sam do Mirne, tajanstvene žene u uskoj haljini, koja je cijelu večer otmjeno vilicom pravila nepravilne oblike po tanjuru. Pričala je malo. Nije mi se uklapala u stereotip. Tema koju su načeli bila je više nego zanimljiva pa sam se uključio.
-Ženama je sex samo produžetak emocija, ljubavi. Rijetke su one koje se mogu potpuno prepustiti užitku i spavati sa neznancem samo zbog zadovoljavanja tjelesne potrebe. - mršavi student farmacije namještao je dioptrijske naočale iza kojih je svijet promatrao sitnim, duboko uvučenim očima u očne duplje.
-Ispravno - rekla je Ona - ali sex nam jednako znači, koliko muškarcima, toliko i ženama. Samo, poticaj je drugačiji. Vi doživljavate buđenje strasti zbog vizualne percepcije, recimo velikih, bujnih grudi, dok je nama za istu stvar potrebno puno mašte i malo više bliskosti. Barem je kod mene tako.
-Ne privlače te, onda, tamni, napeti bicepsi?
-Sad karikiraš stvar. Nije važno privlači li me ovaj ili onaj tip muškarca, važno je da muškarac ima ono nešto, teško opisivo riječima, a ne samo sirovu snagu i savršen izgled. Možda je čar upravo u sitnim nesavršenostima. Koje osoba nosi samouvjereno.
-Osim toga, muškarci u sušna razdoblja pomognu sami sebi. - pokušao je raspravu koja je krenula ozbiljnijim tijekom, vratiti na kolosjek razbibrige.
Osjetio sam da je otvorio Pandorinu kutiju. Nasjela je.
-Valjda i žene znaju slične tehnike. Nije to samo muška privilegija. - odvratila je s dozom prkosa u glasu.
-Ah, da banane i redovnice. To je ta stara priča. Zar ne? - polupijano je nastavio okretati sve na šalu. Crni humor ne izaziva salve smijeha baš kod svake žene. A ova je doista bila nešto posebno.
Prekrižila je nogu preko noge. Bile su glatke i depilirane. Cipele s visokom potpeticom zabljesnule su uglađenošću. Imala je savršene listove.
-Ja mogu "uspjeti" bez ikakvog dodira i pomagala, dovoljno je da prekrižim noge, evo ovako kao sad. - napetost se pojačavala. Kao da njih dvoje imaju neku svoju zajedničku prošlost, koja nije do kraja razjašnjena, a koliko sam vidio po ukočenim licima ostalih za stolom, koja većini prisutnih nije bila poznata. Shvatio sam da se između njih dvoje odvija tihi rat.
Odlučio sam ne dočekati kraj priče i razjašnjenje. Sav mi se dojam o toj tajanstvenoj ženi rasplinuo.
Skinuo sam kaput koji je visio na vratima u hodniku i izašao u noć. Vani je kišilo. Potpuno neobično za prosinac. Ovakve tople zime već dugo nije bilo. Lagano sam hodao, lijeno vukući nogu za nogom. Traminac mi je usporio reakcije, pa mi je do pothodnika trebalo dugo. Kupio sam kišobran od uličnog prodavača, jedan od onih jeftinih s istoka koje prvi nalet vjetra prelomi i izokrene na naličje. Kosa mi je već bila mokra. Na lice su mi kapale kapi pomiješane s orahovim uljem.
Sjeo sam na klupu ispod nadstrešnice.
Puštao sam tramvaje da prolaze.
Ni oni više nisu, kao nekad, vlažni i stari.
Sad imaju nove, modernije.

Aries

komentiraj (16) * ispiši * #

kolodvor

utorak , 10.07.2007.

Kolodvori mirišu na svježe pečena peciva, kavu, crnilo sa netom tiskanih dnevnih novina i strance. Osvrnem se oko sebe, sve mi je tako poznato i blisko. Tramvaji prolaze, lijeno. Sjednem i čekam. Pokraj mene je plava putna torba. Jedna od onih sa točkićima, radi lakšeg rukovanja. Još mi u stražnjem dijelu svijesti odzvanja zvuk grebanja plastike po trotoarima. Točno pored zvuka mojih koraka. Gnijezdim se u stolici s platnenom presvlakom i promatram prolaznike.
-Izvolite. - pospano me pita glas koji mi se čini nespojiv sa crnokosom konobaricom, kose svezane u rep i kosih očiju. Nije lijepa. Kad bih morao naći jednu riječ kojom bih je opisao, bila bi to riječ "iskrzana". Da budem iskren, ne znam postoji li ta riječ i u jednom riječniku ili je samo moja kovanica, ali njen lik mi se savršeno uklapao u ono što za mene predstavlja spoj tih nekoliko slova.
Raspucala kosa na krajevima, končić koji visi s ruba preuske majice, pripijene uz tijelo, blago vidljive strije na grudima, onom njihovom dijelu koji je namjerno izložen pogledima, pretjerano počupane obrve i razlivena maskara. Kao tkanina koja se na rubovima pohabala od čestog nošenja. A, bila je mlada. Mislim da nije mogla imati više od trideset godina. Iz stava i načina na koji je izgovorila "izvolite" mogao sam znati da nije obrazovana. Nije studentica koja na ovaj način pokušava zaraditi dovoljno za nastavak studija i time pokazati kako može, ako to dovoljno jako želi, biti samostalna. Ne, mogao bih se kladiti da je ova žena prije punoljetnosti pobjegla od nekih demona s kojima se nije znala nositi. Otac pijanica, majka bludnica, razvod, siromaštvo, što god; to što ju je nagnalo na bijeg moglo je biti bilo što.

Zapravo, želio sam jednom da mi na kolodvoru priđe djevojka okupana svježinom jutra, što još miriše na prvo tuširanje i vedrim glasom izgovori "Dobro jutro, želite li možda naručiti nešto? Možemo vam predložiti izvrsnu kavu, pravi talijanski esspresso ili možda jednu od dvadesetak vrsta čaja." Tlapnja.

Za susjednim stolom sjedio je par. Nešto su skrivali. Poglede iza sunčanih naočala, premda je bilo još tako rano, da je cijela terasa nekadašnje Francuske pekarnice bila u hladu. Do mene je dopirala tiha prepirka. Vidio sam drhtanje ruke u ruci. Grčevito stezanje ovratnika na košulji. Izbrojan novac iz crnog kožnog novčanika i stavljen na stol ispod papirnatog rupčića. Zatim plaho sklonjen u džep od traperica.

-Zeleni čaj, molim vas. Bez šećera. I novine.
Na pitanje "koje" odgovorio sam, "bilo koje, sasvim svejedno, one koje su slobodne ili one koje imate".

Niz pokretne stube su se u pravilnim razmacima spuštali umorni putnici. Raspoznavao sam ih po izgužvanoj odjeći, čak i onda kada nisu u ruci imali prtljagu. I po podočnjacima. Nevjerojatno je koliko putovanje smoždi čovjeka. Pretvori ga u ljudsku kašastu masu, bez volje i emocija. Otresao bih danima sa sebe zamišljenu prljavštinu nakon noći povedene u autobusu. I miris osobe koja je spavala do mene. Jer uvijek putujem noću. Turobno se probuditi pokraj čovjeka kojeg nikad ranije nismo vidjeli. I o kojem ne znamo ništa. A čija koža miriše na uprženi luk i dinstanu rajčicu. Dah na žvaku bez šećera, čuvanu u kutu usana. Ne znam zove li se to otuđenost, no ne volim sklapati poznanstva s onima koji sasvim slučajno dobiju broj sjedala tik do mene, ne volim male noćne razgovore sa suputnicima i pričanje o poslu, gradu, djeci, političkim prilikama. Rastvorim knjigu i upalim svjetlo iznad glave. Distanciram se na početku, odmah nakon polaska. Osjećaj krivice gurnem ispod koljena. Nemam im što dati, nemam ništa za podijeliti, pa i ne pokušavam.

Ispijam čaj i preko rastvorenih novina, lutam pogledom. Čekam. Ne čekam nikoga. Naprosto čekam pravo vrijeme za odvajanje od ovog mjesta. Od kad znam za sebe, ponavljam ovaj ritual. Upijam boje jutra i boje grada. Za mene je ogledalo grada izvješeno upravo na ovom mjestu.

Prilaze mi dva djeteta. Išli su od stola do stola i tražili milostinju. Žene su instinktivno stiskale torbice bliže tijelu, privlačeći ih sa susjednih stolica za drške. A muškarci su bahato odmahivali glavom i tjerali ih od sebe mračnim pogledom.
-Samo jednu kunu, stiček.- unosili su im se u lice. Prljave ruke su pružali dotičući im odjeću i šalice s napola ispijenom kavom. Ulazili su svojim tijelom u sferu posve intimnog prostora. Preplavilo me gađenje. I jedan posve fini osjećaj sažaljenja. Pomislim svaki put da nitko od nas ne bira kako će se, kada i gdje roditi. Počesto mislimo kako nam je, po prirodi stvari ili zaslugama dano da budemo dio funkcionalne obitelji koja je sve svoje snage trošila na ispravan odgoj, stjecanje materijalnih dobara i upriličavanje načina života iz dječijih knjiga. Posve krivo. Znao sam da je samo slučajnost meni namijenila čiste i njegovane ruke. Samo slučajnost i ništa više. Zato svaki put dajem onoliko sitniša koliko imam taj tren. Svaki put.

Osim toga, bojim se kletvi. Straši me mogućnost promjene uloga. Život je nepredvidiva ljepotica. Možda je to moj način kupovanja djelića raja. A možda samo način da izbjegnem slušanje moljakanja i preklinjanja. Ne želim ih otjerati kao pse. Jer to nisu. Želim u miru i tišini do kraja ispiti svoju šalicu čaja, smotati novine i otići dalje. Toliko mi je dragocjen ovaj trenutak mira, upijanje sitnih nesavršenosti koje me okružuju i ponovno proživljavanje uspomene. Jer svaki kolodvor duboko u meni ostavlja urezane ožiljke prolaznosti. Događaje nakon dolaska. I prije odlaska.

Nisam se snašao kad je crnokosa djevojka, s brazdom od opekline na desnoj nadlaktici, istrčala iz kafea i vičući krenula prema djeci. Dojam iskrzanosti pojačao se s borama na licu od bjesa. Psovala je kao da je u prošlom životu bila carski kočijaš, razvratan i prost. Metalnu tacnu zavitljala je na djecu. Uz tresak je tacna jednom od njih pala na glavu. Djete je zaplakalo. Prljave suze ostavljale su zemljane brazde na licu. Skvrčilo se na hladnom podu i jaukalo od bola.
Prošao sam rukom kroz kosu. Osjetio sam bol na onom istom mjestu, na zatiljku. Trnce u nogama. I nisam rekao ništa. Niti je itko drugi. Samo im se svima na licima očitala blaga zbunjenost pomješana s neodobravanjem. A, zatim ravnodušnost. Ipak su to ničija djeca. Nezaštićena. Ona koja prose. Ropska populacija. Valjda se zbog dronjaka i prljavštine čine manje djecom. Pa je time i manje suosjećanja.

Prizor skvičanja i valjanja po podu. Suze i vika. Drugo djete je počelo kleti i pljuvati sve oko sebe. Pljuvačka je gusta i bijela letjela na sve strane. Poletjela su i kamenja. Ona sitna, kakvih ima čak i u urbanim dijelovima grada. Sad se već netko našao da ih otjera. Krupan muškarac u odjelu od samta. Posve neprilično za ovo vruće doba godine.

Iskrzana je hodala gore dolje terasom i pravdala se. Da ta ista djece dolaze svako jutro, dosađuju gostima i kradu. Kradu sve. Od šećera u staklenim bočicama, do šalica. Sve što uspiju oteti u trku. Bila je vidno uzrujana. Kao da je zažalila. Postidjela se pod pogledima. A ja sam znao da to nije bilo prvi put. I vjerojatno neće biti ni posljednji. Znao sam da će se razjariti baš svaki put kad u drugima ugleda ono od čega je pobjegla. Od čega je još uvijek bježala.

Aries

komentiraj (29) * ispiši * #

podvezica

nedjelja , 01.07.2007.

Kuća na otoku izgrađena je u ono vrijeme kad je bilo tako jednostavno i ne osobito skupo, doći do komadića zemlje na obali, ovoj našoj lijepoj, jadranskoj, plavoj. Oličili smo je u bijelo, takva je tad bila moda, sve su kuće blještale na popodnevnom suncu, toliko da se u njih nije moglo izravno gledati. Moj djed je htio podrum. Bila je to čista ludost, po mišljenju moje majke. Kakav podrum, pa nećemo se valjda skrivati u njemu, znala je govoriti u bijesu. Ona je bila odlučna provesti svoju volju i izgraditi tavan.
Kad se suprotstave takva dva karaktera, oboje tvrdoglavi i inatljivi, može se dogoditi samo jedna stvar. A ta je da kuća dobije i podrum i tavan.
Zvao sam tu kuću, moja privatna nakaza. Bila je toliko ružna, da me je bilo stid predložiti svom prijatelju iz djetinjstva, boravak, tog ljeta nekoliko godina nakon što je sagrađena, u njoj. Ipak sam ga pozvao, jer je još strašnija bila usamljenost. Dva mjeseca školskih praznika, u toj kući i još sam, bez ikog poznatog. Brrr, stresao sam se od same pomisli na to.
Njemu je to sve bila avantura. Nikad do tada nije bio na moru.
-Maro, a je li more puno veće od onog potoka u selu tvog djeda? -pitao me je.
-Da moj djed sad čuje to što me pitaš, bacio bi te potpuno odjevenog u taj tvoj potok i još te držao dok ne poplaviš u licu. Ma, kakva su to glupa pitanja? Pa valjda znaš kako izgleda more. Veliko i plavo. Toliko veliko da mu se kraj ne vidi. Ma, je l ti uopće znaš plivati?
Nije znao. Ali je znao plakati zbog moje uvrede. Postiđen. E, baš si Maro, budala. Pa tako se ne razgovara s prijateljima.
-Onda ću te ja naučiti. Za samo dva dana, plivat ćeš kao ribica, kao da si rođen i odgojen u vodi. - ublažio sam stvar riječima i zagrlio ga.
Bio sam stariji od njega dva mjeseca, pa sam mislio da mi to daje jednu dozu zrelosti i nadmoći nad njim. Iznenađujuće je koliko dvanaestogodišnjaci znaju o međuljudskim odnosima i pravilima koja vladaju u svijetu odraslih.
Na otok smo stigli prvog ponedjeljka u srpnju. Sve je mirisalo na borove i sol pomješanu s kremama za sunčanje. Trebalo nam je pola dana za iznošenje putnih torbi iz automobila i zaliha hrane kojih je bilo toliko da bi dotekle i za nekoliko godina, a ne za jedno ljeto.
Dok su moj otac i djed vukli stvari, majka je otvarala prozore i škure kako bi iz zidova istjerala miris ustajalosti, od kojeg mi je želudac radio kao na toboganu. Gore, dolje. Pa u krug.
Paučina se rastegla od stropa do poda, a bijele plahte kojima su prošlog ljeta prekrili pokućstvo posivile su od debelog sloja prašine.
Vrućina se lijepila za kožu. Smetala mi je sva ta odurna vlaga na meni. Smetala mi je ta pljesnivost kuće. Bio sam gladan. Glad je još više raspirivala zapaljena vatrica za nezaobilazna gradela i to od suhih grančica vinove loze.
-Maro, odite vas dvojica po svježi kruh i hladno pivo, dok se vatra razgori. - vikao je moj otac sa stražnje strane kuće.
Prijatelj me je upitno pogledao. Znao sam da je oduševljen tom idejom.
-Dobro. Barem ću ti pokazati mjesto. - slegnuo sam ramenima.
-Sjećaš li se kad smo gledali onaj film u kojem na pustom otoku pronađu blago zakopano stoljećima ranije i obogate se, pa si kupe vile i automobile...
-Ovo ti nije pusti otok. Nema ovdje nikakvog blaga. Pa to je tako samo u filmovima. - pravio sam se pametan.
-A, što znaš? Tvoje je otac pričao da su i ovdje dolazili gusari s brodovima, nakon pljački na moru. - bio je uporan.
Moj je otac uživao pričati takve priče. Lagao bih kad bi rekao da mi pomisao na zakopano blago nije zagolicala maštu.
-Požurimo mi po kruh, inače ništa od večere. Sutra ćemo o tome. Vidiš, u ovoj uličici lijevo je hitna pomoć, a desno je trgovina. Na ovom malom trgu u sredini ti je crkva, a plaža je daleko desetak minuta hoda. No, ja ne idem tamo. Prevelika je gužva. I ima golih starih baba. E, to ti je prizor koji ne bi volio vidjeti dva puta. Ja se kupam u jednoj uvali do koje možemo doći gumenjakom. Možemo ponijeti štapove i pokušati uloviti nešto.
-A ima li morskih pasa? - palo mu je odjednom na pamet.
-E, baš si glup. - nasmijao sam se.
Utrkivali smo se do trgovine i natrag, bosih nogu po vrelom asfaltu.

-Ma, di ste vas dvojica mangupa, do sad? Ohladit će se meso. - čuo sam djedov glas kako grmi. Moja je majka bila toliko slična njemu. Toliko da sam se ponekad plašio te njihove sličnosti. Dovoljna je bila mala iskra, da se zapale vječne vatre kaosa. A isto tako, bila je dovoljna topla riječ da cijeli dan provedu, ruku pod ruku, u laganoj šetnji i samo njima razumljivim temama za razgovor. Imali su oni svoje tajne. Znao sam to. Samo njihove.
Večerali smo rukama, sa plastičnih tanjura. Vani, na travnjaku. Sunce je zalazilo iza brda. Užarena, savršeno okrugla, kugla.
-Ja još nisam vidio more. - zjevnuo je.
-Vidjet ćeš sutra. - zjevnuo sam i ja. Zijevanje je prelazno. Pa je opet zjevnuo on, pa ja i tako nekoliko puta. Zaboljela me vilica. Prasnuli smo u smijeh, obojica.
U tom sam trenutku znao da će ovo ljeto biti nezaboravno.

***

Dani su prolazili sporo i ugodno. Naučio sam ga plivati. Doduše, još uvijek je gurao kolut napunjen zrakom ispred sebe dok je nesigurno rukama razmicao vodu. Ali, uživali smo. Koža nam je postala tamna i glatka. A tijela su se izdužila i dobila vretenast izgled s nešto istaknutijim mišićima, od plivanja.
Krišom smo, dok su svi spavali odlazili na tavan. U podrumu su bile samo boce s vinom, djedova kolekcija skupljana godinama, pa nas to nije privlačilo. Tavan je nasuprot tome, bio naše malo carstvo za vrijeme popodnevne sieste. Dok su svi spavali, mi smo se drvenim škripavim stepenicama iskradali iz zamračene sobe u još mračniju prostoriju.
Isprva smo samo sjedili u mraku i pričali. Znao sam da se muškarci ne bi trebali povjeravati jedan drugome, no između nas se stvarala jedna takva neobična povezanost, da su sve kočnice popuštale. Pred sam kraj ljeta, dok smo sjedili naslonjeni na vitrinu moje pokojne bake, rekao sam mu da sam zaljubljen u Emu, djevojčicu iz razreda. I da mi je dopustila da ju poljubim, jednog dana na klupi u parku. Onako filmski, u usta. Jezik joj je bio hrapav i vlažan. A meni su hlače postale tijesne. Nakon što sam joj zavukao ruku pod majicu i osjetio vrelinu kože i nabreklost bradavice na grudima, dobio sam takvu pljusku kakvu neću zaboraviti do kraja života.
-Dobro je da te nije tužila roditeljima. Ili još gore, ravnatelju škole.
- Mislim da se osjećala krivom jer je pristala na poljubac. I posramljenom. Znaš, napisao sam joj valjda deset pisama s isprikom. Nije odgovorila ni na jedno. Ne razgovara više sa mnom. I ne pozdravlja me. Okrene glavu svaki put kad me vidi. A i sve njene prijateljice se ponašaju isto. Što misliš, nije ima valjda rekla? - pitao sam, a nekako sam duboko u sebi znao da nije. Možda im je ispričala nešto, ali cijelu istinu, sigurno ne.
-A ti? Imaš li ti neku zbog koje sanjariš?
Šutio je. I kroz mrak sam vidio kako mu se obrazi žare, a pogled obara.
-Hej, imam ovdje jedan časopis sa slikama, znaš već kakvim. To sam sakrio prošlog ljeta. Pogledaj... - izvukao sam ga iz svog skrovišta. Upalio sam ručnu lampu i rastvorio časopis. Naga plavuša nas je gledala obojicu.
-A što ti je to ispalo? - ustao se i iz skrovišta ispod stare vitrine izvukao drvenu kutiju. Nikad je do tada nisam vidio. Bila je zatvorena metalnim lokotom. Zavukao sam ruku dublje ispod vitrine i napipao u prašini ključ.
- Otvori, brzo. - bio je nestrpljiv. Nismo valjda takve sreće da ćemo sad naći nešto vrijedno, a za par dana idemo doma. Možda je neka karta. - ono mu gusarsko blago nije izlazilo iz glave. Nisam mu imao srca reći da bi se takve karte mogle naći jedino u starim otočkim kamenim kućama, a ne u ovakvoj tek sagrađenoj prije nekoliko godina.
Raširenih očiju zurio sam u kutiju. U njoj je na svežnju pisama stajala plava ženska podvezica. Onakva kakva se nosi ispod vjenčanice.
Uzeo sam je u ruku. Bila je meka i sva od čipke. Nikad ništa slično nisam vidio iz bliza.
Pisma su ležala na dnu kutije, zavezana plavom svilenom vrpcom. Omotnice su još uvijek mirisale na ženski blagi parfem.
-Smijemo li mi uopće to čitati Maro? Tko zna zašto su sakrivena ovdje? Možda ne bi...
-To je sigurno djedovo. Moj otac nikad ne piše pisma, njegova valjda nisu. - razmišljao sam naglas.
Otvarao sam jedno po jedno. Sva su bila potpisana imenom Cecilija.
-Tko je sad ta Cecilija? Tako se nije zvala moja baka.

Čitao sam brzo i preplašeno. Slutio sam da se neka gorka tajna krije u njima. Zvonilo mi je to ime u ušima, zvonilo mi je kao nešto poznato i blisko. Sva su bila ljubavna, puna zanosa i slatkih riječi. Strasti i užitaka. Posljednje je počinjalo riječima "Dosta mi je čekanja. Ti se po svemu sudeći, nećeš razvesti nikada. Imaš divnu ženu i sina. Ja sam postala bolno svjesna da ti nikad nisam bila ništa više nego puka zabava. Lagao si od početka. Vjenčanicu sam vratila, a podvezicu ti šaljem. Moja pisma spali. I zaboravi me."
Sjetio sam se kome je pripadalo ime Cecilija i tko je pisao ta pisma. Žena koja me podučavala engleski jezik posljednje dvije godine. Svi su je zvali gospođica Marić. Ime gotovo nikad nije koristila. Predstavljala se prezimenom. Bilo mi je čudno kad je početkom lipnja rekla da više neće dolaziti i da nađemo drugu osobu za instrukcije. Sad mi je postalo jasno zbog čega je otišla. Zbog mog oca.
Posljednje pismo je i bilo datirano na lipanj.
-Bože, moj je otac obećavao toj ženi da će nas ostaviti i oženiti se njome. Pa, ona je već bila kupila vjenčanicu. - hladan znoj mi je curio niz čelo. Soba se zavrtjela oko mene i mislio sam da ću izgubiti svijest.
-Maro, smiri se. - začuo sam tihi glas svog prijatelja.
-Gad, kakav je to gad...- šmrcao sam i jecao. -Htio nas je ostaviti, a sad se cijelo ljeto pretvara da je sve savršeno i lijepo. Svaku večer šeta s majkom zagrljen. Kao da ničeg iz ovih pisama nije ni bilo. Da ih je barem spalio.
Slabost mi je preplavila tijelo. Govorio sam da me nitko ne voli, pa ni moj otac, mrmljao i slinio, brisao suze rukavom i tko zna što sam sve radio u tim trenucima straha i razočarenja, kad sam osjetio da me prijatelj obujmio rukama u zagrljaj. Naslonio sam se na njegovo rame i još zdvojnije zaplakao.
- Ja te volim, Maro - šaptao je i sve nježnije me grlio. Glas mu se izmijenio. -Ja te nikad neću ostaviti - tepao mi je. Dotaknuo mi je usnama čelo, a zatim usne. Viknuo sam. Snažno ga odgurnuo od sebe i ustao se s poda.
-Jesi ti lud? - kriknuo sam.
Sakrio je lice u dlanove. Nije me mogao pogledati.
-Oprosti...oprosti mi...nisam mislio ništa loše...

Sjurio sam se niz stepenice i otrčao do gumenjaka. Ulice su još uvijek bile prazne, a sunce visoko.
Vidio sam ga kako trči za mnom. Dostigao me je i uhvatio me za ruku.
-Oprosti Maro. I ja sam zbunjen. Nisam to planirao. Jednostavno se dogodilo. Ni ja ne znam što mi se to događa. Ni zašto. I bojim se...
U očima mu se miješao strah s djetinjom iskrenošću.
-Pusti me... -istrgnuo sam ruku i ušao u gumenjak. Veslao sam prema stijenama. Tek u suton sam se vratio do kuće. Pisma sam spalio i pepeo bacio sa stijena. Moja majka nikad ne smije saznati za njih. Podvezicu sam pustio da potone.
-Pa di si ti, balavac jedan, zabrinuli smo se za tebe. - uzviknuo je djed kad me ugledao. Sjedili su ispred kuće, na trijemu i pijuckali popodnevnu kavu.
-Sutra ujutro prvim trajektom krećemo doma, prijatelj ti je bolestan. Dobio je visoku temperaturu i leži u krevetu. Sav je u vrućici i bunca o nekom blagu i pismima, vjenčanju i podvezici. Dolazio je i liječnik, tu iz mjesta, pozvali smo ga kad smo vidjeli koliko mu je loše. A ti se smucaš okolo. - postavljala je stvari na svoje mjesto žena za koju sam mislio da je nedodirljiva.

- Idem i ja leći, umoran sam. - prošao sam pored njih i otišao u svoju sobu. U putnu torbu sam redom slagao stvari, ručnike, pa veš, majice i kratke hlače i na kraju izronjene školjke. Legao sam na postelju. Ventilator na stropu nije se okretao. Večer je bila sparna. Spremala se kiša. Ljeto je bilo gotovo.

Aries

komentiraj (21) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>