jedan problem i mnogo rješenja
Moja rođakinja iz lijevog koljena imala je problem u spavaćoj sobi. Ne onaj seksualne naravi. A možda i jest. Ne znam, nije se žalila a bogami ni hvalila, a meni se nije dalo raspitivati. Ne volim ni inače slušati o tuđim problemima, posebice ako nisam od neke pomoći, nego samo od glume samilosti. Ne ide mi to ispoljavanje osjećaja za tuđe probleme. Baš sam božemesačuvajipomozi u tome.
Ali zastranjivanje mi zato, svakako ide.
Problem spavaće sobe izgledao je, ukratko, ovako.
Stravična tamnosiva boja zidova, iz kojih su izmaljali još strahotniji otisci nečijeg tajanstvenog prisustva, umazanih stopala, masnih ruku, tragovi borbi s jutarnjim odbijanjem napuštanja kreveta, kasnovečernjim bitkama s komarcima i koječim svačim nečim. Nije se baš znalo što je sve uzrok sumornoj atmosferi spavaće sobe, no odnekud je valjalo u promjenu krenuti.
Pa krenusmo s idejama.
Prvo, za ljubav i sreću postoje simboli, oni neki kad ih vidimo pa smo sretni, pa zašto ih ne bi, onako nehajno nabacane, gledali onda prije i poslije spavanja?
Ili barem neki cvijet kako optimistično i pun nade u bolje sutra okupira cijeli zid s namjerom da pobjegne kroz prozor?
Ili možda da se baš ne opterećujemo mislima o bijegu, da se okružimo sa sveprisutnim i meditativnim bambusima i zamišljamo kako je soba baš jedan mirno i fino utočište od svog nemira iznutra i izvana?
Ili da se prepustimo ornamentalim aluzijama na rast, pokret, spajanje, odvajanje (aluzije baš prikladne spavaćoj sobi) i podijelimo sobu u veselo nevino plavo i svjetliji odraz iste?
Ili da se vratimo opet ideji rasta i pokušamo uvesti neke boje, da ne bude svijet baš plavo bijel, nego onako, decentno šaren sa recimo... pastelno zelenom podlogom i plošnim drvetom koje se ne može baš odlučiti na kojoj bi strani zida raslo?
A da ipak ne pretjerujemo pa se vratimo na sigurnost plavog tla?
A da drvo ipak toliko ne vrišti, nego da se malo pritaji, o bože, kakva egocentrična biljka!!!
A da ipak siroto plaho malo poraste i da sve izgleda kao da krevet lebdi snovima biljke pritajene žderačice spavača?
A da pustimo malo floru i krenemo ispočetka?
Dakle, soba je sumorna i siva. Ima zid. Zid sputava, ograničava, ne da van, tjera nas na plač i moramo ga razveselit!
Dajmo mu onda zutu boju za podizanje veselja i naslikajmo mu zavjese, iste onakve kakve već vise na prozorima, tek onako, da zbunjuje posjetitelje.
Uf, dosadno...
Zadržimo ondak zavjese za zbunjivanje i razbijmo taj otužni zid, da vidimo što ima iza...
Mmmm, vinograd, nije loše, ali malo je i dalje otužno i uspavano...
Hajmo probat dodati još zraka i dubine..
Wow! Nema više zida... iza je cijeli novi svijet, grad i ljudi i sunce i nebo... pitanje je samo koliko dana treba utući u preslikavanje grada, sunca, ljudi i neba...puno dana... previše dana...
Hajmo ondak, opet.
Zid dakle, treba poškakljat da se veseli, a i malo ga razbit. Pri tom želimo pogled. Na more. Nema ljepšeg nego živjeti na kontinentu i svaku malo gledati na more. Po mogućnosti kroz prozor.
Zašto ne?
Uzmimo onda poznati prozor i poškakljajmo ostatak zida žutom bojom.
hmmmm... previše žute... ajmo dozvolit plavoj da ipak časno preživi.
Tako... dobro... dobilo se nešto, ukrali smo Dalijev prozor, maknuli s njega muchachu, gledamo na more, ostavili po zidu mnoštvo poteza četkom, i dalje je sve to nekako tužno. A treba nam ipak veselje.
Pa kad smo već kod temperamentnih majstora, priupitajmo jednog drugog što bi on ideji veselja mogao pridodati, i zamislimo da se na zidu pojavio beskrajni Miroov lovac.
I...
I... eto, imamo pobjednika! :)
Uz mali uvjet da se ipak makne ono prijeteće svevideće plavo big brother oko... ipak je to spavaća soba... nećemo ključanice za pervetite, ne? Ne.
O šmirglanju i gletanju masnih šapa i stopala neću pisati, jer to je dosadno, a to razumiju samo majstori koji su se sa istim problemom sreli, dakle učiniti masne tragove da nestanu sa zida, nije zanemariv problem. Samo prevući novu boju preko njih nije rješenje. Treba ih prvo sasjeć u korijenu a onda izravnat zid da se niš ne vidi. Ali, to je dosadna radnja pa je neću ni prikazivat.
Prikazat ću samo one omiljene prije-poslije faze.
O prevlačenju svijetle boje preko sivog zida isto neću puno plakat. Dovoljno je samo keširati za skupu perivu boju koja pritom dobro pokriva. Lakše nego premazivati sa podlogom. No, u ovom slučaju potpuna i djevičanska prekrivenost nije bila ni potrebna. Preslikavanje umjetničke slike daje samo po sebi slobodu pokazivanja poteza kistom.
Uzimajući u obzir rođakinjinu ljubav prema plavoj boji, a i dominaciji iste u ostatku stana (boje, ne rođakinje), odlučile smo razveseliti samo jedan zid, a ostalima, trulo sivu podlogu osvježiti nebeski plavom, koja je pojačana namjerno tamnijim potezima kistom, tako da se bolje razumije s žuto naranđastom preslikom Miroovog djela. Ako ništa drugo, ono barem u potezima kistom.
I, tako bi uglavnom izgledalo istjerivanje sivoga đavola, s veselom preslikom mediteranske atmosfere...
Kako učiniti bijelo šarenim, a staro novim...
Oduvijek me je pomalo smetalo to što se kod nas podrazumijeva pod apartmanom. Ono što svakako prevladava, jesu prostorije bijelih zidova i sklepanog namještaja. Namještaja po mogućnosti kupljenog najjeftinijeg i samim time najneuglednijeg, ili jednostavno odbačenog u onom trenutku kad se kupovao sebi namještaj neki novi. Rezultat takvog uređenja prostora obično bude nešto socrealističnom hotelu nalik, a ponekad, da stvar bude gora, u pokušajima da se svemu tome, ipak, doda neki "domaćinski štih", prostor se "ukrašava" printanim slikarijama u plastičnim okvirima, heklanim stoljnjacima i tabletićima raznih boja i veličina i svemu tome pripadajućim ukrasnim drvenim tanjurićima za skupljanje prašine.
Pronaći neku pravu mjeru između ekonomske računice ulaganja u nešto, za što možete biti gotovo sigurni da će biti uništeno, i ljupkog i privlačnog izgleda tog nečega, nije uopće laka stvar. Zdrav razum govori: oni su tu samo sedam dana, nije ih briga kako to izgleda, bitno da je čisto, ionako su samo na moru, ionako ih boli briga za namještaj, a što ako budu neke budale koje će samo pit i povraćat, a možda i razbit bocu crnjaka, pa ću usred sezone morati farbati i kupovati nove madrace... zdrav razum govori da je uređenje apartmana nešto što ne zaslužuje previše pažnje.
Asketsko slaganje odbačenog namještaja sasvim je dovoljno samo po sebi, e da bi zadovoljilo sedmodnevne redaljke nepoznatih ljudi.
A i zid mora biti bijel. Lakše ga je ofarbati, a bijelo se tako dobro slaže sa svim tim neuskladivim namještajem, s bijelim nema greške.
Ali, ipak...
Bijeli zid i namještaj "za hitit ga ča", učinili su mi se kao pravi su mali izazov. Neodoljivi. Pa sam odlučila tako dati svoj obol otklanjanu uobičajenih, bolesno tužnjikavih sobičaka za goste.
Dakle, kako to izgleda na početku?
Na početku bijaše sobica, naravno, bijele boje, jedan krevet i stari sivo bijeli ormar od iverice i nekoć stolica koja sad igra ulogu noćnog ormarića.
Baš nekako nevesel prizor, zar ne?
U namjeri da razbijem anemično minimalistički ugođaj i pretvorim ga u vatromet boja i oblika, i pod utjecajem neke trenutne "inspiracije", izabrala sam sljedeći lajtmotiv:
I, nema druge, junački prionula...
No, prije junačkog mahanja kistom i bojom, važno je dobro pripremiti podlogu, u ovom slučaju, izmjeriti i označiti plohe koje će biti obojane u različite nijanse, što je sasvim lako i jednostavno učiniti olovkom, metrom i običnom krep trakom (naravno, pod jako važnim uvjetom da je podloga bijela i čvrsta, i da smo sigurni da se neće skidati zajedno s trakom).
Nepravilne oblike izrezala sam od ostataka samoljepive folije na ploteru, u firmi u kojoj sam u to vrijeme radila, (zato su oni malo sivi, malo ljubičasti), ta folija inače nije zamišljena da bi se lako skidala sa zidova, ali ukoliko je zid zdrav, sasvim solidno mogu odraditi ulogu profi folije namijenjene upravo iscrtavanju šablona. No, ukoliko je zid imalo natruo, ili, pak, više puta farban, velika je vjerojatnost da će folija skidati staru boju, i u tom slučaju... pametnome dosta.
S obzirom da je sobica malena i da u nju jedva stane francuski ležaj (ona čuvena mjera za jednu osobu cijelu, a drugu prepolovljenu) odlučila sam je, ipak, ne cijelu ubojiti, nego ostaviti jednu trećinu bijelu, a prijelaz učiniti valovitim. (Tako da i turistima bude uzbudljivije kad se pripiti vrate iz noćnog života.)
Na jednoj trećini koja je ostala bijelom, nalazio se i izraubani sivi ormar kojem se smiješilo smetlište, pa sam njega hrabro oživila svjetlozelenom bojom (akrilnom za metal, ovo je bio samo eksperiment u kojeg sam vjerovala i eto, upalio je), a na stranice s vratima nalijepila isprintani lajtmotiv, kojeg sam kasnije lakirala.
U istu svjetlozelenu boju ofarbala sam i sivi okvir za plafonjeru iznad kreveta, kao i tamno smeđe štokove vrata i time zatvorila krug lajtmotiva. Vrata sam ofarbala, ipak u bijelo, jer je njihova tamnosmeđa bila preteška, a zelene je već bilo preveć naokolo. Eh, da, bila je tu i nekoć stolica, a sad noćni ormarić, koja je isto dobila svoju svjetlozelenu boju po nožicama, a na "glavi" još jedan isprintani primjerak. Tako da se zna gdje pripada!
Na kraju, ne može se nikako reći da nisam uspjela istjerati anemiju. :)
Manjkavost ovakvog uređivanja stambenog prostora može biti prenapadnost i velika vjerojatnost da stanarima ubrzo dosadi gledati u iste, napadne šare, no, s obzirom da je namijenjena boravcima maksimalne dužine tri tjedna, takva vrst prezasićenja u ovom slučaju ne postoji.
Prednost je što se uz malo truda i stari namještaj može osvježiti i međusobno uskladiti i uštediti na kupovini novog.
Što se tiče tehničke strane, sve korištene boje su visokokvalitetne perive, tj. otporne na vodu, jedini incident koji se u zadnje tri godine zbio, bila je nasilna smrt komarca desno od plafonijere na zelenoj plohi. Komarca i ostatke turističke krvi smo bez problema oprali s mokrom spužvicom, bez ikakvih posljedica po boju.
U zadnje tri godine nije se pojavila nikakva potreba za prefarbavanjem i popravljanjem zidova.
Turisti su, uglavnom, zadovoljni, iako, najčešće borave na terasi... :)
No, iako im ne možemo priuštiti pogled na more, barem ih ujutro umjesto krmeljavog pogleda na veliku bijelu plohu, dočekuje nešto veselo i razigrano... pa, eto, barem nešto. :)
______________________________________________________________________________
Jednom, kada je jedna soba gotova, nije više teško primijeniti "pravila igre" i u drugoj sobi.
Naravno da se nisam htjela baš doslovno ponavljati, do promjene, makar boje, moralo je doći. Odlučih se za žutu iz jednostavnog razloga što je druga soba, iako veća od prve, poprilično mračnija i neke tamne boje baš nisu dolazile u obzir kao rješenje.
Još jedan problem u drugoj sobi bila je i tamna boja stropa, koja, osim što je "pritiskala" cijelu prostoriju, ispostavila se kao boja koju je izuzetno teško prefarbati, a još teže nakon toga bilo je izvoditi marifetluke sa samoljepivom trakom, koja se tako jako voli zauvijek zalijepiti za slojeve boje ispod sebe. Jedno rješenje bilo je skinuti svu boju sa stropa, pa krenuti s bijelom ispočetka, a drugo nabaviti posebno senzibilnu traku koja ne skida boju, čak ni u ovako teškim situacijama. Tih traka kod nas, inače, nema za kupiti, ponekad ju uspijem nabaviti preko "posebnih kanala" izvana (e, ideš u London? super!), ovaj puta sam imala sreće i to me je nagnalo u jednu sasvim finu, pipkavu, i punu psovki zanimaciju.
Ali, ipak, uspjelo se.
I još samo detalj, ovaj puta žutoga, lajtmotiva na sklepanom noćnom ormariću...
... i razigrane sobe apartmana bi time bile završene. Za sada, naravno ;)
