jedna klupica na dva načina
Shabby shic
Afrička klupica
napominjat se ne mora da klupica i zidovi prate i vole jedno drugo... ono, baš! :)
Kako razbiti zid a ipak ne
lako! :)
Imitacije
Rukom oslikane imitacije (faux finishes) sasvim su zgodan i legalan način da se od jeftinog materijala stvori privid bogatog i skupocjenog, npr, od obične šperploče možemo stvoriti privid mramorne ploče, ili neke određene vrste drveta (mahagonij, orah, hrast...), isto takav privid se prema potrebi može stvoriti i na zidu, namještaju, ustvari, neograničen je broj materijala na kojeg se može tehnika oslikanih imitacija primjenjivati...
Oko uspjevamo "prevariti" ovisno o tome koliko je tehnika uspješno svladana i izvedena, tako da je teško zamijetiti, npr, da ovo nije pravo drvo nekog rukom oslikana imitacija mladoga hrasta običnoga...
...ili da je ovo imitacija staroga hrasta...
... isto tako uspješno se mogu postići i imitacije mramornog kamena, svih vrsta i boja...
... pa i nekih rijetkih materijala, koji se radi svoje skupoće rijetko kad mogu vidjeti u opremama "običnih" stanova, kafića, poslovnih prostora, poput ove ekološki prihvatljive i dekorativno zanimljive imitacije kornjačevine...
i još samo dio jedan...
plavo među zelenim
plavo
Mejkover ormarića cipelića
Godine, godine i godine ostavljaju traga nepopravljivo izdajničkog, naravno, zato plastični kirurzi dobro zarađuju, ali za plastičnu kirurgiju ostarjelog namještaja, ipak nije nužno izdvajati prevelike količine novaca, čak, štoviše, dapače, plastična kirurgija ostarjelog namještaja, idealna je upravo za vrijeme krize i besparice, i one trenutke kada ostarjelo koristimo dokle se god atomi i čestice drže na okupu.
A ponekad, osim financijski praktične koristi nebacanja starog namještaja, postoji i onaj tankoćutni dio emotivne vezanosti za neki najobičniji komad drveta, plastike, metala, koji u sebi skriva uspomene djetinjstva, pažljivo podsjeća na neke drage pretke, još draže prijatelje, i na neke trenutke kojih se ne želimo tako rado odreći.
Kao što nije slučaj ormarića - junaka današnje priče.
Jer, kao prvo, sav ćoškast i tvrd, oduvijek je volio ostavljati modrice po tijelu, pogotovo onomad u prvim godinama života kad je kukavički vrebao na prolaznike u uskom hodniku, i često smo se tada, u njegovoj blizini obiteljski povezivali samo psovkama i masnicama.
Kao drugo, osim tih nelijepih i dirljivih uspomena, u sebi je skrio i trijsgodišnje zalihe miomirisa cipela, i sve čemu je nakon tolikih godina stremio, bila je jedna dobra paljevina.
No, ipak.
Ormariće, koji na sebi više nemaju laka, koji smrduckaju loše, i koji nemaju perspektive, ustvari najvolem mejkapirati u nešto sasvim drugačije, čist ono, ne zahtjeva prevelika ulaganja, posao me veseli, ponekad iz njih izvučem ono nešto, u svim tim išaranim godovima dobro skriveno, a u svakom slučaju, dobijem originalni komad namještaja, koji me bar neko vrijeme veseli kao što nikada prije nije.
Za postići uspješnu preinaku trijsgodišnjeg ormarića, tako da na kraju izgleda kao jedan dobro očuvani pedesetogodišnjak, ipak je važno znati par caka.
Prvo, štogod se s njime namjerilo učiniti, najvažniji korak uvijek je ostrugati sve tragove zaštite iz prošlosti. Ilitiga, posao započeti šmirglanjem do gole duše. Drveta, jel.
A, onda, kad je taj mučni postupak zgotovljen, bitno je pustiti; mašti, hrabrosti, kistovima, bojama, neskladu istih na volju, i odmaknuti se od svih predrasuda o kanonima ljepote i dopadljivosti....
I polako ali sigurno krenuti prema svojem cilju: bakinom ormariću, koji u sebi više ne krije samo par zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, nego ono... još uvijek čuva prvo veselje u kvartu nakon što su svi susjedi došli upoznat se s televizorom...
Ipak, za svaki slučaj, korisno je istjerati one spomenute miomirise, i nije lijepo zanemariti unutrašnjost i svesti posao na izvana gladac-iznutra jadac rezultate, stoga, najviše se šmirglanja posvetilo umazanom i masnom prihvatilištu za cipelice, iz razloga što sve fleke nose u sebi Mrfijev zakon da uvijek izbijaju na površinu. Doklegod ih ima, one će biti vidjlive. Dok ne nestanu zaista. Jednostavno, ustvari.
I tako, eto, mic po mic i ipak, u modernom nedostatku vremena za ručno oslikavanje i ukrašavanje, ponekad je moralno i etički dozvoljeno posegnuti za redimejd proizvodima i poslužiti se općepoznatom i prihvaćenom tehnikom dekupaža, potegnuti preko iste par poteza kistom, čist da bolje utone u namjerno ostarjelu bjelinu, i evala!
Ormarić, nekada star i prestar, a sada još stariji! :)
Cijela priča o ormariću ponovila se i na pratećoj klupici - sandučiću, zato više neću trošiti riječi, samo slika par...
Iako su ova dva komada iz istog kompleta, tehnikom oslikavanja često možemo "skompletirati" i naizgled nespojive i neuparene komade, ali, o tome u nekom drugom postu...
Stoličina priča
Stolica ko stolica, no, ovo ipak nije obična stolica. Naime, ova stolica je godinama prkosila suncu, vjetru, kiši i bezobzirnom napadu raznoraznih stražnjica, koje su hodočastile opatijsku ljetnu pozornicu i pritom mislile samo na svoje duhovno, kulturno, zabavno uzdizanje.
I upravo zato je nova udomiteljica stolice poželjela od nje, ovako iznuždene i uništene, učiniti slatki bonbončić, kojeg će umiroviti na svojoj otočkoj adresi za razonodu i rekuperiranje od gradske vreve. I pritom gledati u zalazak sunca sa šarene sjedalice na kojoj su godinama gomilane mnoge tajne, iskustva i stvarane nove uspomene....
No, romantična ideja u sebi krije nimalo romantičan postupak skidanja starog laka (oprez, otrovna isparavanja), pa zaštitnog premazivanja starog željeza, i izradu par novih daščica kojima je izmjena kiše i sunca i robijanje zimskoj vlazi zauvijek došlo drvene glave.
Stoga, kolikogod slatko i zamamno na kraju izgledalo, obnavljanje starih metalnih stolica u kombinaciji sa starim uništenim drvenim daščicama, ipak radije prepustite profesionalcima... :)
Akcija ...
...ne bacajmo stare stvari od kojih se još uvijek dade izraditi originalan i dopadljiv komad namještaja, i dalje traje... :)
Kriza, kriza, e pa šta?
Vrijeme je krizno, vrijeme je teško, vrijeme je prepuno izazova, vrijeme nije pogodno za neke veće investicije, no, to i dalje nije razlog koji bi nam onemogućio bilo kakav zahvat ili promjenu u vlastitom okruženju.
Dapače, zašto upravo sada ne? Zašto se ne narugati krizi i dati si oduška mašti i kreativnosti i pritom iskorisititi ono što bi u potrošačkim vremenima sigurno završilo na otpadu.
Uzmimo za primjer, jedan pohabani stol...
... i nije neki reprezentativni prizor, no, uz malo više volje, svežanj šmirgl papira, srdačan pozdrav vratašcima koja se ne daju popraviti, i naravno, dogovor s budućom korisnicom stola, (djevojčica imenom ZOE) dadne se napraviti jedan sasvim pristojan i zanimljiv uporabni dio namještaja, koji je obnovljen, obogaćen detaljima, a da se ne bi, u svojem novom životu, osjećao usamljenim - sasvim je u skladu s novom bojom zidova...
sad me vidiš, sad me ne vidiš...
Vrata.
Volim ih kad su od iverice i kartona i kad su grda, grda, grda i kad odudaraju od svoje okoline i kad bodu u oči,
jer onda ih, bez straha od posljedica mogu kamuflirati, i s malo boje i kista učiniti da zauvijek nestanu iz vidnog polja.
Ćiribu - ćiriba i gotovo! :)
M-Bix
