Ich Liebe Tokio Hotel

Već neko vrijeme ovaj blog "zjapi" prazan... Mislim da je sad napokon vrijeme da završim ovu priču.

Sve je počelo na ljeto 2008. kada sam na jednom glazbenom kanalu čula pjesmu "1000 Meere" (naravno, ne moram ni govoriti izvođača). Nekome se to možda čini kao sitnica, ali smatram da je baš taj trenutak promijenio moj život.
Ovaj blog je otvoren krajem te iste godine, uz malu pomoć moje drage prijateljice. Sjećam se da sam uživala stavljajući razne sličice, filmiće, ankete i što sve ne. Naravno, kako sam bila klinkica od kakvih 10-tak godina, pisala sam takve gluposti i izvrijeđala hrpu ljudi misleći kako sam samo ja u pravu (ovim putem se ispričavam tim osobama iako znam da ovo nikad neće ni pročitati LOL).
No, dobro, to je sve dio odrastanja, neki to rade uživo, neki kao ja po internetu. Sve u svemu, ovaj blog je bio jedno divno iskustvo za mene i uveo me u svijet interneta, blogova, komentiranja,...

A sad? Zašto su me Tokijevci toliko promijenili?
Kad sam se vratila u školu (bio je to 4. osnovne) i kad sam rekla svojim prijateljima iz razreda kako sam tog ljeta otkrila Tokio Hotel, ne samo da su mi se počeli smijati, već su i mene i njih totalno izvrijeđali. Tu je počela borba između mene i ostatka svijeta oko mene. Mislim da nije bilo ni dana da ih ja nisam branila u svojoj DIY TH majici s bedžem na Billa iz OK-ja (koju i dan danas imam u ormaru). Naslušala sam se rečenica tipa: "kako možeš slušati te p****e??" "Bill je debil" "oni su ogavni baš kao i ti". U tom periodu sam se zbilja naučila izboriti za sebe i za sva moja uvjerenja, zato me dan danas nitko ne može preveslati niti manipulirati. Smatram da je to jedna od najboljih karakteristika koju posjedujem

Ali ono što je ovaj bend zbilja potaknuo je moja ljubav prema njemačkog jeziku. Željela sam znati o čemu govore, o čemu su pjesme, željela sam ih moći kontaktirati i pisati im na njihovom jeziku, a kada mi se želja da počnem učiti taj jezik napokon i ostvarila bila sam najsretnija osoba na svijetu. Sada ponosno mogu reći da na ljeto planiram upisati njemački jezik i književnost na Filozofskom, zbilja se nadam da ću i uspjeti jer želim svoje znanje i ljubav prema njemačkom prenijeti i drugima.

Možda je glupo što pišem post kojeg ću vjerojatno samo ja vidjeti, ali jednostavno sam htjela da se moj blog dostojanstveno ugasi, bar mu toliko dugujem, pošto je prošao puno toga sa mnom. Ne, neću ga izbrisati, neka ostane tu, kad poželim prijateljima pokazati svoje cringy postove i dobro se nasmijati, ali i prisjetiti se dobrih starih vremena i prijatelja koje sam ovdje stekla (i s kojima se više nikad nisam ni čula *sadface*).

Željela bih još ovdje staviti pjesmu s kojom je sve započelo i s kojom će sad, eto, moj blog završiti.