skriveni osjećaji

...Stalno jedna devojka
u snove mi dođe,
uz mene se budi,
nema noć da prodje.

Ja je nježno ljubio,
grlim, mazim lice
i nježno joj šapučem
moja ljepotice.

Za ruku je držim,
šetamo duž polja,
zavoleo jako
Božija je volja.

I danas je došla
i u šetnju pošli.
pokraj jedne rijeke
livadom smo pošli.

Žumbor vode prija
ja je samo ljubim
stežem je sve jaće
da je ne izgubim.

Svud okolo cvijeće
a trava polegla,
na tren smo zastali
a ona tu legla.

Sjeo sam kraj nje
šapućem nježne rijeći
da je volim, Čhežhnjivo me gleda,
rijeć u grlu stala,
nježno se pridigla
poljubac mi dala.
...
Pošli smo kraj rijeke,
a buka sve veća,
u daljini duga,
svuda puno cvijeća.

Prelama se sunce,
voda dole pada,
preko mosta pošli
pokraj vodopada.

Zastali na njemu
i vrijeme je stalo
zagrlim je jako
par kapljica palo.

Vijetar ih doneo,
orosio lice,
a ja žedno pijem
skupljam te kapljice.

Jezikom ih ližem,
pijem ovu rosu,
a rukama nježno
milujem joj kosu.

Zabacila glavu,
ljubim poduž vrata,
kosa joj svijetluca
kao da je od zlata.

Po prsima mazim,
sve nize sam dole,
žene takve igre
neobično vole.
Na tren smo zastali
lice joj dotako
a onda je nježno
ka sebi primako.

Poćeh da je ljubim,
po leđima mazim,
svud okolo rosa
i moram da pazim.

Jednom je učitelj pitao svoje učenike:
"Zašto ljudi viču kad su ljuti?"

Učenici su razmišljali neko vreme:
"Zato što izgubimo strpljenje - zato vičemo" - reče jedan
...
"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i lagano?"

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja

Naposletku je objasnio:

"Kada su dve osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje..Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima sve veća.

Potom je učitelj pitao:

"Šta se dogodi kada se dve osobe zaljube?. Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nežno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala.
A šta se dogodi kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još više zbližuju u svojoj ljubavi..Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dve osobe koje se vole."

Onda je rekao:

"Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte reči koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad.".

Božić uvijek učini da se osjećam najusamljenijim čovjekom na svijetu.
Na dan kad su drugi ljudi zajedno sa svojim obiteljima, svoju osamljenost osjećam jače nego li bilo koji drugi dan u godini.
Toga se dana posvetim svojim sjećanjima i svima onima kojima sam u svom životu nenamjerno učinio bilo kakovu nepravdu.
Molim ih, u sebi, ne da mi oproste za ono što sam im učinio, nego da me samo pokušaju razumjeti.
U svom životu sam uvijek vrtio neki svoj film, živio po nekim svojim pravilima i za sve što sam dobivao od života morao sam se dobro oznojiti.
Naučio sam biti sam.
Naime rođen sam kao invalid.
Ne želim sada ulaziti u potankosti moga života jer bi me to odvelo predaleko,
ali ću samo reći da nije bilo svaki puta baš zabavno.
Ono što vam želim ispričati dogodilo se kada mi je bilo oko 19 godina. Upoznao sam djevojku koja svoju ljepotu nije nosila na licu, nego u svom srcu.
Po prvi puta se nisam sramio sam sebe, jer ona nije primjećivala moje nedostatke.
Vidjela je mene.
Osobu onakvu, kakav sam duboko u sebi, i to mi je povratilo vjeru u život. Nisam se osvrtao na onu poslovicu da i previše sreće može značiti pakao, jer sam po prvi puta u životu bio istinski sretan.
Pakao sam upoznao malo kasnije.
Bilo kako bilo zajedno smo uživali u svakom trenutku koji smo proveli skupa, pa i sada, još uvijek kada se sjetim tog vremena osjetim nekakvo blaženstvo u srcu.
Jednoga sam dana pošao u bolnicu na redovitu kontrolu koja je trebala biti rutinska, ali pretvorila se u sve drugo, samo to ne.
U bolnici mi je rađena, kompletni pregledi i nalazi s nadom možda bude bolje.
I tako, ništa ne sluteći, krenuo sam u bolnicu.
Višesatno čekanje i dugotrajne i bolne pretrage više mi nisu smetale, jer sam sa željom iščekivao da se vratim kući i osobi koju volim.
Konačno kada je sve bilo gotovo, još su me jednom pozvali kod doktora u ordinaciju. Kako sam bio bolničko dijete, da tako kažem, naučio sam prepoznati kada nešto nije u redu.
Pod doktorovim smrknutim pogledom i moj se smiješak ugasio u trenu. Poznavali smo se vrlo dobro, pa je izbjegao kurtoaziju i jasno mi je rekao kako stoje stvari.
lijevo plucno krilo mi je od silnih asmatičarskih napadaja jako oslabilo postajala je mogucnost da zastane i da stanice i srce
ne dobivaju dovoljno kisika za svoj rad. Pa je rekao da cemo iskoristiti zadnju mogučnost mjesec dana nekih inekcija ako to ne pomogne onda cu morat na operaciju za koju se nezna kako ce zavrsiti s obzirom na moje zdrastveno stanje. Znam da mi je govorio još i o tome da se ne brinem da to sve neće doći tako brzo, ali meni je samo u glavi odzvanjalo kako ću morat na operaciju pluca koja su vec sama po sebi rizicna.
Tu smo večer izašli na večeru.
Bilo mi je teško pretvarati se da je sve u redu, ali ljubav mi je dala snage da i to izdržim dok ne nađem neko riješenje. A Bog mi je svjedok koliko sam o svemu mislio na povratku kući iz bolnice.
Pa, ipak, na kraju je odluku umjesto mene donio slučaj.
Na povratku iz restorana sreli smo, u prolazu, par njenih prijatelja.
Nakon kulturnog klimanja glavom mimoišli smo se, i onda sam čuo kako jedan govori:... da je pametna mogla bi imati mene, a ne tog bogalja ... Tu je bio kraj. Zaustavili smo se na sred ulice i sve sam joj ispričao ono što mi je doktor rekao. Kada sam završio priču vidio sam suze u njenim očima. Ona je plakala radi mene, a ja sam u duši plakao radi nas oboje, jer mi je bilo jasno što moram učiniti.
Od toga je dana više nisam vidio.
Saznao sam, kasnije, da se udala i da ima dvije djevojčice.
Želim im svima da budu sretni.

Eto, tako ja na Božić sjetim se onih koji su mi dragi.

Bar jednom u životu zavoliš nekoga,neko tako običan iznenada dođe u tvoj život. Prošlost ostaje zaleđena i gotovo i da se ne sječas sta je bilo prije,počneš vjerovati u čuda , počneš sanjati snove koji su satkani od mašte i neopisive ljubavi za koju i nisi znao da postoji do tada.E baš ti si prebrzo došla u moj život, nisam te ni znao a već sam te volio.Do tada nisam znao da surfanje i caskanje po internetu sa posve običnim ljudima može unjeti promjenu u moj život,a ni pomislio nisam da ču upoznati ljubav.Sve je počelo tako što sam baš tada imao previše problema sa poslom pa sam utijehu pronalazio u neobaveznom dopisivanju sa neznancima.Najbolje sam se osječao dok sam s tobom razgovarao,činila si da se osječam posebnim i nisam mogao da vjerujem da me jedna neznanka može tako dobro razumijeti.Iz dana u dan u dan ja sam te sve više i više volio ali sam se plašio da tvoja osječanja prema meni nisu takva kao što mi govoriš,da nisi takva osoba kakvom se predstavljaš. Ali ja sam znao da jesi imao sam taj osjećaj i nisam se prevario. svakim danom sam te volio sve više i više ali
Nažalost živimo u razlićitim, gradovima a djele nas nekoliko stotina kilometara. zato mi je teško priznati koliko sam te zavolio. Nadam se da i ti prema meni imaš neke osječaje i dame bar malo voliš moja mala neznanko.

Poželite li ponekad, kad prolazite gradom i vidite svaku 7. trgovinu ukrašenu, poželite li zatvoriti oči i ne vidjeti? Kad upalite TV i vidite neku božićnu reklamu, poželite li se isključiti iz tog medijskog svijeta? Znate da do Božića ima još svega par dana. Poželite li zatvoriti oči ispred svakog ukrasa, svakog bora i svake reklame jer se bojite da ne ode prerano čarolija koju Božić donosi? Pokušavate žmiriti i čaroliju držati duboko u srcu, podalje od trgovaca i materijalista koji vam pokušavaju prodati drugačiju vrstu “Sreće”?
Božić za kršćane ima posebno značenje. Već stoljećima na taj datum slavi se rođenje mladog Spasitelja. To je doba ispunjeno srećom, zajedništvom, zadovoljstvom i ljubavlju. Istina je da ne znam kako se Božić slavio kroz stoljeća, nikada nisam slavio Božić po tradiciji, ali ne trebamo biti vrlo pametni da shvatimo kako nešto nije u redu. Pitao sam starije da mi opišu tradicionalni Božić, a to što nisam ništa saznao govori o tome koliko značenje pridodaju tom blagdanu. Svi koje sam pitao rekli su da se oduvijek slavio isto, samo kako ne bi svoje dragocijeno vrijeme trošili na objašnjavanja, ali primjetio sam da svaki koji bi to rekao, licem bi mu prošla neka vrsta sjete. Zastali bi na tren, mali, jedva zamjetan osmijeh prošao bi im kroz usne, a onda bi se opet povukli u oklop sadašnjosti i samo nastavili s poslom. Slučajno sam tako naišao na jednu djevojku. Poprilično je bila mlada, ali bila je jedina koja je imala vremena za moju znatiželju. Ni ona nije znala puno o tradicionalnom slavljenju Božića, ali u njenom ranom djetinjstvu, njezina obitelj osmislila je svoju tradiciju. Prisjećala se osnovne škole i svoje velike nestrpljivosti. Cijeli 12.mj. iščekivala je Božić, ali o njemu bi se tek tjedan dana prije istinski raspravljalo unutar obitelji. Nikada nisu s pripremama započinjali ranije jer su joj to roditelji iz nekog, njoj tada nepoznatog razloga, zabranjivali. Točno sedam dana prije Božića počele su ona i njena mama izrađivati male ukrase. Bili su to poprilično neugledni ukrasi, ali i vrlo topli i zabavni. Izrađivale su male anđele od oraha i tkanine, šarene kuglice za bor i druge sitnice. Zatim bi izradile čestitke za sve bratiće i sestrične, kojih u njenoj obitelji nije nedostajalo. Pekle bi kolače raznih oblika i okusa. Za djeda bi bili oni od oraha, oni s lješnjacima za djecu, a oni s grožđicama za sve. Svako jutro ustajala bi rano, pomagala svojoj mami u kuhinji i često bi odlazila susjedima koje je jako voljela. Na sam Badnjak, odlazila bi s tatom u šumu po mahovinu za jaslice, panj za pećinu i druge male stvari koje bi se mogle lako uklopiti u topli ambijent njihove kuće. Stric bi donio veliko drvce koje bi kitili tek predvečer. Cijela obitelj na okupu, miris bora i još toplih kolača budio je neki neobjašnjivi osjećaj pripadnosti i ljubavi. Kad nije neku granu mogla dohvatiti, otac bi je podigao, a majka bi joj uvijek, nakon što bi okitili bor, čitala knjigu Selme Lagerlof koje se zvala Legende o Kristu. I ako je već cijelu knjigu znala napamet, uvijek bi pronašla neki dio koji joj je lani promakao. U ponoć svi zajedno bi otišli na polnoćku. Jasno se sjeća škripanja snijega pod njenim malim i lakim koracima. U crkvi bi sjedila ocu u toplom krilu i nerijetko se znalo dogoditi da od silnog uzbuđenja zaspi. Ujutro bi se probudila jako rano i ravno iz kreveta, otrčala do bora. Njeni roditelji uvijek bi se prije nje probudili kako bi zapalili vatru i ugrijali kuću tako da na Božić ne bi trebala trpjeti oštru zimsku hladnoću. Nikada nije osjećala toliku toplinu koju je osjećala sredinom zime. Sada kad se sjeti toga, često plače jer kad je završila studij i pronašla poprilično zahtjevan posao, više ne može uživati u Božiću. Kaže kako zna da nije kriv ni posao, ni njena dob, već to što nije bila dovoljno jaka da zadrži tu čaroliju. Vrijeme je jednostavno prolazilo i ona ga nije znala iskoristiti na pravi način. Došavši u grad, već se u 11.mj. osjećala kao da je Božić tu i lako se navikla na njega. On za nju nije više predstavljao nešto posebno, nešto kratko i puno ljubavi, zasitila ga se i prije nego je zapravo došao. Zato je sebi dala jedno obećanje, a to je da kad jednog dana bude imala svoju obitelj, oponašat će svoje roditelje i ponovno oživjeti obiteljsku tradiciju. Iz razgovora, dala mi je naslutiti da njeni roditelji i dalje slave Božić po obiteljskoj tradiciji, ali više nisu onoliko sretni jer im nedostaje ona. Jasno se sjeća svega, i mirisa i okusa, ali jedino čega se ne sjeća jesu darovi. Kaže kako nikada nije dobila što je željela, jer je željela skupe stvari, ali nikada nije plakala zbog toga. Nije dobivala ono što je željela, nego ono što joj je trebalo. Dobiti majcu koja nije još bila nošena, nju je činilo sretnijom i ponosnijom nego neki skupocjeni dvorac za lutke.
Njena priča tužan je prikaz današnjeg Božića. Zbog našeg nedostatka vremena, poslova i briga (najviše oko novca), zasitili smo se svega. Božić nam više ne pretstavlja čaroliju, ljubav, spasenje, nego velike financijske probleme, glavobolju i netrepeljivost. Kad bismo si opet posvjestili pravo značenje Božića, ne bi nam bio važan ni snijeg, ni darovi, ni ukrasi, već samo oni koje volimo i ono što nam je u srcu. Izbacili bismo onaj plastični bor iz kuhinje, kupljene jaslice i kupljeni kolači ne bi više pronalazili mjesta u našem domu. Darovi bi bili mali, ali od srca, a mali Isus bi ponovno počeo slaviti najbolje rođendane ikada. Ova djevojka je u djetinjstvu slavila zaista bajkovite Božiće, ali ušavši u ravnodušni poslovni svijet, dala je svojoj bajci tužan nastavak. Trebali bismo se više truditi oko Božića i ne dopustiti drugima da kradu našu čaroliju. Zato, odupirite se svim silama materijalizmu i ravnodušnosti i stvorite svoju vlastitu tradiciju koja će Božiću dati onu toplinu, zajedništvo i ljubav koju sada polako gubi. Zapamtite da Božić nije vrijeme shopinga, već pravo vrijeme za maštanje i ostvarivanje želja.

Sve je počelo 14.11.2004 bol koju mi je ona nanjela je prošla,nestala je,ali moje pitanje zašto je ostalo.

Okrenuo sam novu stranicu u životu.



Bilo sam usamljen, gledao sam druge oko sebe kako imaju nekog pored sebe i kako su veseli, ja sam bio tužan, i usamljen.

Ali sudbina nije tako htijela.

Počeo sam primječivati kako je jedna djevojka stalno gledala u mene.



Nisam se htio odmah zaljubiti, bojao sam se da me nepovrijedi, nisam zelio ponovnu bol.

Nemoguće je suditi svom srcu nešto je osijećalo prema njoj.

Najboljim prijateljima sam rekao da mi se sviđa ubrzo je cijeli kvart saznao.

Iz dana u dan sam je sve više volio.



Mislio sam ona je ta koja mi neće slomiti moje malo srce, ali sve je pokvario.

Bio je turnir bolio ju je vrat pa nije mogla igrati.

Njeni pogledi su letjeli prema meni, pogledom me milovala kao da me dodirivala.

Pred kraj turnira je poljubila nekog frajera tad me je prvi put povrijedila.

Mislila je da nisam vidio to da ga je poljubila prevarila se je.

Vidio sam je. Nije znala kako mi je bilo kao i niko drugi.

Otiša sam kući sav pokisao od tuge.

Na zidu iznad kreveta sam napisao njeno ime i brojeve od 1-3 to su bile njene tri sanse.1. sam pregrizao.

Tu noć sam plakao kao malo dijete.

Prešao sam preko toga mislio sam da neće više volio sam je kao u početku.

Bilo je svjetlo koje mi je sijalo poput sunca,ali opet me je povrijedila.

Na probi mi je prijatelj rekao da je rekla da je nije briga ni zakoga i ni za šta pogotovo ne za mene.



To je bio drugi put da me povrijedila, ali mi nije bilo jasno zašto je stalno gledala u mene, i drugima pricala da me voli a sad nakon dva mjeseca naše veze mi to radi. znam to je ženski ponos.

Oći su mi bile pune suza.

Nisam mogao vjerovat da je to ponovno uradila.



Prekriži sam joj i drugu šansu.

U jutro sam joj odlucio dat zadnju priliku.

Ali ništa više nije bilo isto.



Ljubav prema njoj je bila ista, ali moje povjerenje se promijenilo.

Često sam išao u šetnju samo da bih prošao pored njene kuće sa nadom da ću je vidjeti. Ali ona je iznenada pocela mene izbjegavati bez ikakvog razloga.



Prošlo je nekoliko mjeseci, povjerenje da me više neće povrijediti je nestalo biosam oprezan, ali moje neprestalne misli i neki zračak sumnje da če to možda ponovno uraditi nije prestajalo.

Nisam znao da li da je više volim, srce je govorilo jedno, a razum drugo.

Samo što sam pomislio da ću razgovarati s njom otvoreno i dati joj da bira između naše veze i njega ona je na moje takmicanje dosla sa mojim najboljim prijateljem.

Sjeli su jedan pokraj drugoga to mi nije smetalo dobri smo si bili nisam ni slutio što se bude odigralo pred mojim oćima. Taman došao na red ja da uđem u ring za borbu prolazeći bacim pogled prema njima sa smiješkom kada imam šta vidjeti oni se zagrljeni ljube.

To je previše za mene

MOJE SRCE VIŠE NE MOŽE DA PATI

MOJE SUZE VIŠE NE MOGU DA TEKU POPUT RIJEKE

OVO TIJELO NEMA SNAGE

NEMOGU VIŠE.

Otišao sam do suca i rekao da predajem borbu i odjurio u svlačionicu presvukao se i otišao doma.



Vidio sam u njoj osobu koja me neće povrijediti, ali sam se prevario.

isto tako nisam moga vjerovati da mi to može napraviti prijatelj u kojeg sam imao povjerenja i za kojeg sam smatrao da mi je pravi prijatelj.

Prevario sam se Danima sam se pokušavao sabrati jer nikako nemogu vjerovati da su to oni mogli meni učiniti uvijek sam mislio da je ona prava osoba za mene zato sam joj i prastao sitne greske. Volio sam ju, moje srce je samo nju voljelo i pripadalo samo njoj.

Pokušavao sam naci u sebi gresku gdje sam griješio kada me na takav naćin osvječivala nikako nisam mogao naći pravi razlog zašto je to učinila.

Noćima sam plakao zbog nje, nisam znao šta da radim. Jednostavno nisam više mogao vjerovati nikome ni prijateljima ni curama. Sve do sad unazad nekoliko dana dok nisam upoznao jednu žensku osobu koja me totalno razoružala sa svojim postupcima i dala mi do znanja da nisu svi pokvareni malo po malo ja se opet neznam po koji put zaljubio ali nesmijem joj to reci mislim da nebi dobro prihvatila to neka vrijeme pokaze svoje svaki dan mislim na svoju srecicu.

Nikad neću dozvoliti sebi,
da budem ono što drugi
vide u meni
Bit ću ono što jesam
Neću dozvoliti ovom svijetu
......da uništi čovjeka u meni
Voljet ću i vjerovati,
ali ću odbaciti laž i prevaru
To su osobine koje ne dolikuju
jednom ljudskom biću
Ljubav će biti jedini osjećaj
što ga ima u meni,
a osmjeh jedini jezik
što ga razumijem
Neka moj život,
bude samo moj i pustit ću
da u njega uđu samo oni koji
to zaista zaslužuju.

Nikada više OPROSTI, nikada više MOLIM TE, nikada više VOLIM TE! Naučio sam da svaka patnja od prethodne je duža, više ne plačem, ovo je moja POSLJEDNJA SUZA! Nikada više U REDU JE, nikada više NEMA VEZE, nikada više BIT ĆE BOLJE, jer uvijek je samo teže! Nikada više VJERUJEM TI, sve između nas je GOTOVO I NIKADA VIŠE PONOVO.

On je imao plave oči i smeđu kosu. Voljele su ga mnoge djevojke koje su ga poznavale. Ona je bila vrlo zgodna i lijepa. Imala je plavu uvijenu kosu i crne oči. Oni su zajedno studirali matematiku i bili su najbolji prijatelji. Jednog dana desilo se nešto neoćekivano. Ona je voljela njega a on nju. Tog dana su vježbali matematiku i slućajno se dotakli rukama. On je stisnuo njenu ruku a iz očiju mu je sijala ljubav. Uzeo je komad papira i napisao joj “VOLIM TE”,ona je uzvratila pri pomisli da će se naći u njegovom zagrljaju. Sljedećeg dana bili su više nerazdvojni. Došao je raspust a ona je željela da ga provede kod svojih. Spakovala je torbu i otišla na autobusnu stanicu. Tog dana je on žurio na kolodvor. Ona je stigavši sjela na klupu i ćekala. Autobus se zustavio a iza njega je izašao on noseći u ruci “CRVENI KARANFIL”.Ona je tek tad svatila da je zaljubljena i da ga voli. Tog dana je on imao telefonski poziv. On joj je rekao”Ja te volim,ali mi je majka teško bolesna i trebam se vratiti kući nemoj da se ljutiš, pisaću ti kad stignem!”U tom glasu je primjetila nešto lažno. Plakali su. Ćekala je od njega pismo i dobila ga je. Otvorila je pismo i poćela da čita “Oprosti mi što sam te tako ponio prema tebi, ali ja volim nju. Ona je moja devojka s kojom sam se zabavljao prije tebe i ona sada boluje od LEOKEMIJE. Kao što znaš to je neizljećiva bolest. Ostaje joj još nekoliko dana života. Volim je shavti dok ona umire,umirem i ja. Ja ne želim da ona umre. Molim te shvati volim nju i ona mora živjeti. ON”Ona je ćitala pismo,a suze su joj se slivale niz lice. Rekla je da će mu se osvetiti. Udat će se za drugog a njemu će poslati pozivnicu na vjenćanje. Tako je i bilo. On je čitao pozivnicu a srce mu se cijepalo od bola. Uzeo je sve tablete sto je imao i popio. Zatim je uzeo da piše pismo :”Tvoje pismo me je iscjepalo do dna. Nisam mogao da te prebolim “VOLIM TE”. Pišem ti sad kad te najviše volim. Kad budeš čitala ovo pismo ja više neću biti na ovom svietu. Voli njega kao sto si volela mene. Živi život koji sam ti ja bacio. Volim te kao što ću te voljeti na onome svijetu. ON”Ona je dobila pismo baš na dan vjenčanja. Ušla je u sobu sama u bjeloj vjenčanici i poćela da čita pismo. Plakala je i proklinjala je samu sebe što je to uradila. Uzela je papir i napisala: “Izvini ali sam se morala ubiti! ONA”.Na bjeloj vjenčanici se prolila krv boje karanfila koji joj je on poklonio u znak ljubavi. Pištolj je čvrsto držala u ruci. Bila je mrtva i vezana za karanfil. Bila je rasuta po podu a cvijet joj je bio priljubljen uz usne.

Volio bih da si kraj mene, da mogu usnuti i odploviti u zemlju ljubavi...Volio bih da mogu gledati tvoje oci, u kojima vidim svoj odraz, iz kojih isijava toplina ljubavi i sreće... Volio bih da me tvoje ruke grle, da me odvedu u zemlju ljubavi...Volio bih da mogu zaustaviti vrijeme i uživati u tvom zagrljaju, poljupcu, pogledu... Ti si ta što me ćini sretnim...Hvala ti... Hvala ti na svakom osmjehu koji mi pruzaš i koji izmamiš iz mene ,svaki put ponovo pri svakom susretu sa tobom,... hvala ti za sve... Hvala ti na svakom trenutku provedenim sa mnom... Hvala ti što si uopšte uz mene.... Ali kriva si... Jer moje misli ,kada nisi samnom putuju prema tebi... Kriva si, jer svaki tvoj pogled ćini me sretnim... Kriva si, jer nikoga ne doživljavam osim tebe... Kriva si ,za moje suze koje klize niz moje lice, u kasnim noćnim satima kada te nema, a trebaš mi... Želim te voljeti najviše što mogu.... Jer jednostavno te volim.

Ovo nije ništa o njoj. Ovo sam samo ja .Jesi li ti to možda sudbina? Jesi li ti došla pred ovo nemirno more ,zaljubio se i u njoj udavio?Jesi li i ti zavoljela ovo more i njene talase?
Vidiš li ti to sudbino te kapljice koje se gube u zraku?Jesi li ti to sudbino? ima najlepse oci na svetu veruj mi,pone suza. Ali niz obraz nikada mu nijedna potekla nije. ona ima najlepši osmjeh na svijetu. Neću da se okrenem da joj vidim sjaj u očima, sreću na licu,neću ...jer sve je to njeno.
A bila jednom jedan prosinac,i zima,bilo je proljeće i najlijepše lijeto u mom životu. Bili su najljepši snovi. .prvi... bila je ...ljubav.
Ali proćiće ovo i zato treba čekati i živjeti.
I zato kažem nije ovo ništa o njoj.
OVO SAM SAMO JA SA JEDNIM VELIKIM OSJEČANJEM KRIVICE,SA PRAZNIM MISLIMA,RIJEČIMA BEZ SMISLA. To sam samo ja osiromašen za jedno mišljenje, jedno shvaćanje, jedan osječaj. Ovo sam ja izgubljen u moru istine.

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:
„Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja?“
Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio taj što je država odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova nema da bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za tako nešto kao što su novine. Počeo je svoju priču:
„Cijena jednog iskustva je bila visoka, a da me nitko nije pitao želim li kupiti to iskustvo“
Pa nastavlja:
„Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga."

Kolko prosječnom čovjeku treba da zavrsi u ludnici ?
Ne znam za vas, al meni je bilo dost kaj mi je usfalilo mlijeka za jutarnju kavu....

Da pojasnim, naime, bio sam sasma normalan dečko, sa svojim glupim ritualima i uvjerenjima, išao sam na ...posao koji nisam volio, družio sam se s ljudima s kojima nisam imao ništa zajedničko, volio sam curu koja je volila trošit moje novce, uglavnom samo još jedna tipična šupendara...

Jedina stvar koja me je fakat veselila je bila prva cigareta u jutro i prezašećerena kava s mlijekom...

S obzirom da sam radio jutarnje šihte, ne bih stizao obaviti svoj ritual kako treba pa sam morao spajati neke radnje tako da stignem na posao na vrijeme.
Naime sjedio bih na na WC školjci, prao zube, pio kavu, zapalio cigaretu i u isto vrijeme bih prelistao neke novine koje bi mi pale pod ruku (izvedivo je uz malo prakse)...
No jedno jutro, igrom slučaja otvorim frižider, primim bocu mlijeka, ova mi je nekako sumnjivo lagana.
OK, bez panike, kava je skuhana, dućan je blizu, za desetak minuta već mogu sjedit na svojoj miloj školjci te makar mi je frka izdržat ću još tih 10-ak minuta.

Treća polica s lijeve strane, ispod sira i pokraj jogurta, grabim bocu i brzo cupkam do blagajnice.

„Dobro jutro, teta Zdenka, sam mljeko molim vas....“ – primim se za džep a kad ovaj nekak anoreksičan, nema one mile obline...

Jebemu, zaboravio sam novčanik....
Pa daj, bože, pa uvijek je u stražnjem džepu..
U isto vrijeme, moj se je probavni trakt počeo opasno počeo bunit i prigovarat, nešto kao da je red na njegovih pet minuta i šalje mom mozgu prosvjednu notu da bi bilo pristojno da si negdje stanem u polučućeći položaj...

„Joj, zaboravil sam novce, budem vam danas posle posla donesal, fakat se žurim.“ – kupujem već tamo godinama i igram na kartu da će se sjetit da sam primijetio i pohvalio svaku njenu eskapadu kod frizerke

„Čuj, sori, micek, znaš kak moj Ivek veli , no money, no funny.“ – dobrodušna teta Zdenka, milo moje, dabog ti se gnomovi igrali skrivača na toj tvojoj pudlici iznad čela...

Odgego se do doma, gospodin novčanik je ipak ispao od poštene sorte te je bio tamo gdje je i trebao bit al su hlače na meni bile krive, tak da oš-neš moram samog sebe krivit ...
Uzimam lovu....jurim prema dućanu... stanem u red pred blagajnom, ispred mene se neka bakica baš sad sjetila kupit pol dućana.
Cupkam iza nje, vuče se ko da ima još sto godina za proživit i mislim si :“Ajd, više babo stara, kukaš negdje da ti je penzija mala, a uzela si grincajga za Etijopiju nahranit...“

„NA!“ – bacam nofce na blagajnu, uzimam pobjedonosno bocu i gegam se, kak već mogu prema doma...

Da skrenem misli s činjenice da je kornjača već provirila svoju smeđu glavu, proučavam svoju prelijepu bocu bijele tekućine koja će dat mojoj kavi onaj kick, dodati jing jangu, kadli mi zapadne za oko jedan mali natpis na zelenom čepu od boce: 'Ovdje otvoriti' - i slika polukružne strelice...
Heh...Hm....A...Ček...Šta, ovdje otvorit, a nego di, gledam po boci jel bi se možda mogo zabunit slučajno pa otvorit, neznam, možda negdje pri dnu...
Pa dobro, šta i čepovi trebaju imat navodilo za uporabo, ej, alo, pogledam oko sebe, vidim ljude, aute, izloge i malo mi se zamanta u glavi, na tren zaiskrilo pred očima, onak, sve je isto, al više nekak nije to to, nekaj se promijenilo, ne kužim kaj, al nekaj je drukčije, pogledam ulaz od dućana, na njemu piše "Ulaz", sjednem na klupicu, nervozno uzimam kutiju cigareta, pogledam bolje, velikim slovima piše "Pušenje Ubija", isuse, ma ajd, pa zakaj pušim ak mi škodi, ah, valjda baš zato...

Vraćam nervozno kutiju u džep, neću da me ubije sad tu, pa još sam relativno mlad, jebiga...

„Dobar dan, Marijoo, odmaraš?“ - prolazi sused s vrećicom iz koje viri nekakva riblja glava, klati se ko da je živa
„Kak znaš?“ – pitam nervozno
„Kaj kak znam?“ – pita sused zbunjeno
„Kak znaš da je dobar dan?“ – pogledam ga
„A, pa kaj ja znam, to ti se sam tak veli...“ – pomisli si da mu tak i treba kad ide pozdravljat idijota i ode

U međuvremenu crijevo je počelo svirat melodiju koja me vratila u zbilju, od koje sam ja brzinski otplesao prema kući ....

KAKO OPISATI...!!
Kako da opišem ono što osječam kada rijeći za to ne postoje. Ne umijem... osječam da su mi te iste rijeći na vrhu prstiju, ali opet ostaju tu kao tajna, od svih sakrivena. Nikako dovoljno jake i naciljane, nikako sretne i dorečene... Samo srce i duša onoga ko iskreno voli zna tu tajnu i čuva je.......

Prica po kojoj se zivi Bila jednom djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa. Ona je mrzila svakog osim svog voljenog dečka. On je uvijek bio tu za nju. Rekla mu je: 'Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe'Jednog dana netko je donirao par očiju za nju. Kada su joj odstranili zavoje mogla je vidje...ti sve, uključujući i svog dečka.



On je upita: 'Sada kad vidiš svijet, hoćeš li se udati za mene?'


Ona ga pogleda i uoči da je slijep. Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala. Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije udati se za njega.


Njezin momak ode u suzama i nekoliko dana poslije napisa joj pismo:'Dobro čuvaj svoje oči, draga moja, jer prije nego što su bile tvoje, te su ocu bile moje.'


Život je poklon.I danas, prije nego kažeš neku ružnu riječ - pomisli na one koji ne mogu govoriti.Prije nego se počneš žaliti na okus hrane - pomisli na one koji nemaju što jesti.Prije nego se požališ na svoga dečka ili curu - pomisli na one koji mole Boga da im podari sudruga.I danas, prije nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.


Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije očistio ili pomeo kuću - sjeti se onih ljudikoji žive na ulici.


Prije nego se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš prijeci vozeći - sjeti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.


I prije nego i pomisliš uperiti prst u nekoga i počneš ga osuđivati, sjeti se da nitko od nas nije bezgrješan.


I kada te loše misli počnu bacati u depresiju - ti stavi osmijeh na svoje lice i pomisli: 'Ja sam živ i još sam tu!'

Jeste li ikada pomislili kako više ne možete dalje izdržati sav životni pritisak. Toliko su vas pritusnili problemi, iznenadne oluje pomele su vaše planove, stvari i okolnosti nisu onakve kakve bi trebale biti. Planovi vam izgledaju neostvarivo. Razmišljajući o prošlosti, vjerojatno ste primjetili kako je tek nekolicina trenutaka bila ispunjena radošću; sve ostalo bilo je bolno. Svladani i umorni, počeli ste odustajati od svega. Možda vam je postalo svejedno što će biti s vama. Dugo vremena ste kršćani, a više vam nije stalo do ničega! Pokušavali ste na različite načine naći odgovore na svoja pitanja, molite se već mjesecima i godinama Bogu za određenu stvar očekujući rješenje i oslobođenje, ali ono kao da još uvijek visi u zraku. Nestrpljivo se pitate: ''Bože, pa koliko još moram čekati da svojim očima vidim tvoju slavu, odgovore na moje molbe.'' Mislite: ''Što nije u redu sa mnom? Sigurno u nečemu griješim?'' Gledajući druge, primjećujete kako je s njima sve u redu jer Bog čini tako divna djela u njihovim životima, a vi se i dalje borite s jednom stvari.

Mnogi koji vas poznaju kao vjernike će reći: ''Kako to da ideš u crkvu, kažeš da te je Isus spasio, a toliko patiš iz dana u dan. Vjerojatno si patvoreni kršćanin pa ti zato Bog ne odgovara.'' Zajedno s Jobovom ženom, kao da kažu: ''Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!'' (Job 2,9) ''Ne vrijedi vam zamarati se služenjem Bogu kad imate tolike probleme.'' Vjernici i dobronamjerni ljudi oko nas će nam možda isto poručiti: ''Popravi se! Pokušaj ovako... pokaj se, priznaj svoj tajni grijeh iz prošlosti, živi pobožnije...'' I tako, iz dana u dan vrtimo se stalno u istom krugu, slušajući različite glasove misleći možda kako su sve lađe potonule. Polako osjećamo da se naš kršćanski hod svodi na odumiranje. Nekada toliko sretni, sada očajni, a što je i najgore, imamo osjećaj da nas nitko ne razumije. I Bog kao da se ljuti na nas.



Sva sreća što je to samo naš osjećaj potaknut često puta realnim prilikama i Bog zna razlog zašto se takve stvari događaju jer ''znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina...'' (Rim 8,28) Božja providnost želi da, budući smo dovedeni u obitelj Kristovih otkupljenika, sada postajemo što sličniji Njemu rađajući plodovima Duha Svetoga koji je u nama. Često puta smo iz Bogu poznatih razloga vođeni dolinom smrti kako bi nas pročistio i ojačao, grešnog čovjeka u nama pogubio, novog čovjeka u Kristu svakodnevno oblikovao. Normalno je za kršćane da prolaze kroz različite kušnje popraćene patnjom. Patnja ima svoju svrhu i donijet će rezultate. Da ovo nije naša stvarnost, trebali bi se zapitati jesmo li uistinu učenici raspetog Mesije koji se u potpunosti predao Očevoj volji.



Ljudi su se protivili Isusu, protivit će se i nama. Isus je prolazio kroz teške situacije, i mi bi trebali također. Ali nikada nije izgubio radost Očeve prisutnosti i kontrole koju On ima nad svim što se događa. To je potpuno pouzdanje da je ono što Otac čini najbolje. Naša kršćanska radost ne bi trebala ovisiti o tome kako se mi osjećamo, što mi mislimo, kroz što prolazili, već o stvarnosti Božje providnosti i kontrole nad svakom situacijom. Premda su Job, David, Ilija i mnogi drugi velikani Biblije iznosili stanje svog srca pred Gospodinom i htjeli dići ruke od svega, znali su kako valja izdržati u svojoj neporočnosti pred Bogom. Trajna sigurnost i radost je bila u Davidu bez obzira što ga je Bog vodio kroz dolinu smrti i bola. Pavao se, zajedno sa Silom, radovao u tamnici u Gospodinu, pjevajući pjesme slavljenja; bez obzira što su mogli nekoliko sati prije biti pogubljeni. I oni su prolazili dolinom beznađa i smrti. Sve nas Bog ponekad vodi kroz predivne, nekad kroz žalosne trenutke, no svejedno ga trebamo neprestano slaviti pokazujući svoje pouzdanje. Kršćanska zrelost i povjerenje je slaviti Boga dok te pritišće brdo problema, nedostatak novca, kad si bolestan; slaviti Boga kad si usamljen i kad imaš osjećaj da su te svi ostavili, slaviti Boga kad ti se da i kad ti se ne da. Dok ne padnu okovi i kad dođu novi, slavi Boga! U ovome se sastoji naša trajna pobjeda nad svim okolnostima jer pobjeda nije vezana za ono što vidimo, već za ono tko mi jesmo u Kristu koji čini sve radi našega dobra. Možda nećemo biti u mogućnosti shvatiti zašto se baš nama sve to događa, ali kad izađemo bit će nam jasan smisao patnje.