jedan problem i mnogo rješenja
Moja rođakinja iz lijevog koljena imala je problem u spavaćoj sobi. Ne onaj seksualne naravi. A možda i jest. Ne znam, nije se žalila a bogami ni hvalila, a meni se nije dalo raspitivati. Ne volim ni inače slušati o tuđim problemima, posebice ako nisam od neke pomoći, nego samo od glume samilosti. Ne ide mi to ispoljavanje osjećaja za tuđe probleme. Baš sam božemesačuvajipomozi u tome.
Ali zastranjivanje mi zato, svakako ide.
Problem spavaće sobe izgledao je, ukratko, ovako.
Stravična tamnosiva boja zidova, iz kojih su izmaljali još strahotniji otisci nečijeg tajanstvenog prisustva, umazanih stopala, masnih ruku, tragovi borbi s jutarnjim odbijanjem napuštanja kreveta, kasnovečernjim bitkama s komarcima i koječim svačim nečim. Nije se baš znalo što je sve uzrok sumornoj atmosferi spavaće sobe, no odnekud je valjalo u promjenu krenuti.
Pa krenusmo s idejama.
Prvo, za ljubav i sreću postoje simboli, oni neki kad ih vidimo pa smo sretni, pa zašto ih ne bi, onako nehajno nabacane, gledali onda prije i poslije spavanja?
Ili barem neki cvijet kako optimistično i pun nade u bolje sutra okupira cijeli zid s namjerom da pobjegne kroz prozor?
Ili možda da se baš ne opterećujemo mislima o bijegu, da se okružimo sa sveprisutnim i meditativnim bambusima i zamišljamo kako je soba baš jedan mirno i fino utočište od svog nemira iznutra i izvana?
Ili da se prepustimo ornamentalim aluzijama na rast, pokret, spajanje, odvajanje (aluzije baš prikladne spavaćoj sobi) i podijelimo sobu u veselo nevino plavo i svjetliji odraz iste?
Ili da se vratimo opet ideji rasta i pokušamo uvesti neke boje, da ne bude svijet baš plavo bijel, nego onako, decentno šaren sa recimo... pastelno zelenom podlogom i plošnim drvetom koje se ne može baš odlučiti na kojoj bi strani zida raslo?
A da ipak ne pretjerujemo pa se vratimo na sigurnost plavog tla?
A da drvo ipak toliko ne vrišti, nego da se malo pritaji, o bože, kakva egocentrična biljka!!!
A da ipak siroto plaho malo poraste i da sve izgleda kao da krevet lebdi snovima biljke pritajene žderačice spavača?
A da pustimo malo floru i krenemo ispočetka?
Dakle, soba je sumorna i siva. Ima zid. Zid sputava, ograničava, ne da van, tjera nas na plač i moramo ga razveselit!
Dajmo mu onda zutu boju za podizanje veselja i naslikajmo mu zavjese, iste onakve kakve već vise na prozorima, tek onako, da zbunjuje posjetitelje.
Uf, dosadno...
Zadržimo ondak zavjese za zbunjivanje i razbijmo taj otužni zid, da vidimo što ima iza...
Mmmm, vinograd, nije loše, ali malo je i dalje otužno i uspavano...
Hajmo probat dodati još zraka i dubine..
Wow! Nema više zida... iza je cijeli novi svijet, grad i ljudi i sunce i nebo... pitanje je samo koliko dana treba utući u preslikavanje grada, sunca, ljudi i neba...puno dana... previše dana...
Hajmo ondak, opet.
Zid dakle, treba poškakljat da se veseli, a i malo ga razbit. Pri tom želimo pogled. Na more. Nema ljepšeg nego živjeti na kontinentu i svaku malo gledati na more. Po mogućnosti kroz prozor.
Zašto ne?
Uzmimo onda poznati prozor i poškakljajmo ostatak zida žutom bojom.
hmmmm... previše žute... ajmo dozvolit plavoj da ipak časno preživi.
Tako... dobro... dobilo se nešto, ukrali smo Dalijev prozor, maknuli s njega muchachu, gledamo na more, ostavili po zidu mnoštvo poteza četkom, i dalje je sve to nekako tužno. A treba nam ipak veselje.
Pa kad smo već kod temperamentnih majstora, priupitajmo jednog drugog što bi on ideji veselja mogao pridodati, i zamislimo da se na zidu pojavio beskrajni Miroov lovac.
I...
I... eto, imamo pobjednika! :)
Uz mali uvjet da se ipak makne ono prijeteće svevideće plavo big brother oko... ipak je to spavaća soba... nećemo ključanice za pervetite, ne? Ne.
O šmirglanju i gletanju masnih šapa i stopala neću pisati, jer to je dosadno, a to razumiju samo majstori koji su se sa istim problemom sreli, dakle učiniti masne tragove da nestanu sa zida, nije zanemariv problem. Samo prevući novu boju preko njih nije rješenje. Treba ih prvo sasjeć u korijenu a onda izravnat zid da se niš ne vidi. Ali, to je dosadna radnja pa je neću ni prikazivat.
Prikazat ću samo one omiljene prije-poslije faze.
O prevlačenju svijetle boje preko sivog zida isto neću puno plakat. Dovoljno je samo keširati za skupu perivu boju koja pritom dobro pokriva. Lakše nego premazivati sa podlogom. No, u ovom slučaju potpuna i djevičanska prekrivenost nije bila ni potrebna. Preslikavanje umjetničke slike daje samo po sebi slobodu pokazivanja poteza kistom.
Uzimajući u obzir rođakinjinu ljubav prema plavoj boji, a i dominaciji iste u ostatku stana (boje, ne rođakinje), odlučile smo razveseliti samo jedan zid, a ostalima, trulo sivu podlogu osvježiti nebeski plavom, koja je pojačana namjerno tamnijim potezima kistom, tako da se bolje razumije s žuto naranđastom preslikom Miroovog djela. Ako ništa drugo, ono barem u potezima kistom.
I, tako bi uglavnom izgledalo istjerivanje sivoga đavola, s veselom preslikom mediteranske atmosfere...
