skriveni osjećaji

Bilo mi je tek 5.... a čitav se moj život i svijet srušio u trenu...
ja sam drukčiji od drugih, tako su mi rekli. Ja nisam ništa shvaćao. Drukčiji? Kako?! Imam ruke i noge kao i ostali! I ostatak tijela je kao kod ostalih!
Zašto sam drukčiji?!
Jer nisam voljen!
Nitko me nije želio, svi su me izbjegavali radi njega. I to su mi pokazivali sa svojim ponašanjem i zlobom na licu! Kao da očekuju ugledati moju patnju.
Bilo mi je tek 5... i zašto se tako ponašao? Zar ne zna da me to boli?! Možda misli da ne razumijem? Da ne shvaćam! Ali zašto onda zloba na licu? Tko je taj čovjek koji me toliko mrzi?! moj roditelj?! Moj tata trebao je biti, tome sam se nadao, to sam očekivao...
Bilo mi je tek 5... a već sam morao odrasti! I čitavo djetinjstvo odnešeno je kao vjetrom, da ne ostane ništa! Moj život, moja borba, moj križ.... Volio sam tog čovjeka ne znajući koliko je taj čovjek mrzio mene. Samo je njih imao a ta žena koja mi je mama bila nije bilo bolje mame od nje ta žena je stalno patila i mučila se da od hrani svoje dvoje djece.
A on je stalno pio i maltetirao i tukao nju i mene i sestru. Zar ja nemam nimalo sreće u životu stalno smo u strahu živjeli od njega. Kako je imao srca tuči nju i djecu zašto je tako okrutan bio? Koji razlozi tjeraju njega da tuče nju i svoju djecu one koje bi trebao voljeti.
Samo ljubav - bezuvjetnu ljubav... Trebao bi im davati a ne ih tuči svime i svačime.
Bilo mi je tek 5... i htio sam biti kao i druga djeca... Ali nije mi dozvoljavao! Za njega sam vječito bio drugačiji.
Zato što sam bio bolestan.
A ja sam noćima u tišini gušio jecaje da ga ne čuju, obasipajući se prijekorima jer ništa ne znam napraviti kako treba! Obasipao sam se krivnjom misleći da sam za sve kriv ja sam.
Bilo mi je tek 5... a otkrio sam da život nije uvijek pošten i da svijet nije uvijek predivno mjesto... Sagradio sam si utočište u kojem sam mogao biti dijete, sa svim slabostima, sa svim nestašlucima... Stvorio sam si svoj svijet bez boli i patnje, ali nisam si mogao stvoriti ljubav.
Bilo mi je tek 5... i nitko me nije volio osim moje majka, djeda i bake. bio sam dijete...
Sjećam se tog lošeg djetinjstva kad sam imao 5.. kad sam otkrio tko sam i kakav se put pred menom ukazao.... divim se svojoj majci kako je mogla živjeti s takvim čovjekom i trpiti to sve.
Kad sam počeo u školu ići morao sam preuzeti brigu o samome sebi jer majka nije stizala sve sama imam 5 godina mlađu sestru morala se njoj posvetiti malo više i ja sam njoj uvijek rado pomagao oko Čuvanja.
dok je ona kuhala ili pospremala.
Sam svoj život sam oblikovao... onako kako sam mislio da je najbolje za mene.
I nikad nisam zavidio drugoj djeci na onome što imaju.... nikad nisam mrzio... nikad se nisam predavao ma kako god bezizlazno bilo u tom trenutku... nikad nisam odbio dati ljubav pa i onda kad to nisam trebao... uvijek sam poštivao svakoga. I sve svoje prijatelje iz razreda sam jednako volio.
Ali oni su mene stalno zadirkivali i rugali mi se zbog mog oca.
Ja im nisam to zamjerao jer sam znao da oni ne mogu znati kako je živjeti s takvim tatom i bio sam siguran da to znaju da ne bi bili takvi prema meni i da me ne bi zbog toga izbjegavali.
Ali nisam ja bio usamljeno dijete imao sam ja društvo.
Dečki iz razreda su me izbjegavali cure nisu tako da sam se redovito s njima igrao one su me prihvatile i nisu gledale na to kakvog oca imam i redovito sam se igrao s njima i mlađom sestrom.
Nikad nisam nikome zamjerao na zlobi prema meni.
Uvijek sam praštao jer sam znao da oni nemaju takav život kao ja i da ne mogu znati kako je to cijelo svoje djetinstvo provesti s pijancem u kući u strahu šta nas čeka kada on dođe s posla.
Kako smo odrastali ja i sestra stanje se nije mnogo promijenilo.
Nije nas više mogao tuči ali nas je redovito maltetirao nikada mu ništa nije bilo po volji uvijek je imao nečemu da prigovara.
Nama i mami.
Mamu je psihički ubijao a mi njoj nismo mogli pomoći nagovarali smo ju da ode od njega ona nije htjela voljela ga je unatoč svemu.
Znali smo kada je došao pijan s posla i počeo maltetirati nas psihički zvati i policiju jer nije bilo za izdržati ali nažalost nije bilo nikakvih rezutata kad bi došli od
peljali bi ga u policijsku postaju tamo bi ostao do jutra da se otrijezni i pustili bi ga doma.
I sve bi opet bilo po starome bezobzira na to što su ga često vozili u stanicu na triježnjene i opet bi ga pustili drugo jutro doma.
Ništa nisu poduzimali u vezi njega on je uvijek nastavlja maltetirati nas čak i više kada je vidio da može da mu ništa policija i sud neće.
Jednom se sestra posvađala s njim i rekla mu da čim napuni 18 godina da će se udati za bilo koga samo da ga više ne trpi on se nasmijao i samo rekao ko će tebe takvu volio je nas ponižavati mene, sestru i mamu.
I tako je i bilo sestra napunila 18 godina udala se sa 19 rodila prvog sina. A sa 20 drugog sina.
Nije bilo toga što ja i sestra nismo pokušavali da popravimo oca ali on je nepopravljiv.
Godinama sve gori i gori.
Od te cijele situacije mama se razbolila doživjela prvi moždani udar.
Nekako se oporavila od toga pustili je doma prvih dva tjedna se on smirio bilo je doma sve uredu ali nažalost poslije je opet počeo piti i maltetirati.
I nažalost nije prošlo dugo vremena kada je mama opet doživjela drugi moždani udar.
Taj je bio malo jači i ostavio posljedice na njoj na govornoj bazi.
Pustili je opet doma.
Ja i sestra smo radili s mamom na govoru.
Ovaj put nije se smirio stalno joj se rugao kako govori i zajebavao ju u vezi govora i ismijavao se tome.
Uz veliki trud uspjeli mi to riješiti mama je opet bila potpuno zdrava. U među vremenu sestra se rastala. Onda je počeo i nju zajebavati i maltetirati u vezi rastave.
Ja to nisam moga više podnijeti uz sav trud i teškog srca odlučio sam otići od njega. Preselio sam se u vikendicu u zagorju.
Tamo sam se preporodio ali nisam mogao biti miran kada sam znao kako je sestri i mami sa njim.
A bilo mi je i žao nećake što su morali i oni prolaziti kroz sve to što smo prolazili ja i sestra sa mamom.
S tom selidbom sam napravio ipak nešto dobro za mamu mogla se povremeno maknuti od njega.
Dolazila je sa nećacima meni u zagorje dok su bili manji češće kada su krenuli u školu onda za svako školske praznike.
Od kada sam otišao od kuče činilo mi se da se nešto situacija doma popravila ili su sestra i mama uvjeravali u to.
Tako sam vjerovao do jednog kobnog ljeta kada je došla sa nećacima kod mene kao svako dosada bilo to lijepo ljeto.
Ja tog ljeta malo reda radio u kući mama mi je pomagala ja sam joj prigovorio da ne bi smjela toliko da radi nek se ide malo odmoriti ona mi je rekla da ju nek pustim da joj je ovo ljeto zadnje da više ne bude došla.
I BILO JE ZADNJE. Dan prije nego što je trebao ujak doći po mamu i nećake rekla je da se mora vratiti u Zagreb jer mora ići na kontrole a da će ju otac ubit sa svojim ponašanjem onda sam postao svijestan da se tata nije ništa popravio.
Pokušao sam s njom razgovarati ali ona nije htjela o tome razgovarati.
Rekla je da ćemo o tome pričati drugi put i otišla kod susjede.
TOG NESRETNOG JUTRA KOJE NEMOGU NIKADA ZABORAVITI NJOJ JE POZLILO.
Šta god je popila povraćala je žalila se na želudac da joj nije dobro u želucu.
Nisam tome pridavao posebnu pažnju mislio sam pojela nešto što joj nije pasalo nije ništa strašno.
Inače sam veliki paničar što se tiče bolesti.
Volim da doktor potvrdi da nije ništa strašno nego napamet govoriti da nije ništa.
Ali tog jutra nisam ništa paničario bio sam uvjeren da se prenajela ili pojela nešto što joj želucu nije pasalo kada je stigla u Zagreb pošto joj nije bilo i dalje bolje sestra je zvala hitnu.
Hitna ju je odmah od peljala u bolnicu.
U bolnici je UMRELA OD SRČANOG INFAKTA ISTI DAN DVA SATA KAKO JE PRIMJENA U BOLNICU.
Od toga dana smatram tatu glavnim krivcem za njenu smrt.
I ON JE JEDINI ČOVJEK NA CIJELOME SVIJETU KOJEGA MRZIM IZ DNA DUŠE NEMOGU TO OPISATI ALI ON JEDNOSTAVNO NEPOSTOJI ZA MENE VIŠE.
ON JE UBOJICA.
ON NIJE ČOVJEK.
OD TOGA DANA MENI JE POSTALO JASNO DA ZA MENE NE POSTOJI SREĆA MENE SREĆA ZABORAVILA ILI NIKAKO DA NAĐE PUT DO MENE UZALUD SAV MOJ TRUD.
KOLIKO SE JA TRUDIO MENI GORE PA ODLUČIO JEDNOSTAVNO PREPUSTITI SVOJ ŽIVOT SUDBINI U RUKE ZNAM DA MI GORE NE MOŽE BITI A NE VJERUJEM NITI DA ČE BITI BOLJE.
KAKO DA BUDE NEKA BUDE JA JEDNOSTAVNO NEMAM SNAGE DA SE BORIM.
PREDUGO SE BORIM ZA SVOJU MRVICU SRECE.
ALI ŠTO JE TU JE.
OSTAT ČU CIJELI ŽIVOT SAM A GLAVNI KRIVAC JE UBOJICA MOJE MAKE MOJ ROĐENI OTAC.
Svaka cura dosada kad je saznala kakvog oca imam nije više htjela biti samnom cure kažu kakav otac takav sin.
Osuđen na propast ništa im nije značilo to što ja ne pijem dobro popijem jednu do dvije pive nikada više.
Izgleda da mene jednostavno sreća ne voli zbog mog pijanog oca ubojice moje mame.
Ovoj prići nije još kraj ne bi bio on da ne bi i dalje nastavio po starome samo što ovaj put nema mame.
Pa je sestru uzeo na tapetu dok sam ja radio on je nju i djecu redovito maltetirao psihički i bez ikakvog povoda galamio vrijeđao po starome.
Isto tako par puta su susjedi zvali policiju neki put bi došli napravili zapisnik i nikome ništa on je nama stalno govorio šta nam još uvijek nije jasno da njemu policija ne može ništa.
Nažalost ne da mu ne može ništa nego jednostavno NERADI SVOJ POSAO.
Tako me jedne večeri sestra jako iznenadila kada je rekla da je dobila poziv da se javi centru za socijalni rad.
Mislio sam napokon će se početi nešto rješavati uvezi njega.
Bilo je i vrijeme.
Jedva sam čekao da dođem doma da čujem šta je bilo kod socijalne radnice.
Kad ono gore od gorega.
Socijalna radnica je njoj rekla da ona mora biti svjesna da njena djeca ne smiju živjeti.
U takvoj kući gdje je problematičan član obitelji.
MADA A GDJE SU ONDA BILI KADA SMO JA I SESTRA BILI DJECA TAJ ZAKON NAŠE DRŽAVE MI NIKAKO NIJE JASAN.
Lakše je reći rastavljenoj ženi da djeca ne smiju živjeti s njim da ode u postanare nego da njega maknu.
OVAJ OBITELJSKI ZAKON MI NIKAKO NIJE JASAN.
I ja odlučio da ja i sestra odemo u postanare.
Kako smo mi otišli njemu je banka sjela na račun.
Prodao je stan podmirio dugove a ja ostao bez svog nužnog dijela ali opet kažem bar sam se riješio njega.
Mama je napravila grešku veliku što je prepisala stanarsko pravo na njega tako da se on maminom smrču dovoljno finaciski pomogao a ja sam se zadužio kad je mama umrela što sam platio sprovod i popa a nema veze riješit ču ja taj dug nekako.
Ipak ona je bila moja NAJBOLJA MAMA.