buđenje
srijeda , 20.06.2007.Nakon buđenja, tog teškog skidanja sna s kapaka, vlažnih i opuštenih, kroz maglenu zavjesu nisam uspio prepoznati svoju sobu. Zidovi su bili bijeli i nekako razliveni na krajevima, kao da soba više nije imala ni jedan kut. Rukama sam pipao oko sebe i ostao iznenađen kad na krevetu nisam osjetio plahte; nije to bio ni krevet, ne u pravom smislu riječi. Ležao sam na staklenoj plohi koja se na pod naslanjala metalnim kratkim nogama.
Probudila me hladnoća, drhtanje. Bio sam nag. Glatka koža se stapala sa staklom i lijepila se za njegovu površinu. Uz neugodan zvuk, podignuo sam trup i suočio se s prazninom i svojim ogoljenim odrazom višestruko umnoženom u neuokvirenim zrcalima na bočnim stranama sobe, na stropu, na podu. Gledale su me moje vlastite oči podozrivo, kao stranca.
Svjetla su blještala plavičasto, a ipak nikako nisam shvaćao odakle dolazi ta bolna osvjetljenost.
Zakašljem se. Pročišćavam grlo. A zvuk se raspe oko mene sudarajući se s vakuumom. Pokušam se nasmijati. Uzvratni luđački cerek me prisili da prestanem.
Gotovo sam siguran da nisam mrtav, jer ovako ne izgledaju ni raj ni pakao. U paklu je vjerojatno nešto toplije, a raj je prema onome što su nas učili puno prozaičniji, mekši, paperjastiji i jamačno nije ovako sterilan.
Ne vidim ni vrata ni prozore. Rukama dodirujem stjenke nadajući se da ću osjetiti neku izbočinu, prekidač, ručicu za otvaranje. Mišići mi se napinju, a lice postaje mračna maska. Izgledam zastrašujuće. Strah se igra sa mnom. Onako kako se igraju djeca. Okrutno bez shvaćanja važnosti te okrutnosti.
Dijelovi poda iznenada prestaju odražavati moja stopala i postaju prozirni. Ispod mene protiče voda prepuna živih stvorenja, riba kojima ne znam ime, školjkaša i rakova. Život nabuja i sad više u odrazima sobe ne vidim samo sebe. Samoća je manje strašna u tom trenutku.
Kao da je netko isključio viziju, tu pričinu, slika se mijenja i ispod mene se pojavljuje zemlja, suha i raspucala, zakržljale biljke i trupla insekata, užareno sunce na obzoru polupustinje.
Zatim blijedi, pa nestaje.
Opet sam iznova sam, spoznajem i zatvoren. Plavičasta svjetla trepere i gube snagu. Mrak ispunjava volumen. Gust je i opipljiv. Težak.
Poželim vikati, dozivati, urlati. Umjesto toga zajecam. Zarijem glavu u ruke naslonjene na koljena i zajecam onako kako nisam plakao od djetinjstva, od prvog gubljenja.
Da sam mrtav, osjećaji ne bi bili ovako intenzivni, a suze se ne bi slijevale u mlazovima.
-Čemu to dramatiziranje? - prene me nepoznat glas. Ne mogu odrediti odakle dolazi, ni pripada li muškarcu ili ženi, jedino znam kako je muzikalan i pun omamljujuće mekoće.
-Što mislite postići s tim suzama? - pita me.
-Ne znam, naprosto plačem jer je to prvi ljudski poriv nakon proživljenog straha. Ne bojim se mraka kao takvog, ali izoliranost pojačava tjeskobu i naviru pitanja. Primjerice zašto sam ovdje i gdje sam to? Zar vam to nema ni malo smisla?
-Nevažno je ima li vaša percepcija vremena i prostora smisla meni, važno je što vi mislite o tome gdje se nalazite i zašto. Odgovor "ne znam" je nezadovoljavajući. Vi ste koliko znam na svim Mensinim testovima postigli zadivljujuće uspjehe. Brojka od 168 je inspirativna. Dvojbeno je koliko je precizna, no u svakom slučaju dovoljno dobro opisuje vaše sposobnosti. Koliko znam književnik ste. Objavili ste tek jedno djelo. Svijet još skuplja krhotine nakon pročitanog. Uspjeli ste pomutiti neke vode i zaljuljati sigurne temelje.
-Možda sam pretjerao pa je ovo odmazda nezadovoljne javnosti. Zatvorite ga. Bolje i to nego revolucija. Zar se o tome radi? A ja nisam učinio ništa osim što sam javno izrekao nekoliko istina.
- Te vaše istine su pogodile važne ljude. Oni zahtijevaju ispriku.
Svijetla se iznova upale. Više nisu plavičasta, nego purpurna, onako bordelskog ugođaja. Moje nago tijelo reagira erektivno, koža se opušta i osjećam se kao izložena lutka u Ulici crvenih lampiona.
-Zar je jedna isprika dovoljna za prekid ove agonije? Shvaćate li da je nemoguće povući napisano? Svi koji su pročitali moju knjigu teško će povjerovati da je moja isprika iskrena i nehinjena, a još manje će ona izbrisati učinjene posljedice. Kad bi se radilo o izgovorenom a nezapisanom bilo bi lakše. Premda, sumnjam da bih pristao i na to. Zapravo i ne radi se o knjizi, više je to zbirka eseja. Mislim kako je samo jedan esej među njima sporan. Pa to je igla u plastu sijena. To je samo moja vizija svijeta. Imaginacija.
-Kako želite. Nitko vas ni na što neće prisiljavati.
-Ali me kažnjavate ovim čudnim zatočeništvom.
Od grlenog smijeha se lecnem. To više nije isti glas. Sad zvuči sablasno.
-Pa vi niste zatvoreni. Naprotiv. Sad ste slobodni od svega. Kako vidite, oko vas nema nikakvih uređaja svojstvenih vremenu u kojem živite, nema računala, nema mobitela, nema mikrovalne pećnice ni slavina iz kojih voda počinje teći na poticaj topline zbog ugrađenih senzora.
Osim toga nema obveza, odlazaka na posao, sastanaka, nema oblačenja, kuhanja, pranja, ličenja, uzgajanja vrtnih biljaka. Nema ničega. Slobodni ste od svega. Od civilizacije. Imate samo sebe. Život. Esencijalno postojanje.
Tek tada sam shvatio koliko je moja situacija bezizlazna.
-Mogu li barem znati kako sam dospio ovdje bez suđenja? Bez postupka? Bez odvjetnika? Zar se ne mogu žaliti? I što je s mojom obitelji?
Purpur se istopi i zrcala nestanu. Sve je prozirno poput plazme. Soba se počinje kretati u krug. Na plazmatskim zaslonima vidim gomile mojih knjiga bačenih na smetljište, korice su otrcane, a listovi mirisni od tiskanja rasparani. Vidim svoju obitelj smještenu u imaginarni geto. Nitko s njima ne razgovara. Postali su izopćenici od društva. Nekadašnji prijatelji prolaze pokraj njh bez pogleda, bez riječi, kao da ne postoje.
-Pokušavate li me tim pitanjima nasmijati? O kakvom sucu i postupcima vi pričate? To su trice. I kome ćete se žaliti? Zašto niste o tome mislili ranije? Onda kad ste pisali o posvemašnjoj istini. Kad ste bez dlake na jeziku progovorili o svemu što vas okružuje. Zar ne znate da zapravo laž oslobađa? Pomaže u preživljavanju? Zar bi svi ti ljudi koje ste tijekom života upoznali mogli biti bliski između sebe, da su govorili samo istinu? To je nemoguće. Opstanak zahtjeva uloge, društvene maske i mnoštvo laži. - glas je postajao sve tamniji i protkan bijesom.
-Nitko vas nije zatočio, nitko do vas samih. Sami ste sebi pokrenuli postupak, dosudili slobodu i zapečatili presudu. Mislim da bi zbog toga trebali osjećati jednu vrstu olakšanja, a ne anksioznost i strah. Kazna bi bila prepustiti se naučenom načinu života nakon što ste spoznali istinu i objavili je na sav glas. Zar bi mogli dalje mirno živjeti u svijetu za koji ste rekli da je crvljiv, gadljiv, isprazan? Prenapučen bezidejnošću? Svijet u kojem sve bolje kotira od vrijednosti koje su za vas svete. Hm, da razmislim, pisali ste da pravda treba biti iznad prava, um iznad emocija, nevinost iznad razvrata.
I da, pisali ste kako virtualni svijet, to leglo zla, neukrotivo i neistraženo do kraja, to podzemlje, razara zdrav razum i pretvara nas u biljke što vegetiraju pred zaslonima ispred kojih kupuju nadomjestak za stvarnost. Kako vas onda može smetati činjenica da vam je iz vidokruga uklonjeno računalo? Pisali ste da izumire prirodnost, te da se hranimo suplementima prepunjenim tvarima čudnih latinskih imena za koje ne znamo hoće li nas kroz stoljeća što dolaze pretvoriti u neko drugo obličje, neko manje ljudsko. Pisali ste štošta.
Pisao sam, sjećam se, vođen idejom prikaza održivosti, možda osvješćivanja o važnosti promišljanja prije djelovanja, pisao sam ne misleći o političkoj korektnosti jer su pisci po mojem sudu izvan dosega dnevnih zbivanja. Htio sam protresti učmale sredine uljuljane u sigurnost povjesnog trenutka. Htio sam istinu staviti na pijedestal iznad koristi, profita, osobne afirmacije. Da, htio sam štošta.
-I sad bih za iskupljenje trebao priznati kako je sve bila laž? Saviti kralježnicu do poda, oblatiti svoj obraz, ugled.
-Smješan ste čovjek. Vidim, ta vaša inteligencija nije vam donijela ništa dobroga. Vi više nemate ni časti ni ugleda. Ne zanosite se tim floskulama. Zar mislite da svijet voli prosvjetitelje? Vaše ime je pribijeno na stup srama. Ne izgovara se. Ni glasno, ni nikako. Vi ste ruina. Ni čovjek ni prikaza. Uskoro će vam se zatrti svaki trag.
Zastao sam. Soba se prestala vrtjeti. Počela se širiti. Bubrila je na sve strane. Zidovi su se udaljavali od mene strelovitom brzinom. Sve se pretvaralo u beskraj. Prostor je postao predimenzioniran. Valjda je ovo osjećaj sličan lebdenju u svemiru. Oko mene je sve postajalo ništa.
-Imat ćete čast osjetiti apsolutnu slobodu. - i glas je izgubio intenzitet, pa nestao.
Ostao sam sasvim sam, svjestan kako su zapravo soba sa zrcalima i nepoznati glas djelovali utješno naspram ničega. Legao sam na to ništa, položio svoje tijelo kao na odar i prepustio se snu. Sklopljeni kapci trzali su se svega nekoliko kratkih sekundi. Najednom me više nisu smetali ni samoća ni izgon. Shvatio sam čiji je to glas grmio. Moj vlastiti.
Aries
komentiraj (16) * ispiši * #
Tom McCarthy i Marin Soljačić
nedjelja , 10.06.2007.
Dva imena, naizgled posve nepovezana. Dva života, posve drugačija. Prvi je književnik, drugi znanstvenik. I što ih onda povezuje u jednu cjelinu? Fascinacija.
Tom McCarthya su proglasili tvorcem novog egzistencijalzima još i prije nego li je njegova knjiga "Remainder" objavljena. Englez koji umjesto u svojoj domovini, objavljuje knjigu u Francuskoj, prema kojoj ipak njegovi sugrađani tradicionalno gaje pomalo ambivalentne osjećaje, a sve zbog činjenice da su izdavači sumnjali u komercijalnu vrijednost romana. Umjetničku i vizionarsku mu nitko nije odricao. Roman o čovjeku iz Londona koji doživljava nesreću, nakon koje se ne sjeća ni same nesreće ni svog života, a niti socioloških manira, pravila ponašanja, naučenih uloga. O nesreći mora šutjeti kako bi dobio milijunsku odštetu za proživljeno.
Zbog posljedica i oštećenog mozga, prisiljen je iznova učiti postulate ponašanja, ništa ne uzima zdravo za gotovo i ne čini ništa što istinski ne razumije, na što nema odgovor zašto to čini.
Nakon što u kupaonici svog prijatelja, ugleda pukotinu u zidu, prisjeti se vremena u kojem je bio drugačiji, prisjeti se jednog sličnog stana, sa sličnom pukotinom u zidu, u kojem je živio, dijela grada, susjeda, mirisa, zvukova klavira, vjetra, njihanja zavjesa. Prisjeti se vremena u kojem je funkcionirao poput drugih ljudi. I sav novac, svo bogatsvo kojeg je stekao zbog nesreće, odluči uložiti u rekonstrukciju mjesta kojeg se sjeća, odluči izgraditi cijeli jedan dio grada, postaviti statiste koji će oponašati ljude kojih se sjeća. Novac postaje moćno oružje u rukama jednog čovjeka. Golemim novcem se može kupiti sve. Tražeći autentičnost postojanja. Sve izmiče kontroli...
Tom McCarthy je rođen 1969. godine, gotovo nepoznat pisac, čime se nameće još jedna dodirna točka s Marinom Soljačićem koji je tek pet godina mlađi.
To bi bila pljuska u obraz skepticima koji smatraju kako su mladost i mudrost teško spojivi.
WiTricity, bežični prijenost električne energije je od početne teorije Nikole Tesle postao gotovo opipljiv. Pokus je uspio. Što znači kako je moguće. Uz pomoć rezonancije. Sadašnjost je već prepuna konceptualno teško shvatljivim fenomenima starijim generacijama, njima je teško zamislivo što je internet, kako čujemo prijenos glasa putem celularnih telefona. Budućnost je još dojmljivija.
Čini se kako ne postoji nemoguće, samo još ne znamo prave načine za dostizanje tih ciljeva. Jedan od načina je otkriven. I ovo postaje revolucionarno otkriće. Postavlja se jedino pitanje, hoće li biti komercijalno, koliko i kada?
Fascinacija. Moja.
Aries
komentiraj (10) * ispiši * #
