Ispovijed jednog Kompicha
|
Što se krije ispod ove prekrasne macho, ali ipak zavodljivo intelektualne fasade? Čega me sram? Da li volim mačiće? Raznježi li me cvijet koji raste prkoseći ovoj džungli betona i asfalta? Da li me filmovi Danielle Steel rasplaču? Kolege blogeri, došlo je vrijeme totalnog razotkrivanja i skidanja maski. John Kompich će u ovom postu spaliti sve mostove za sobom i priznati vam grijehe iz prošlosti. Grijeh br. 1 – N`Sync Negdje u petom razredu sam na placu piknuo kazetu od N`Synca. Nije tada još svatko imao cd player. Bio je to njihov prvi album, a ja sam htio biti kao oni. Tako zgodan, tako ukusno obučen, tako lijepog glasa, tako neviđenog cool faktora. Možda je to bilo zbog toga jer su sve curice u razredu bile zaljubljene u nekog od njih (ili od BSB-a) pa je to bio moj mali i poprilično neuspjeli pokušaj da se okrznem o tu slavu i onako usput zbarim nešto. Nikad vam neću priznati da sam znao i plesati uz njih kad sam bio solo doma. Nikad! Grijeh br. 2 – Beautiful Maria U otprilike isto vrijeme kao i fijasko s N`Syncom, desio se i incident s filmom Mambo Kings. Znate svi taj film. Dva brata dođu s Kube u Miami i tamo počnu nekakvu glazbenu karijeru, imaju hit “Beautiful Maria” i onda jedan brat (mlađi) pogine u auto umfalu. Nakon toga stariji brat ne želi više pjevati Mariu bez njega. A kad je otpjeva, to bude uz neviđen plač. E, ja sam svima rekao da sam se SKORO rasplakao uz taj film. A fakat sam se rasplakao. Jebem ti Nestore, zašto si poginuo! Ah, mlado ludo. Grijeh br. 3 – New Metal Uf, new metal me oprao početkom srednje škole. Oprao me kao vodeni top prosvjednika protiv globalizacije. Kad sam čuo Limp Bizkit i “Nookie” mislio sam da sam popio svu pamet svijeta. Da je bar bio samo Limp Bizkit. Našao se tu i Papa Roach, Korn, Linkin Park. Užas! Naravno i uz to je išla promjena imidža. Hlače su bile toliko široke da smo i ja još jedan frend mogli zajedno stati u njih. Da samo htjeli. Naravno u razred sa mnom je išao još jedan lik koji je bio entuzijast new metala ili new breeda kako se to još tada zvalo. Svako jutro me čekao ispred škole s jednom slušalicom u svom uhu a s drugom u ruci koja je čekala samo mene. Svako jutro neki novi bend. I svaki mi je bio jeben! Čuo sam da on još i danas to sluša. Za koga sad čuva drugu slišalicu? Hvala Bogu i to je završilo u trenutku prosvjetljenja u kojem sam napokon shvatio koliko debilno izgledam u tako širokim hlačama. Grijeh br. 4 – “Ace of Base: All That she Wants” Pred kraj srednje sam počeo izlaziti u Praćku. To je jedan rock birc u Dalmatinskoj, za one koji ne znaju. 2-3 puta tjedno sam išao tamo igrati stolni nogomet od kojeg i dan danas imam žuljeve. Imali su tamo jedan jukebox koji je bio pun Metallice, Gunsa, Zeppelina itd... Ali potkrala im se i jedna stvar od Ace of Basea, švedske dance atrakcije iz brijem 90-ih. Iz nekog razloga mene je ta pjesma nabrijavala na stolni. Imao sam feeling ako nju pustim da ću postati nepobjediv. Da ću postati stolni Federer. Uglavnom nisam to postajao. Cijeli birc pun metalaca se pitao tko je pustio takvu sissy pjesmu u jedno zagrebačkom rock bastionu. Mene je baš bilo briga, ja sam neumorno zabijao golove i poprilično nemuževno pjevušio “...all that she wants is another baby, she`s gone tomorrow” Eto, ja sam svoje grijehe rekao. Duša je lakša. Recite mi pokoru. Ili se ispovjedite velečasnom Kompichu. Do sljedećeg tjedna, vaš frend i kompić, John Kompich 100 mu TOPova, sve NAJbolje iz CD shopova! |
