Mejkover ormarića cipelića
Godine, godine i godine ostavljaju traga nepopravljivo izdajničkog, naravno, zato plastični kirurzi dobro zarađuju, ali za plastičnu kirurgiju ostarjelog namještaja, ipak nije nužno izdvajati prevelike količine novaca, čak, štoviše, dapače, plastična kirurgija ostarjelog namještaja, idealna je upravo za vrijeme krize i besparice, i one trenutke kada ostarjelo koristimo dokle se god atomi i čestice drže na okupu.
A ponekad, osim financijski praktične koristi nebacanja starog namještaja, postoji i onaj tankoćutni dio emotivne vezanosti za neki najobičniji komad drveta, plastike, metala, koji u sebi skriva uspomene djetinjstva, pažljivo podsjeća na neke drage pretke, još draže prijatelje, i na neke trenutke kojih se ne želimo tako rado odreći.
Kao što nije slučaj ormarića - junaka današnje priče.
Jer, kao prvo, sav ćoškast i tvrd, oduvijek je volio ostavljati modrice po tijelu, pogotovo onomad u prvim godinama života kad je kukavički vrebao na prolaznike u uskom hodniku, i često smo se tada, u njegovoj blizini obiteljski povezivali samo psovkama i masnicama.
Kao drugo, osim tih nelijepih i dirljivih uspomena, u sebi je skrio i trijsgodišnje zalihe miomirisa cipela, i sve čemu je nakon tolikih godina stremio, bila je jedna dobra paljevina.
No, ipak.
Ormariće, koji na sebi više nemaju laka, koji smrduckaju loše, i koji nemaju perspektive, ustvari najvolem mejkapirati u nešto sasvim drugačije, čist ono, ne zahtjeva prevelika ulaganja, posao me veseli, ponekad iz njih izvučem ono nešto, u svim tim išaranim godovima dobro skriveno, a u svakom slučaju, dobijem originalni komad namještaja, koji me bar neko vrijeme veseli kao što nikada prije nije.
Za postići uspješnu preinaku trijsgodišnjeg ormarića, tako da na kraju izgleda kao jedan dobro očuvani pedesetogodišnjak, ipak je važno znati par caka.
Prvo, štogod se s njime namjerilo učiniti, najvažniji korak uvijek je ostrugati sve tragove zaštite iz prošlosti. Ilitiga, posao započeti šmirglanjem do gole duše. Drveta, jel.
A, onda, kad je taj mučni postupak zgotovljen, bitno je pustiti; mašti, hrabrosti, kistovima, bojama, neskladu istih na volju, i odmaknuti se od svih predrasuda o kanonima ljepote i dopadljivosti....
I polako ali sigurno krenuti prema svojem cilju: bakinom ormariću, koji u sebi više ne krije samo par zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, nego ono... još uvijek čuva prvo veselje u kvartu nakon što su svi susjedi došli upoznat se s televizorom...
Ipak, za svaki slučaj, korisno je istjerati one spomenute miomirise, i nije lijepo zanemariti unutrašnjost i svesti posao na izvana gladac-iznutra jadac rezultate, stoga, najviše se šmirglanja posvetilo umazanom i masnom prihvatilištu za cipelice, iz razloga što sve fleke nose u sebi Mrfijev zakon da uvijek izbijaju na površinu. Doklegod ih ima, one će biti vidjlive. Dok ne nestanu zaista. Jednostavno, ustvari.
I tako, eto, mic po mic i ipak, u modernom nedostatku vremena za ručno oslikavanje i ukrašavanje, ponekad je moralno i etički dozvoljeno posegnuti za redimejd proizvodima i poslužiti se općepoznatom i prihvaćenom tehnikom dekupaža, potegnuti preko iste par poteza kistom, čist da bolje utone u namjerno ostarjelu bjelinu, i evala!
Ormarić, nekada star i prestar, a sada još stariji! :)
Cijela priča o ormariću ponovila se i na pratećoj klupici - sandučiću, zato više neću trošiti riječi, samo slika par...
Iako su ova dva komada iz istog kompleta, tehnikom oslikavanja često možemo "skompletirati" i naizgled nespojive i neuparene komade, ali, o tome u nekom drugom postu...