skriveni osjećaji

Bilo mi je tek 5….
a čitav se moj život i svijet srušio u trenu...
ja sam drukčiji od drugih, tako su mi rekli.
Ja nisam ništa shvaćao. Drukčiji? Kako?! Imam ruke i noge kao i ostali! I ostatak tijela je kao kod ostalih!
Zašto sam drukčiji?!
Jer nisam voljen!
Nitko me nije želio, svi su me izbjegavali radi njega.
I to su mi pokazivali sa svojim ponašanjem i zlobom na licu! Kao da očekuju ugledati moju patnju.
Bilo mi je tek 5...
i zašto se tako ponašao? Zar ne zna da me to boli?! Možda misli da ne razumijem? Da ne shvaćam! Ali zašto onda zloba na licu? Tko je taj čovjek koji me toliko mrzi?! moj roditelj?! Moj tata trebao je biti, tome sam se nadao, to sam očekivao...
Bilo mi je tek 5...
a već sam morao odrasti! I čitavo djetinjstvo odnešeno je kao vjetrom, da ne ostane ništa! Moj život, moja borba, moj križ....
Volio sam tog čovjeka ne znajući koliko je taj čovjek mrzio mene. Samo je njih imao a ta žena koja mi je mama bila nije bilo bolje mame od nje ta žena je stalno patila i mučila se da od hrani svoje dvoje djece.
A on je stalno pio i maltetirao i tukao nju i mene i sestru.
Zar ja nemam nimalo sreće u životu stalno smo u strahu živjeli od njega.
Kako je imao srca tuči nju i djecu zašto je tako okrutan bio? Koji razlozi tjeraju njega da tuče nju i svoju djecu one koje bi trebao voljeti.
Samo ljubav
- bezuvjetnu ljubav...
Trebao bi im davati a ne ih tuči svime i svačime.
Bilo mi je tek 5...
i htio sam biti kao i druga djeca...
Ali nije mi dozvoljavao!
Za njega sam vječito bio drugačiji.
Zato što sam bio bolestan.
U svojoj trećoj godini sam dobio bronhitis koji je doktorica opće prakse pedijatrica zanemarila govoreći da je to samo mala prehlada da nije ništa strašno tako je taj bronhitis prešao u težak oblik kronične alergiske asme.
Počeo sam zbog toga često ležati u bolnici za plućne bolesti srebrenjak.
Tokom ležanja u bolnici sam dobio upalu uha koju doktori su zanemarili.
I zbog toga sam dobio trajno oštećenje desnog i lijevog uha.
I zbog čestog tatinog pijanstva i maltetiranja kao i toga što me je često tukao doživio sam šok i nisam mogao govoriti do svoje pete godine uz često liječenje u bolnici morao sam i hodati na govorne vježbe u suvag.
Otac me nije volio a kada sam se razbolio onda me još više mrzio.
On je htio zdravo dijete a nije shvaćao da za moju bolest je veličinom on kriv.
Bilo mije užasno teško što sam znao da me tata ne voli.
ja sam noćima u tišini gušio jecaje da ga ne čuju, obasipajući se prijekorima jer ništa ne znam napraviti kako treba! Obasipao sam se krivnjom misleći da sam za sve kriv ja sam.
Bilo mi je tek 5...
a otkrio sam da život nije uvijek pošten i da svijet nije uvijek predivno mjesto...
Sagradio sam si utočište u kojem sam mogao biti dijete, sa svim slabostima, sa svim nestašlucima...
Stvorio sam si svoj svijet bez boli i patnje, ali nisam si mogao stvoriti ljubav.
Bilo mi je tek 5...
i nitko me nije volio osim moje majke, djeda i bake.
bio sam dijete...
Sjećam se tog lošeg djetinjstva kad sam imao 5..
kad sam otkrio tko sam i kakav se put pred menom ukazao....
divim se svojoj majci kako je mogla živjeti s takvim čovjekom i trpiti to sve.
Kad sam počeo u školu ići morao sam preuzeti brigu o samome sebi jer majka nije stizala sve sama imam 5 godina mlađu sestru morala se njoj posvetiti malo više i ja sam njoj uvijek rado pomagao oko Čuvanja.
dok je ona kuhala ili pospremala.
Ja Sam svoj život sam oblikovao...
onako kako sam mislio da je najbolje za mene.
I nikad nisam zavidio drugoj djeci na onome što imaju....
nikad nisam mrzio...
nikad se nisam predavao ma kako god bezizlazno bilo u tom trenutku...
nikad nisam odbio dati ljubav pa i onda kad to nisam trebao...
uvijek sam poštivao svakoga.
I sve svoje prijatelje iz razreda sam jednako volio.
Ali oni su mene stalno zadirkivali i rugali mi se zbog mog oca.
Ja im nisam to zamjerao jer sam znao da oni ne mogu znati kako je živjeti s takvim tatom i bio sam siguran da to znaju da ne bi bili takvi prema meni i da me ne bi zbog toga izbjegavali.
Najviše moram biti zahvalan djedu i baki oni su me često vodili sa sobom na more i u zagorje samo da nisam stalno s njim i da me stalno ne tuče i maltetira.
Kao dijete bio sam dosta znalažljiv kada ga više psihički nisam mogao trpiti u školi bi odglumio napadaj asme i profesori bi zvali hitnu i otpeljali me u bolnicu.
U bolnici bi po znavajući stanje doma zadržali mjesec dana koliko socijalno pokriva za tu bolest.
Dok bi ležao u bolnici on bi glumio brižnog oca svaki dan bi dolazio u posjetu mi i svašta kupovao.
Ali kada bi izašao iz bolnice odmah isti dan sve po starome znao me i nekad iz čistog mira ili kako je on to volio reći da se igrao samnom lupiti sa šakom u prsni koš da sam ostao bez zraka da sam jedva živ stigao do bolnice.
Mama je morala lagati u bolnici da mi se Pogoršalo iz čistog mira jer je on bio prisutan.
Doktori su znali da nije to istina ali oni su bili nemoćni u tome pokušavali su par puta zvati policiju i centar za socijalnu skrb.
Policija bi izašla na teren napravili bi zapisnik on bi ih uvjerio da nije on kriv da doktori su me pustili iz bolnice bolesnog da me nisu liječili kako treba.
A centar za socijalnu skrb njima to nije u nadlažnosti posla da provjeravaju rizičnog oca u obitelji.
Prijatelji iz razreda i iz susjetstva su me izbjegavali zbog njega nisu se htjeli samnom družiti.
Ali nisam ja bio usamljeno dijete imao sam ja društvo.
Dečki iz razreda su me izbjegavali cure nisu tako da sam se redovito s njima igrao one su me prihvatile i nisu gledale na to kakvog oca imam i redovito sam se igrao s njima i mlađom sestrom.
Nikad nisam nikome zamjerao na zlobi prema meni.
Uvijek sam praštao jer sam znao da oni nemaju takav život kao ja i da ne mogu znati kako je to cijelo svoje djetinstvo provesti s pijancem u kući u strahu šta nas čeka kada on dođe s posla ili kakve volje bude došao s posla te trenutke se ne mogu opisati on je radio do 15 sati. Ja mama i seka smo već od 15 i 10 strahovali dali bude došao doma dobre volje ili pijan? Nažalost nismo imali često sreće da dođe trezan doma to su bili stvarno rijetki dani da je on dođe trezan doma s posla. Najviše sam mrzio blagdane kao što su: BOŽIĆ, NOVAGODINA, USKRS.
Te dane se nije ni trijeznio bio je pijan i užasan. Stalno nas je maltetirao, vrijeđao, ponižavao i razbijao sve što mu je pod ruku došlo.
Jedne godine smo ja seka sa mamom dočekali božić vani na ulici. Mama ga nije mogla trpiti više pa je nas obukla i pobjegli smo mu van. Cijelu noć smo proveli šetajući ulicama i vozeći se u tramvaju u raznim smjerovima.
Pred jutro bi se vratili doma kad bi on zaspao.
Ujutro se on nije ničega sjećao koliko je bio pijen tu večer ali nije se otrijeznio do kraja. Tako da je na sam božić nastavio piti i maltetirati nas.
Ne sjećam se nijednog dobrog i veselog božića i dana u svom životu.
Mama ga nije mogla trpiti više takvog kad god bi se on napio i počeo opet po svom starome maltetirati ju ona se pokupila van i onda ja i seka za njom tražeći ju po gradu od prilike smo znali gdje da ju tražimo. Uvijek bi je našli i uz malo šetnje i naš nagovor vratili bi ju nazad doma.
Ovakvih maminih bježanja i naših traženja nema broja to se dešavalo skoro svaki dan.
Divim se svojoj mami kako je to tako dugo mogla trpiti.
ZNAM VOLJELA GA JE UNATOĆ SVEMU.
Nikada mu ništa nije bilo po volji uvijek je imao nečemu da prigovara.
Nama i mami.
Svake subote i nedjelje kada bi on i mama išli na plac a išli su u pola sedam ujutro redovito bi mene i sestru budio da sve počistimo i operemo dok oni dođu s placa nekada su se znali vratiti za 15 minuta nekada za sat vremena jer plac nam je bio blizu.
Ako bi došli s placa a mi nismo sve pospremili i počistili.
Počeo bi urlati i vrijeđati mene i sestru svakakvim riječima i uvredama zato što nismo napravili što je trebalo.
Od takvog načina života dva puta sam završio u bolnici da su mi doktori jedva spasili život.
U 5 razredu osnovne škole stanje se pogoršalo glede asme jer to sve je uticalo na mene.
Počeo sam češće u bolnici biti već su i doktori pomislili da mi nema više spasa.
Dali su mi dva tjedna života najviše.
Kada je to saznao djed našao je nekog privatnog doktora u čakovcu i otišli smo k njemu.
On je djedu objasnio da za to nažalost postoji samo jedan jedini lijek da dva do tri mjeseca se maknem od oca i da se opustim.
Trebam napomenuti još nešto to mi je ostalo u sjećanju moja baka da iskoristi priliku požalila se doktoru da ju jako boli želudac doktor ju pregledao i dao joj inekciju i kad smo krenuli prema zagrebu taman je pohvalila doktora kako je dobar i kako joj je injekcija pomogla kad od jednom poviće djedu stari zaustavljaj auto usere se ja.
I tako svaki čas putovali smo iz čakovca do zagreba 5 sati onda možete misliti koliko je puta djed morao zaustavljati auto ali sve u svemu od tog dana baka se više nikada nije nikome žalila na želudac odlučila je bolove u želucu sama liječiti sa kamilicom i malo domaćeg vina unutra.
Djed je razgovarao sa doktoricom koja me liječila u bolnici da nek u povijest bolesti napiše da preporuča hitno klimatsko liječenje 5 mjeseci djed je rekao da on ima rođakinju u crikvenici pa da bi on samnom otišao kod nje da se oporavim.
Tako je bilo ja proveo pet mjeseci u crikvenici totalno sam se oporavio sasvim drugo dijete sam bio.
Kada smo nakon pet mjeseci krenuli u zagreb ja sam znao što me čeka čim su djed i baka otišli doma tata je već našao razlog da bude ljut na mene i da me istuče.
Ah moram ga shvatiti ipak me nije bilo pet mjeseci mora nadoknaditi to što me nije maltetirao i tukao pet mjeseci.
Od njegovog maltetiranja i čestih ležanja u bolnici.
Osnovna škola silvije strahimir kranjčević je odlučila da ja zbog bolesti ne mogu stizati gradiva koje oni uče a niko nije imao volje da pomogne mi nego im je bilo najlakši način da me presele u osnovnu školu Grigor vitez to je škola za djecu koja imaju problema sa učenjem.
U toj školi mi je bilo super jer sve do osmog razreda nisam trebao ništa učiti ni pisati ono što su oni u petom razredu učili ja sam to učio u drugom razredu tako da me je direktorica te škole postavila da pomažem ostalim učenicima koji nisu razumjeli kako treba što napraviti meni je to bilo jako drago pomagati ostaloj djeci kojima je pomoč bila potrebna.
Ali u svakom dobru neko zlo.
Kada se pročulo u koju školu idem među djecom to jest među mojim društvom i ono malo što sam imao izgubio sam čak su me i susjedi izbjegavali. Ostao sam bez i jednog društva u kvartu i okolici uz sve ostale probleme i ovo mi je baš trebalo još jedino seka i njene prijateljice su se družile samnom.
Pomirio sam se sa sudbinom i posvetio se učenicima kojima je trebala moja pomoć.
Nikad se u životu nisam toliko veselio školi koliko tih godina već doma sam napravio plan kako kome najlakše pomoći.
I dan danas povremeno kada mi to mogućnosti pruže odem u udrugu roditelja djece s posebnim potrebama gajnice i udrugu koju uvjek rado posjećujem je udruga pomoć ženama i djeci koji su žrtve nasilja u obitelji.
Tih dva sata druženja s njima pomogne i meni i njima razgovaramo o nasilju, kako najlakše prepoznati nasilnika kako znati da ste žrtva nasilnika da niste krivi vi što vas tuče nego je on.
I tu sam mnogo žena upoznao koje su slične mojoj mami koliko god njih tukao ali one njega vole i padaju na svaku njihuvu lijepu riječ oprosti neću više tipa popravit ču se i kada se vrate još ne uđu u stan već počne ju dobivati batine.
Imao sam jedan slučaj kada me zvao centar za socijalnu skrb dubrava morao sam ići sa socijalnom službom i policijom nagovoriti nasilnika da se preda i da pusti ženu i djecu van odbio sam to jer ne bi mogao to dobro odraditi pošto sam živio godinama stakvim u kući ne bi mogao ostati miran i savjestan vjerojatno bi skočio na njega i počeo ga daviti kao svog oca jedenom dame sestra nije povukla u stran mislim da bi ga zadavio golim rukama koliko me isprovocirao.
Ispričao sam svoje osjećaje i razloge voditeljici centra u kojoj volentiram ona me uz razgovor naučila da to izbacim iz sebe i da život ide dalje i da je sada bitno da sam ja dobro i da se okrenem budućnosti.
Uspio sam svladati to od tada sam mnogo slučaja riješio sa centrom za socijalni rad i policijom.
Mamu je psihički ubijao a mi njoj nismo mogli pomoći nagovarali smo ju da ode od njega ona nije htjela voljela ga je unatoč svemu.
Znali smo kada je došao pijan s posla i počeo maltetirati nas psihički zvati i policiju jer nije bilo za izdržati ali nažalost nije bilo nikakvih rezutata. Onda još nisu postajali udruge i centri za socijalni rad nisu htjeli raditi svoj posao izgovor im je bio da to nije u nadlažnosti njihovog posla.
A policija kad bi došla od peljali bi ga u policijsku postaju tamo bi ostao do jutra da se otrijezni i pustili bi ga doma.
I sve bi opet bilo po starome bezobzira na to što su ga često vozili u stanicu na triježnjene i opet bi ga pustili drugo jutro doma.
Ništa nisu poduzimali u vezi njega on je uvijek nastavljao maltetirati nas čak i više kada je vidio da može da mu ništa policija i sud neće.
Jednom se sestra posvađala s njim i rekla mu da čim napuni 18 godina da će se udati za bilo koga samo da ga više ne trpi on se nasmijao i samo rekao ko će tebe takvu volio je nas ponižavati mene, sestru i mamu.
Od tuda meni velika želja da pomažem onima kojima je pomoć potrebna.
Vjeruj te mi da nije sve u novcu.
Novac je u ovoj priči najmanje potreban ovim ljudima više znači par lijepi riječi malo razgovora i ljubaznost nego cijelo bogatstvo svijeta.
I tako je i bilo sestra napunila 18 godina udala se sa 19 rodila prvog sina.
A sa 20 drugog sina.
Nije bilo toga što ja i sestra nismo pokušavali da popravimo oca ali on je nepopravljiv.
Godinama sve gori i gori.
Od te cijele situacije mama se razbolila doživjela prvi moždani udar.
Nekako se oporavila od toga pustili je doma prvih dva tjedna se on smirio bilo je doma sve uredu ali nažalost poslije je opet počeo piti i maltetirati.
I nažalost nije prošlo dugo vremena kada je mama opet doživjela drugi moždani udar.
Taj je bio malo jači i ostavio posljedice na njoj na govornoj bazi.
Pustili je opet doma.
Ja i sestra smo radili s mamom na govoru.
Ovaj put nije se smirio stalno joj se rugao kako govori i zajebavao ju u vezi govora i ismijavao se tome.
Uz veliki trud uspjeli mi to riješiti mama je opet bila potpuno zdrava. U među vremenu sestra se rastala.
Onda je počeo i nju zajebavati i maltetirati u vezi rastave.
Ja to nisam moga više podnijeti uz sav trud i teškog srca odlučio sam otići od njega.
Preselio sam se u vikendicu u zagorju.
Tamo sam se preporodio ali nisam mogao biti miran kada sam znao kako je sestri i mami sa njim.
A bilo mi je i žao nećake što su morali i oni prolaziti kroz sve to što smo prolazili ja i sestra sa mamom. Zašto je toliko život okrutan prema nama čime smo to sve zaslužili da ne možemo i ja i sestra osjetiti malo sreće u životu.
S tom selidbom sam napravio ipak nešto dobro za mamu mogla se povremeno maknuti od njega.
Dolazila je sa nećacima meni u zagorje dok su bili manji češće kada su krenuli u školu onda za svako školske praznike.
Od kada sam otišao od kuče činilo mi se da se nešto situacija doma popravila ili su sestra i mama uvjeravali u to.
Tako sam vjerovao do jednog kobnog ljeta kada je došla sa nećacima kod mene kao svako dosada bilo to lijepo ljeto.
Ja tog ljeta malo reda radio u kući mama mi je pomagala ja sam joj prigovorio da ne bi smjela toliko da radi nek se ide malo odmoriti ona mi je rekla da ju pustim da joj je ovo ljeto zadnje da više ne bude došla.
I BILO JE ZADNJE. Dan prije nego što je trebao ujak doći po mamu i nećake rekla je da se mora vratiti u Zagreb jer mora ići na kontrole a da će ju otac ubit sa svojim ponašanjem onda sam postao svjestan da se tata nije ništa popravio.
Pokušao sam s njom razgovarati ali ona nije htjela o tome razgovarati.
Rekla je da ćemo o tome pričati drugi put i otišla kod susjede.
To je uvijek radila kada je htjela izbjeći razgovor koji njoj nije odgovarao.
TOG NESRETNOG JUTRA KOJE NEMOGU NIKADA ZABORAVITI NJOJ JE POZLILO.
Što god je popila povraćala je žalila se na želudac da joj nije dobro u želucu.
Nisam tome pridavao posebnu pažnju mislio sam pojela nešto što joj nije pasalo nije ništa strašno.
Inače sam veliki paničar što se tiče bolesti.
Volim da doktor potvrdi da nije ništa strašno nego napamet govoriti da nije ništa.
Ali tog jutra nisam ništa paničario bio sam uvjeren da se prenajela ili pojela nešto što joj želucu nije pasalo kada je stigla u Zagreb pošto joj nije bilo i dalje bolje sestra je zvala hitnu. Hitna je došla dali su joj inekciju i htjeli ju otpeljati u bolnicu ali ona se nije dala potpisala je da neće ići na vlastitu odgovornost nije htjela ići u bolnicu dok otac nije došao doma s posla. Kada je došao doma sestra je opet zvala hitnu.
Hitna ju je odmah od peljala u bolnicu.
U bolnici je UMRELA OD SRČANOG INFAKTA ISTI DAN DVA SATA KAKO JE PRIMJENA U BOLNICU.
Malo sam se raspitao oko toga svega u bolnici. Razgovarao sam sa doktoricom s kojom sam dobar zamolio sam ju da mi malo objasni slikovito maminu bolest i koji razlozi mogu biti njene bolesti.
Vjerujte mi kada je ona počela nabrajati neke glavne razloge umalo da i ja nisam umro od infakta srčanoga sve razloge koje je nabrojila otac je kriv.
Ostao sam šokiran.
od toga što sam saznao i od toga dana smatram tatu glavnim krivcem za njenu smrt.
I ON JE JEDINI ČOVJEK NA CIJELOME SVIJETU KOJEGA MRZIM IZ DNA DUŠE NEMOGU TO OPISATI ALI ON JEDNOSTAVNO NEPOSTOJI ZA MENE VIŠE.
ON JE UBOJICA.
ON NIJE ČOVJEK.
OD TOGA DANA MENI JE POSTALO JASNO DA ZA MENE NE POSTOJI SREĆA MENE SREĆA ZABORAVILA ILI NIKAKO DA NAĐEM PUT DO MENE UZALUD SAV MOJ TRUD.
KOLIKO SE JA TRUDIO MENI GORE PA ODLUČIO JEDNOSTAVNO PREPUSTITI SVOJ ŽIVOT SUDBINI U RUKE ZNAM DA MI GORE NE MOŽE BITI A NE VJERUJEM NITI DA ČE BITI BOLJE.
KAKO DA BUDE NEKA BUDE JA JEDNOSTAVNO NEMAM SNAGE DA SE BORIM VIŠE.
PREDUGO SE BORIM ZA SVOJU MRVICU SRECE.
ALI ŠTO JE TU JE.
OSTAT ČU CIJELI ŽIVOT SAM A GLAVNI KRIVAC JE UBOJICA MOJE MAKE MOJ ROĐENI OTAC.
Svaka cura dosada kad je saznala kakvog oca imam nije više htjela biti samnom cure kažu kakav otac takav sin.
Osuđen na propast ništa im nije značilo to što ja ne pijem dobro popijem jednu do dvije pive nikada više.
Izgleda da mene jednostavno sreća ne voli zbog mog pijanog oca ubojice moje mame.
Ovoj prići nije još kraj ne bi bio on da ne bi i dalje nastavio po starome samo što ovaj put nema mame.
Pa je sestru uzeo na tapetu dok sam ja radio on je nju i djecu redovito maltetirao psihički i bez ikakvog povoda galamio vrijeđao po starome.
Isto tako par puta su susjedi zvali policiju neki put bi došli napravili zapisnik i nikome ništa on je nama stalno govorio što nam još uvijek nije jasno da njemu policija ne može ništa.
Nažalost ne da mu ne može ništa nego jednostavno NERADI SVOJ POSAO.
Tako me jedne večeri sestra jako iznenadila kada je rekla da je dobila poziv da se javi centru za socijalni rad.
Mislio sam napokon će se početi nešto rješavati uvezi njega.
Bilo je i vrijeme.
Jedva sam čekao da dođem doma da čujem što je bilo kod socijalne radnice.
Kad ono gore od gorega.
Socijalna radnica je njoj rekla da ona mora biti svjesna da njena djeca ne smiju živjeti.
U takvoj kući gdje je problematičan član obitelji.
MADA A GDJE SU ONDA BILI KADA SMO JA I SESTRA BILI DJECA TAJ ZAKON NAŠE DRŽAVE MI NIKAKO NIJE JASAN.
Lakše je reći rastavljenoj ženi da djeca ne smiju živjeti s njim da ode u postanare nego da njega maknu.
OVAJ OBITELJSKI ZAKON MI NIKAKO NIJE JASAN.
I ja odlučio da ja i sestra odemo u postanare.
Kako smo mi otišli njemu je banka sjela na račun.
Prodao je stan podmirio dugove a ja ostao bez svog nužnog dijela ali opet kažem bar sam se riješio njega.
Mama je napravila grešku veliku što je prepisala stanarsko pravo na njega tako da se on maminom smrču dovoljno finaciski pomogao a ja sam se zadužio kad je mama umrela što sam platio sprovod i popa a nema veze riješit ču ja taj dug nekako.
Ipak ona je bila moja NAJBOLJA MAMA.
NEZNAM ŠTO DA VAM JOŠ GOVORIM O SVOM ŽIVOTU I O SVOJOJ SREĆI MISLIM DA NAKON OVOGA ŠTO STE PROČITALI DA ČEVAM BITI SVE JASNO NEMA TU ŠTA BITI ILI NE BITI JASNO TO JE JEDNOSTAVNO TAKO JA SAM ČOVJEK BEZ SREĆE. OVIM PUTEM SE ZAHVALJUJEM SESTRI KOJA MI JE VELIKA PODRŠKA U ŽIVOTU SVOJIM DRAGIM NEĆACIMA, KOJI ME VOLE UNATOČ MOJIM MUŠICAMA, SVIM PRIJATELJIMA KAO I PRIJATELJICAMA KOJIH IMAM I CIJELOJ UPRAVI TIGRA CIKATIĆA ŠTO ME IDALJE POŠTUJU I SVAČAJU MOJU BORBU ZA ŽIVOT. I NARAVNO ZAHVALJUJEM SVAKOM ČITATELJU KOJI ČE IZ OVOG IZVUČI POUKU I POMOČI DA SE NASILJE U OBITELJI BAR SMNJI JER NEZNATE I NIKADA NEČETE ZNATI KAKO JE ŽIVJETI U TAKVOJ OBITELJI.

Prvo je došlo kravlje ludilo.
Desilo se sasvim iznenadnoI
Glavna vijest na svakoj TV postaji i u svakim novinama!
Krave poludile! Pukle tek tako! Kao prišt na licu Jelene Veljače!
I to prvo u Engleskoj! U Engleskoj?!
Zar u Engleskoj ima krava? Gdje ih drže?
Jedan drugi izvor otkrio je da je prva luda krava zapravo porijeklom iz Francuske , i da kad je čula da će biti glavno jelo u Britanskom parlamentu, jednostavno je pukla!
Drugi izvor kaže da je za sve kriva Milka - Švicarska krava ( s hrvatskim imenom ), koja je toliko konzumirala " travu " da je postala ljubičasta!
Treći izvor kaže da je sve započelo u Sloveniji sa jedinom kravom Fijolkom!
Nakon što je popasla sve zelene površine nije imala više što pasti, pa je pukla!
Odmah nakon krava pukli i ljudi!
A kako i ne bi!
Upališ TV glavna vijest KRAVE!
Otvoriš novine opet KRAVE!
Gdje god pogledaš samo KRAVE!
Pošto im se broj drastično smanjivao Krave odlučile da to nije dobro pa se opametile i prestale bit lude!
Ljudi odahnuli! Krave odahnule!
A onda pukle ptice! Dobile gripu!
Odjednom kaos u svijetu!
" Sokol Marić Security " morao je promijenit naziv u " Marić Security "!
Prodaja Red Bulla pala je za 90%, jer Red Bull " daje ti krila!"
Ljubitelji vatrenog oružja došli su na svoje ubijajući sve što je imalo krila!
Najgledaniji film postao je " Ptice Umiru Pjevajući"!
Hrvatska vlada odlučila je pripojiti Sloveniju kao pokrajinu , kako bi izmjenili izgled Hrvatske na karti, pa da ne podsjeća na pticu!
Svatko sa ptičjim imenima ( V- lasta ), prezimenima ( GOLUB, KOSor, GAVRANović ), i svi nazivi sela i gradova
( JASTREBarsko, VRANSKO jezero ), izopačeni su iz društva.
Isto se dogodilo i svima koji su upotrebljavali riječ : KRILA!
Prvo je stradao jedan komentator na jednoj utakmici , kad je rekao da napadač juri terenom kao da ima krila!
Jadnik se još nalazi u komi!
Drugi je stradao pilot Boinga 757, jer je rekao da imaju problem sa lijevim krilom!
Pomahnitali putnici bacili su ga iz aviona u Atlantic! Ali prije nego što su shvatili da nema tko da upravlja avionom!
Rezultat? 345 mrtvih putnika i 6 članova posade!
Pilot je preživio pad!!
Čak su i knjige sa krilatim zvijerima postale tabu!
Nitko više nije išao gledati " Labuđe jezero!"
Iz riječnika su izbačene riječi poput : saKRILA, poKRILA, i njima slične...
I kad se činilo da je sve otišlo na gore..... ptice ozdravile!
Nastao mir! Golub donio maslinovu grančicu i svi sretni!
A eto sad se i svinje razboljele!
Neki kažu od gripe, drugi od kuge!
Sreća naša što svinja nije toliko raspostranjena u svakodnevno životu!
Rijetko tko ima u imenu riječ svinja ( tu mu riječ dodamo naknadno ).
Osim za jelo svinja ionako nema neku veću ulogu!
No to su sve životinjske bolesti koje se pojave i nestanu!
Svaka od njih uzrokuje nestanak na tisuće životinja u kratko vrijeme!
Ali što je sa onim drugim životinjama?
Na primjer RAK?
Nije li on životinja?
Iako nema izravne veze sa bolešću RAK, ipak se zove po njemu!
Ne bi li trebali i njih poubijati? I prestati ih jesti!
I onda se čudimo koliko ljudi ima raka!
Što je sa KOZAMA?
Ne uzrokuju li one bolest zvanu " VODENE KOZICE"?
Doduše ja nisam ni znao da postoje vodene koze!
Znam za vodekonja, vodenu svinju, vodenog pauka, ali za koze nisam čuo!
Činjenica je da su to sve životinjske bolesti! I mi ne bi trebali oboljevati od njih!
A ipak to činimo! Zašto?
Kad čovjek ima gripu niti jedna životinja se ne zarazi! Zato što oni nisu ljudi da se mogu zaraziti ljudskom gripom!
A zašto se onda mi zarazimo životinjskom gripom?
Jer smo postali poput životinja!
Tko će koga nego svog svoga!
A sad me ispričajte idem nazad u svoj kavez...

Tog jutra sam krenuo da kupim cigarete u obližnji dućan, koji je kao i uvijek bio krcat starinama što su se muvali tamo cijeli dan. Sjedili ispred dućana, žicali pare za pivu koju bi odma naiskap popili, pa u roku od minute krenuli u potragu za novom. Već sam ih znao po imenu: Žuti, Joso, Vlaho i Topić. A tko ih ne bi kad koliko god pijani znali su tko je gdje i s kim šta radio. Naša Informativna Služba. Ponekad ih je čak i policija dolazila pitati za pomoć kad je bilo neko sranje na kvartu.. Ukratko znali su sve.
Te noći bila je pretučena.
Nisam za to niti znao dok me Joso nije povukao za ruku i rekao mi sto je bilo. "Mali jucer je bilo sranje kod Andreje." Matej, njen bivši je čekao kod njene kuće da se pojavi. Sam bog zna šta je htio od nje. Tamo negdje iza ponoći, ja sam radio, Ivan moj susjed ju je pratio kući. Pouzdan mali, znao sam da će ju čuvati. "Ivan je u bolnici" nonšalantno je rekao Žuti. "Koj’ kurac" pomislio sam. No priča se već izvrtjela u mojoj glavi.
Matej ju je čekao, ona je došla s Ivanom, ovaj je poludio i prebio ga. Puko je definitivno. Otkako mu je stara poginula, stari mu se propio, Andreja prekinula.. više nije bio svoj. "Neće to samo tako proći!" Joso me je pogledao kroz krvave oči, što od alkohola, što od nespavanja i prošaputao.. "Pazi se mali, znaš da nije sasvim svoj."

Krenuo sam prema njenoj kući..
Ako je dobro bit će doma, ako nije ubit ću ga.

Kucam... ponovo...
Zvonim... nitko ne otvara.
Idem oko kuće na stražnja vrata, možda su u vrtu. Nema nikoga, sve je zatvoreno. "Andreja!" poviknuo sam.. nema odgovora.. "Andreja!!" Susjedina mala je izašla u dvorište: "Saša dođi.. Andreja je u Draškovićevoj, starci su kod nje, nije dobro... "

Ovaj dio se niti ja ne sjećam najbolje. Znam da sam nešto promrmljao i otrčao doma po auto. "Šta joj je.. Šta joj je.." mislio sam cijelim putem do bolnice

Ušao sam u onaj smrad sterilno čistog prostora koji se može osjetiti samo u bolnicama. Smrad kemikalija pomiješan sa hrpom staraca koji šire osjećaj, ne miris, osjećaj truleži. Nešto je govorila, nisam je bas doživljavao. Gledao sam u punu čekaonicu jeli tu Tomo, njen stari ili majka teta Katarina. "Izvolite" i ruka na mom ramenu me prenulo iz tog stanja. Pogleda ne mičući s čekaonice pitao sam "Andreja Marić, gdje je?" "Ne znam" bio je odgovor. "Šta ne znaš, koj’ kurac stojiš tu, pogledaj mater ti jebem blesavu!!" "Kako se ti to razgovaraš! Je li?!" odgovorila mi je brkata sestra u bijelom... "Jučer je dovezena, Andreja Marić, gdje je?!" U tom trenutku sam snimio njenog starog kako izlazi kroz vrata i ide prema aparatu za kavu.. "Striček Tomo" uzviknuo sam i potrčao prema njemu.. "Gdje je?" pitao sam, ali vidjevši suze u njegovim očima ostao sam skamenjen. "Saša.. Matej je jučer... Potres mozga... vilica... kritično.." je bilo sve sto sam čuo... "Gdje je?!" kroz suze sam prozborio "Gdje je?!". Odveo me gore na prvi kat, a svaki korak je bio teži od drugoga. Teta Katarina je stajala pored vratiju i gledala u njih. Na njoj se vidjelo da je tu cijelu noć proplakala. "Teta Katarina" rekao sam i primio je za ruku.. Ona me zagrlila i kroz jecaje sam čuo kako šapće njeno ime "Andreja.. moja Andreja". Ostao sam s njima jer za drugo nisam imao snage.
Njene oči, miris njene kose, njen osmjeh koji sam gledao dok sam je držao u svojim rukama su mi konstantno letjeli kroz glavu.

Točno se sjećam svakog trenutka, koji sam proveo s njom. I dan danas kada osjetim parfem koji je nosila stanem i sjetim se..

Doktor je došao kasnije i pozvao Tomu da dođe. Nešto mu je prošaptao, a on je zaplakao i pao na koljena. Teta Katarina me uhvatila za ruku i zavrištala. Ja sam samo bespomoćno sjedio tamo, ne vjerujući dok su mi suze klizile niz obraze.
Odveli su ih da ju vide posljednji put, a ja sam ostao sjediti na stolici; ne shvaćajući.. kako??.. Zašto??
Ustao sam se i nogama kao od olova, korak po korak boreći se sam sa sobom ušao u sobu.
Ležala je na krevetu, plava kosa koju je uvijek držala u repu bila je raširena po jastuku. Usnice koje sam ljubio bile su plave, lice blijedo, bez boje. A njene oči koje sam satima bez prestanka gledao bile su zatvorene. Izgledala je kao mali Anđeo, kao da spava, a ja sam čekao samo da otvori te oči i da se nasmije.. Ali nije.. Više nikada..

Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeći nju...

....Kad odjednom suze su krenule teći niz moje lice kada sam se sjetio da je nema. Da je nema u mojim rukama, da nema onog smiješka kojeg je čuvala samo za mene, da nema tih usnica niti tih očiju..

I plakao sam....
I plačem i dan danas kad se sjetim, makar je prošlo puno vremena..
I plakat ću..
Jer ja ju.. još uvijek Volim.

Jednom kraj stare staze ona ga je srela, i na prvi pogled zavoljela. Imao je oci nezno plave boje koje su znale iskreno da vole.Kosu je imao kao meka zemlja rastresita…na prvi pogled zavolio je Sanju, ne htjevsi ni za ime da je pita. Ona je simpaticna mala, kao rumena zora, kosa boje noci koja se nad nju svila, osmeha blagog i pogleda mila, mekane ruke stidljivog dodira – njegovo srce je osvojilo Sanju. Samo da nikad ne osvane sutra, ona je draza od proljetnog jutra… Bili su mladi,a znali su da ne mogu jedno bez drugog i sve sto su imali za ljubav su dali, ljubav je bila strasna i lijepa kad neko iskreno voli. Nisu znali sta ih ceka, da ona moze i da zaboli. Imala je 16 ideala i sve ih je njemu dala, ali jednoga dana sve je otplivalo daleko, tuzna je postala saznavsi da ce imati nesto…Od svoje majke Sanja je veliku tajnu krila, samo je ona znala da ce dobiti sina. on nije znao, a Sanja je bila tuzna, dio sebe joj je dao, ali ona je od njega krila…Pitao je: ” STA SE ZBIVA ” ? ona je svima druga bila. Ona je cutala i skrivala svoje tajne zelje, mislila je ako njemu kaze da ce je ostaviti, a on je mislio da drugog voli Sanja, a u njegov zivot je usla crnokosa Ana… Sanja to nije znala, i voljela ga je sve vise i vise, ali osmjeh sa njenog lica poceo je da se brise… Dok su njene tuzne oci mislile kako istinu da mu kazu i da li ce moci! A onda kad je skupila hrabrosti i htjela njemu reci, u tihom proljetnom hladu ugledala je kraj svojoj sreci… on je setao sa Anom gazeci po proljetnoj rosi, dok su ih posmatrale Sanjine uplakane oci Ostala je sama Sanja,izgubila je sve sto ima, ali ipak se sjetila imace sina. To je mislila Sanja, mislila je na svog sina, ipak nece biti sama on joj je sve sto ima. Kad se rodio mali licio je na njega i tako se tuzna Sanja sjecala svega… Krenula je ulicom Sanja dok su joj suzne oci bile, odjednom je ugledala njega u tihoj proljetnoj noci. Kada je Sanju video on odjednom je stao, a onda se okrenuo i tiho otisao. Sanja nije htjela vjerovati da je on voli i njeno srce je htjelo da prepukne o boli i njega je pocelo sve da boli misleci da Sanja drugog voli. Zato je sada sa bolom pohitao Ani, ali ipak je stalno mislio o Sanji. U susret mu je isla crnokosa Ana dok je iza njega stajala Sanja. on je odjednom stao, od boli mu se cijepalo srce, da je pogrijesio sad je znao i rukama pokrivao lice. on htjede Sanji da se vrati, ali prekasno bi jer je ona ostricom presjekla vene i vrisnula je Sanja: Za sve je kriva Ana Onda je Sanja pala na njegove grudi: Budi sada sretna Ana pokraj njega moga, on shvati samo sam tebe voljela i nikog vise voljeti nisam htjela. Rodila sam ti sina koji lici na tebe u njega se tvoja slika svila, a oci ima na mene. Ne placi dragi mili, sad imas Anu, pogrijesio si nevjernice sto si me ostavio samu. Ali ja te ipak volim dok mi se zivot gasi, molim te cuvaj mi sina i nek ti on zivot krasi Onda je Sanja pala i sklopila oci, a on pomisli: Ja bez nje zivjeti necu moci Uzeo je ostricu presjekao vene i pomislio: Umrijecu kraj svoje voljene .Sad tuzan bar tece u tihe proljetne dane i prica pricu ne odredenoj o ljubavi njega i Sanje Sad Ana za ruku vodi Sanjinog sina, prolazeci ulicom u kojoj je poslednji put stajala sa njim i Sanjom. Onda su iz ociju Ane pocele suze da klize, dok je upita mali: ” Da li je ovo mjesto gdje su poslednji put mama i tata stali ? Ana je tada ispred decaka stala i nekom cudnom snagom malom kazala: mili sine, oprosti za grijehe moje, da nije bilo mene oni ne bi prestali da se vole! Oci su joj bile pune tuge u ono proljetno jutro i umjesto tvoje majke ja cu te zvati sinom mili sine, oprosti, svi smo mi pomalo krivi za laz i prezir sto je slomilo srce tvoje majke Onda je prisao sa suzom u oku, poljubio njeno uplakano lice, skrhan bolnim ranama sa recima oprostenja tiho je rekao: HAJDEMO ODAVDE MAMA

prije hiljadama godina postajala su biča koja su bila jača od bogova imali su svu moč nad svime a to se bogovima nije svidelo pa su im prevarom tjela razdvojili napola da bi im bila podana i bez ikakve moči više, tako su nastali muškarac i žena .bogovi su znali ako se ponovo spoje da če ponovo biti jači od njih pa su riješili da ih kompletno izmješaju od toga dana svako traži svoju izgubljenu polovicu a jedan od bogova se sažali nad njima i dozvoli da se svaka prava polovina jednom ali samo jednom u životu sretnu ali je na ljudima bilo da li če se prepoznati i spojiti se da bi bili ponovo jači od svake sile na svijetu.
A ta sila,ta moč,ta magija zove se LJUBAV

Malo te zbunjuje pitanje. Možda si očekivao: čemu, tkome, jeli imalo smisla, ne, ja tebe pitam zašto, zašto si zaustavio mene, moju neokaljenu mladost, moj ljep život, moju ljepu djevojku, moje ljepe snove. Istina ima ih i sad, iako rijetko dolaze u stvarnost, doleze noću, kad mi najviše netrebaju, trebaju mi baš u toj stvarnosti koju si mi oduzeo. I tako sanjam, sanjam moje mladenačke tulume gdje ne sjedim u kutu sobe, zabavaljam se s Markom, Ivanom, Brankom, Tomislavom, Zoranom, Slobodanom, s njihovim djevojkama, Ines, Marijom, Ivananom, Martinom, i tražim slobodne koje bi možda plesale, zabavlje i bezbrišno provodile neokaljenu subotu. I zvučnika čuje se neka davno poznata muzika, kad nas nitko nije djelio na svoje i moje te tvoje i njihove. Pjevam da me glas boli, u ruci mi piva, frajerski držim cigaretu u ruci, glavni sam, ako nitkom drugom bar sebi. Susrećem se s plavim očima, uočavam priliku, plešemo zabavljamo se, mjenjamo brojeve telefona, stidljivo, mladenački, na komadu etike soka ili pive. Olovke ni od ljeka, pokušavamo si obećat iako oboje znamo da nema šanse da se sutra vidimo, znam da ću nestrpljivo opet čeket iduću subotu, idući tulum, rođendan, disco. Još se sjećam SC-a, Kulušića, Laprdarija, Amazone i ostalih diska gdje sam stidljivo roditelje žicao dinar dva-da mogu svojoj simpatiji platit neki sok, pivu i sebi kutiju cigareta, da opet budem ponosni mangup iz kvarta. Pratim svoje plave oči kući, nesusudim se je se zagrliti, trese se, skidam jaknu, stavljam joj jaknu na leđe, blago kao da je Božićna kuglica koja će puknuti od mog nemarnog dodira. Ona se smješi, ja ponosan, palim cigaretu iako mi ta cigareta nište ne znači, ljeva ruka gurnuta duboko u trapaericama kao da će mene ili nju opeći ako je taknem s njom. Dolazimo do njezinog kvarta, haustora, pokušavam je poljubiti, ona okreće stidljivo glavu ja dajem poljubac u obraz, srtetan da ga je primili. Sretan odlazim do travamnjske stanice čekam poluprazan tramvaj. Sjedam uz ostale svoje vršnjake, pijance, žene sumnjivih morala, ljudi kojih nemožeš raspoznati jeli alkohol ili život otupio pogled. Prerano je za radničku klasu koja inače u ovo vrijeme puni tramvaje. Gledam kako tramvaj klizi kroz prozor, srušene zgrade, po ulici rasuta žbuka, čuju se pucnji, ljudi bježe, od čega? Po haustoru poredani odojci, napuhani, nabrubreni, čudne boje, oblika. Izlazim iz tramvaja, trčim ulicom, u ruci puška, psti mi se bjele od stiskanja kundaka. Bojim se. Livada više nije toliko zelena kako bi trebala, trčim, zalježem, radim što i drugi rade, samo da prođem do šume, tamo je spas, valjda, pucam, ciljam, neciljam, strah, znoj, nišan se neće smiriti. Ljudi u NSB odjelima idu prema meni, znam da sam i ja tu uniformu volio i nosio, što se sad okrenulo da je nepodnosim. Grad smrdi, iako je čist, smrdi po muzici koju neprepoznajem, po ljudima koji se guraju, nije to Azra, Bajaga, Prljavci, Riblja čorba, Parni valjak, nezvuče oni tako odvratno. Tramvaji su novi, ali u njima nema mjesta za mene u njima. Nitko nije to rekao, ali osjećam se tako, kao klinac kojeg pozovu na tulum a cijeli tulum presjedim u kutu sam. Što sam napravio loše, samo ono što su tražili od mene. Da preživim. Samo su to od mene to tražili, da preživim i da se vratim kući. A sad kao da im je svejedno što sam preživio i vratio se kući. Rekli su: „Biti će sve kao prije“. Ali sve je drukčije iako je sve kao prije. Čuje se pjesma „...šalji salete...“ Budim se, napoko prava javnost, stvarnost, palim cigaretu, ne da bi ispao frajer kao u dobra stara vremena, kao u snu, već jer mi je nužna. Gledam šarene kutijice na stalaži, uzeti njihov sadržaj ili ne, znam opet ću zaspat ali bar će opet početak biti ljep...
...možda se opet moje plave oči pojave u snu,možda nestanu svinje, oružje, kaos...

Ljubav ? svašta, kakva je to laž! U pet jebenih slova stanu najveće i najteže

laži! Dali ima nekoga u nasem društvu da nije zaljubljen? Ima? E blago tebi brate! Ti ne znaš koliko si sretan. Ma sretan si koliko si težak. Nemas pojma

u kolikoj si prednosti nad nama zaljubljenima, mada ti ne misliš tako. Možeš

da ideš kuda hoćeš i da zavodiš koga hoceš, a kada se uspostavi da si kod te osobe probudio neka uspavana sjećanja ? nestaneš kao da te nikad nije ni bilo!

E moj burazeru, nemoj se nikad zaljubiti, štetno je! Kada se zaljubiš, u

početku kriješ, malo kasnije kažeš osobi od povjerenja, a kada ta osoba sazna da se pališ na nju, okrene ti glavu i tako te zajebe da se okreneš za 360 stepeni! Naravno, opet dođeš na isto mjesto.

A mesto zeznuto do daske; patiš, pošten si, ne možeš da radiš, sav si umoran, smetaš okolini. Iskreno i tebi sve smeta, a ako ti cura u koju si zaljubljen da neki dobar znak ili te oduševi s nečim i taman pomisliš da je tvoja, ona,

izašla sa dečkom sa kojim si dobar, a za njega je pričala da je prati u stopu

i da je naporan! Misli da je glup što juri za njom, a otprati je do kuce!

I sta? I tvrdi da nije bilo ništa. E sad je stvarno dosta. Pa sad bi i glup

primjetio da tu nešto nije u redu.

Misliš da je tiha, njezna, mirna, kliještima ne možeš da mu izvučeš rijeć, a ona

izlazi nedeljom iako je u prvoj smijeni i šeta sa tvojim dobrim prijateljem

E to tako ne ide. Moraš da je spustiš na zemlju. Nije

ona bog pa da je stalno u oblacima, a nije sigurno pametnija od tebe. Daj

joj do znanja da nikad nisi imao ni trunkicu ljubavi da joj pokloniš a još

manje da je voliš! Nikad više je neću pogledati, nikad joj se osmjehnuti a

još manje joj poslati poljubac sa prozora! Jer: Koga ujede zmija, taj se i

guštera plaši. Nikad nečeš zauzeti posebno mjesto u mom životu i mom ranjenom srcu, ni ona ni bilo koja druga! I zato joj posljednji put kažem; NE ŠALI SE SA MOJIM OSJEČAJIMA, JER TO JE VELIKA UVREDA! Pa ako hočeš crkni, crkni nakazo

jedna, ali znaj, nečeš biti ono što si bila prije nego što sam progledao! Čudno

? večina životinja progleda posle određenog vremena od rođenja a čovjek, vrhunac savršenstva, slijep je kod očiju! Nikad nisam osjetio veču gorčinu i mržnju od ove, ali ona če na kraju patiti a ja ču ostati kao uvjek, veseo i hrabar u inat svim nakazama pa i njoj.

Bilo koju rijeć da upotrebim, zaljubljeni mi neće vjerovati jer su u ljubavnom slijepilu, ali kada neki put vidite da se vaša draga osoba udvara sa nekim ili s snekom osobom iz ugla, onda se sjetite mojih riječi?!

Svanulo je jutro, hladno, sumorno i sa pahuljama na prozorima.Gledao sam moju Martinu kako spava i milovao je po kosi, bila je poput anđela...poljubio sam je na njen slatki nosic i rekao:” Budi se spavalice”...otvorila je svoje okice i protegnula se.''Dobro jutro voljeni moj''...poljubila me i ustala koracajuci prema kupatilu,ostao sam u kupatilu gledajuci je,.Imala je divne obline,i dobar ten.Kosu dugu,kao lan.-“Srce,jesi mi spremio kavu”...cuo sam je dok se umivala...ustao sam, otisao u kupatilo i zagrlio je oko struka nezno je ljubeci po njenim golim ledjima...Znao sam da su nam to poslednji dani jer je studirala u Sarajevu tako da bi se vidjali samo 2-3 puta u mesecu, sto meni nije bilo dovoljno, uopste.Pomisao da ce se vec sutra vratiti u Sarajevo i da se moram rastati od nje jedno dve do tri nedelje ubijala me nacisto….!!!

”Volim te” govorila mi je...vjerovao sam joj sve do tad, a onda…..Proveli smo dan u krevetu,a onda negde predvece ona je pocela pakovati svoj kofer.Bio sam tuzan,kao da mi se sve rusi preda mnom.Otisla je...nisam to mogao zamisliti,zivot bez nje...vise puta sam joj nudio brak,ali htela je zavrsiti svoje studije.Zvao sam je i culi smo se skoro svaki dan.Moj najbolji prijatelj je studirao sa njom takodjer,i javljao mi je da je vidja i da nema nikoga u Beogradu.i da kad izlazi,izadje samo sa prijateljicama.Zvonio mi je telefon,bio je sakriven broj...mislio sam da je ona,ali nije...bio je to Stevan koji mi je rekao: ,,E brate sta ima,zovem te samo da ti kazem da sam sada video Martinu sa nekim frajerom u nekom autu.Nazvao sam je istog trenutka,ne cekajuci da Stevan zavrsi svoj razgovor,ali nije mi se javljala...zasto mi je to uradila?Da li jedna osoba moze povrediti tako nekog?Tjesio sam se,misleci da joj je mozda neki prijatelj...zvao sam je cijeli dan i cijelu noc,ali od odgovora nista...slao sam poruke da se javi i dalje nista...sve do jednog dana...Bio sam ocajan i nisam zelio nikoga da vidim.Po prvi put u svome zivotu patio sam zbog jedne devojke...srce mi se lomilo...Stiglo mi je pismo,bilo je od nje.Pisalo je sledece:

VOLJENI MOJ, PISEM TI ZADNJI PUT...ZELIM DA ZNAS DA JE MEĐU NAMA KRAJ,TI NE MOZES NISTA DA MI PRUZIS.JA SAM SRETNA OVDJE I NE NAMJERAVAM DA SE VRACAM TAMO!!!UPOZNALA SAM ALEXA,ON JE SVE STO SAM TRAZILA,ONO STO MI TI NIKAD NISI MOGAO PRUZITI...NE,NE PRICAM O LJUBAVI,TO SAM UVJEK IMALA OD TEBE,ALI NISTA VISE...A OD LJUBAVI SE NE ZIVI DRAGI...ZATO SVE NAJBOLJE U DANJEM ZIVOTU I >ZBOGOM<''

Plakao sam kao dijete,i brisao suze,nisam mogao shvatiti kako da toliko patim zbog jedne djevojke.tjesio sam se, da ipak ona to nije mislila ozbiljno.Stevan me je nazvao tjedan dana nakon naseg zadnjeg razgovora,rekao mi je da je vidja po lokalima u losem drustvu i da se DROGIRA...a da je drogom snabdeva upravo Alex.Inace Alex je bio Rus,Imao je puno problema bas zbog droge,pa je pobjegao u Beograd.Nisam mogao vjerovati...Bio sam razocaran i postavljao sebi milion pitanja,i cak osudjivao sebe zasto sam je pustio da ode...2 mjeseca kasnije,Stevan je dosao do mene i doneo mi pismo...pisalo je:

VOLJENI MOJ,POSTO MI NIJE JOS DUGO OSTALO OD ZIVOTA ZELIM TI RECI DA SAM TE VOLJELA,DA TE VOLIM I DA CU TE VOLJETI I NA DRUGOM SVIJETU...ZAO MI JE STO TI NISAM MOGLA PRUZITI NISTA OSIM NASIH LIJEPO PROVEDENIH TRENUTAKA,ALI SADA JE VEC KASNO DA SE SVE VRATI UNAZAD.MENE JE SAD JEDNA JACA SILA UZELA U SVOJE RUKE-DROGA!!!POSTALA SAM OVISNA,I NE ZELIM DA ME VISE IKADA VIDIS OVAKVU...A KAKO NI JA TEBE NE MOGU VIDJETI...OSTALO MI JE JEDNO RIJESENJE...SMRT!TAKO VISE NECU PATITI,A I SKRATICU SEBI MUKE---VOLJENI BUDI MAKAR TI DOBRO KAD JA NISAM MOGLA.ZAUVJEK TVOJA....MARTINA!

Kad se Stevan vratio u Beograd javio mi je da nje vise nema i da su je nasli na ulici mrtvu.Nisam mogao to izdrzati.u nasoj sobi video sam samo njen lik,kao da me je zvala da dodjem kod nje...da je pratim na onome svijetu...DROGA JE UBILA NASU LJUBAV!!!(:( P.S. OSTALIMA: IGRAJ ZA ZIVOT, DROGA NEEEE!!!!!!!!!(

U OVIM SITNIM SATIMA KAD 2011 STOJI PRED VRATIMA, I SVI ZADNJE MINUTE BROJE,SA VAMA SU MISLI MOJE. PUNO SRECE,LJUBAVI I MIRA.OD SVEG SRCA SRETNA NOVA SVIMA!!