Čekanje mi nikada nije išlo od ruke.
A sad sjedim i čekam, nestrpljiv do ruba rukohvata na stepenicama prekrivenim mliječno bijelim glatkim kamenim pločama, na kojima fine brazde vremena ostaviše udubine, usjeke i posjekotine kao od noža za guljenje krumpira, nazubljenog na krajevima oštrice. Sjedim i šutim. Mučna je atmosfera, premda sam sam, a mučne atmosfere se obično stvaraju ako je u prstoriji više sugovornika među kojima se ispriječila prošlost, neka neugoda koju ne znaju prevazići, nego je tjeraju rukom, nervoznim pokretima.
Grizem dojnju usnu. Već je dobrano natekla pod zubima. Osjetim slanoću krvi na okusnim pupoljcima.
Pritisla je sparina. Osjećam težinu večeri kao kacigu oko sljepoočnica. Stegnuta su remenja napetosti oko mojih ruku, pa su žile nabrekle, a krvotok više nema uobičajeni optok. Bole me ruke od stiskanja ključeva automobila. Parkirao sam svoju onix crnu Astru ispod nekog zimzelenog drveta, i sad nemoćno gledam, kroz ustakljenu stijenu na bočnoj strani, kako mi se smola cijedi po krovu i klizi po staklima. Opsujem ispod glasa, ali psovka na stepeništu stambene zgrade odzvoni kao jeka. Pomislio sam da će neki dušebrižnik od stanara izaći i očitati mi lekciju iz morala, poštenja, odgoja, i možda još nečega čega se u ovom trenutku ne mogu prisjetiti. Bio sam uvjeren da me promatraju kroz špijunke i čude se što radim nepomičan već satima. Dokone susjede i ostarjeli profesori biologije i kemije, smjerne ženice što muževe varaju s vodoinstalaterima; zamišljao sam ih raširenih očnih duplji uprtih u staklo što uvećava, tu malenu rupicu na vratima od plastike koju ne mogu dotaknuti a da se ne naježim. Ne podnosim pod rukama ništa što se ne raspada. Ne diše. Plastika mi djeluje tako mrtva. Poput hladetine od svinjskog mesa, začina, onakve u kojoj se vide komadi mrkve i hrskavica. Koja se ljuljuška pudingasto.
Cijela zgrada se arhitektonski doimala poput zatvora. Nova, još je mirisala na ličilačke boje i ljepilo. Hladni, ravni zidovi, bijelo pročelje, kutijast oblik. Izgrađena brže od postavljanja javnog pomičnog wc-a u parku. Bezlična. Beskarakterna.
Iz jednog stana, od trenutka mog dolaska, dopirala je uporno jedna te ista pjesma. New York, New York, u izvedbi dobrog starog, već pokojnog Sinatre. Uz njega glasno se čuo visok ženski glas, mazan i akustičan. Zidovi su bili toliko tanki, da sam mogao čuti uzimanje zraka između nota, između riječi i strofa. I uporno "na na nanana, na na nanana". Isprva su me taktovi pjesme činili još napetijim, smetali su mi ti zvuci, jer su mi nametnuti, silovito su me zapljuskivala suglasja muškog i ženskog glasa. Tutnjalo mi je u glavi od toga. Poželio sam imati čepiće za uši. Poželio sam da prestane. A onda su mi se osjeti navikli. Lagano. Uvukla mi se pod kožu i pjevušio sam. Katkad osjetim silnu čežnju za nečim nedokučivim. Kao sad. Ispred očiju mi je pukla slika grada, onakvog kakvog sam ga poznavao sa slika i sa filmova. Ogledale su se građevine u vodi. Parkovi. Vjeverice. Čežnja je obično tako silna da me zaboli. Ne mogu jasno definirati što boli, ali bol je posve realna i snažna, grči mi se utroba a duša mi sva ustreperi. Svjestan da nikada, ali baš nikada neću prošetati tim ulicama.
Pitao sam se kakva je to žena koja može tako uporno stavljati pjesmu na replay.
Čekanje je postajalo podnošljivije zahvaljujući mašti što se razmahala. Posve iznenada, vrata su se otvorila i ona je izašla. Bla je jednostavno odjevena, u ispeglane hlače niskog struka i blago svjetlucavi bijeli top. Elegantna. I bosa. Pitao sam se što radi sama u stanu u toj kombinaciji koja bi više pristajala izlasku u kazalište.
-Red je da ostavim dojam, kad sam te već odlučila upoznati. Inače sam u stanu obično u trenirci. - kažu da žene imaju neki fini osjećaj kojim naslućuju i percipiraju okolinu drugačije nego muškarci. Pa se nisam iznenadio što je mogla iz mog pogleda iščitati ono o čemu sam razmišljao.
-Uđi. Imam malo zapečenih gljiva punjenih pršutom i sirom i nekim travama, te otvorenu bocu vina. Mislim da nije loše za večeru koju nisi planirao. A, osim toga čekanje ti se proteglo.
Otresao sam prašinu sa hlača i prihvaćajući poziv ušao unutra. Morao sam proći pokraj nje i osjetiti blagi, tek nanesen parfem i tragove tuširanja. Kosa joj je bila mokra na krajevima, po tome sam znao. Zapljusnula me svježina kakvu nikad ni kod jedne žene nisam osjetio do tada. Premda su sve žene s kojima sam bio u doticaju, bile njegovane.
Stol je bio postavljen za dvoje. Fini ubrusi i četvrtasti crni tanjuri na kojima su se kontrastno isticale okrugle površine gljiva. Upaljene svijeće na stolu. I podignuti zastori na otvorenim prozorima. Sa četvrtog kata se lijepo vidjela panorama grada. Doduše, nije to bilo ni blizu one panorame zbog koje sam osjetio beznadnost, no djelovalo je tako smireno i tiho. Bez buke automobila. Sumračilo se, pa su se prolaznici pretvarali u siluete.
-Nije valjda sve ovo zbog mene. Pa i ne poznaješ me. - upitao sam tek toliko da nešto kažem.
-Nije, to je zapravo zbog mene. Ne volim večerati sama.
Jeli smo u tišini. Nisam joj rekao da sam zadivljen njenim kulinarskim sposobnostima. Nisam joj rekao ništa više. A šutjela je i ona. Samo smo se s vremena na vrijeme gledali i osmjehivali jedno drugom.
Razmišljao sam, dok sam po jeziku prevrtao komadiće prepečenca i obilno ih zalivao vinom, koliko bih još dugo izdržao čekanje da me ona nije pozvala unutra. Možda bih iz inata ostao do jutra. Upornost mi je jedna od najizraženijih odlika. A možda bih otišao već sljedećeg trena. Naglost mi je jedna od teško probavljivih mana. Znao sam tek jednu stvar, Ona zbog koje sam satima hladio dojnji dio leđa na mramou stepeništa, ostavila me je da čekam, namjerno, igrala se sa mnom, testirala me. Koliko sam još spreman podnositi zbog nje. Koliko još mogu progutati poniženja. Moram priznati sebi, daleko sam dogurao u toj ponižavajućoj igri. Upornost, već sam rekao.
-Mora da je jako voliš.- prekinula je tišinu.
Voljeti nekoga poput nje bilo je istovremeno jednostavno i nemoguće. Jednim sam je dijelom sebe mrzio.
-Ne, mislim da je ne volim. Kad malo bolje razmislim, to je više ovisnost, podložnost, neprihvaćanje surove stvarnosti da sam joj cijelo vrijeme igračka, lutka na koncima, koje ona vuče kako joj se prohtije. - ni sam ne znam zbog čega, ali ova žena je imala nešto u očima, zbog čega sam joj iskreno odgovorio na pitanje.
-Ne djeluješ mi kao slabić. - slegnula je ramenima.
-Svi smo mi, draga moja, jednako slabi ispod kože. Pogledaj me. - uzeo sam je za bradu nježno i lice joj okrenuo prema sebi. - Pogledaj me i reci mi zašto si me pozvala. Mene, potpunog stranca, za kojeg ne znaš ima li u sebi zločinačku ili anđeosku crtu. Živimo u opasnim vremenima. Mogao je umjesto mene slobodno na onim stepenicama sjediti i bjegunac iz zatvora, obiteljski nasilnik, sitni lopov. Mogao je biti bilo tko, umjesto mene a ti bi ga jednako pozvala i dopustila mu da večera u tvojoj blagovaonici uz svijeće i glazbu. Pogledaj me i reci mi, zašto?
- Pjevao si.
-Ne, pozvala si me jer si bila usamljena. To ne znači da si slaba.
-Pjevao si i razmišljao o tome zašto uporno puštam tu stvar. Puštala sam je da nastaviš, da ne odeš. Osim toga, trebalo mi je vremena za donijeti odluku želim li izaći i pozvati te ili ne. Rijetko, ali pamtljivo, ja zbog nekog čudnog razloga osjetim bolnu čežnju zbog nedokučivosti stvari koje tako silno poželim, a znam da ih nikada, baš nikada neću imati. Neobična je to bol. Tupa i snažna. Od nje mi se povraća. Valjda je to nemoć. I istovremeno nemirenje sa sudbinom. Tako sam večeras silno željela večerati s čovjekom koji pjeva.
Poljubila me je krajem usana. Zadrhtao sam od vreline. Sličilo je onom prvom poljupcu, nevinom i slatkom, na ljuljački u cvijetnjaku iza kuće, prije ravno petnaest godina. Osjetio sam miris gladiola i cvrčanje insekata u travi, punoću daha i nježnost žene u kojoj je još skrivena djevojčica sa suknjom do koljena. A na njima ožiljci od nespretnog padanja.
Uzvratio sam poljubac. Gladno, silovito, nasilno, onako kako nikada nikoga cijelog svog života nisam ljubio. Mekoća njenih usana prodirala mi je u mozak i palila one živčane stanice koje su još bile netaknute životom.
Nisam želio ništa više od toga. Nisam želio dotaknuti joj grudi, ni osjetiti joj golu kožu. Nisam želio stopiti se s njenim tijelom u jedno. Nisam, kunem se svime što mi je sveto. Želio sam samo osjetiti zanos. Onaj davno izgubljeni zanos, pogažen negdje uz put, ostavljen na rubovima usputnih kreveta, sa ženama kojima nisam uspjevao zapamtiti imena, a znao sam sve prečice do njihovih tijela.
- Moram ići. - odmaknuo sam je od sebe. Pažljivo. Oprezno. Još uvijek je držala oči zatvorene.
-Znam. - rekla je i prošla pored mene da bi mi otvorila vrata.
Vani me je dočekalo poznato stubište i zapara. I osjećaj da čekanje nije završilo. Napetost se vratila. Iz stana je opet dopirala glazba, ritmično udaranje činela, otegnuti uzdasi truba i refren žuđenog grada.
Gužva na ulici nije jenjavala. Šetalo se u kasne sate zbog svježine koja je samo noću uspijevala malo ohladiti ulice. Ljudi su poput štakora izlazili iz kuća u mrak. Riječi poznatog narječja, dijalektalizmi miješali su se sa talijanskim i engleskim, stranaca je bilo jednako kao i domaćih ljudi. Gorjela su ulična svjetla. I grad se ogledao u vodi. Pogledao sam prema njenom prozoru. Stajala je iza zastora, s rukama na očima. Znao sam da je plakala. I znao sam da nije plakala zbog mene. Ljudi uvijek plaču zbog svoje nesreće.
Aries
Post je objavljen 26.07.2007. u 23:30 sati.