Čudna vremena

petak, 29.03.2013.

Zbunjena sam.

Uopće ne znam što se zapravo događa. Još manje znam zašto se to nešto događa. To mi ide na jetra...

Nego, prije nekoliko (puno) godina, "oformila" se jedna ekipa nas cura iz mjesta i sve smo bile u super odnosima, a onda smo se, eto, baš nedavno, podijelile na dvije, tri manje grupe. Sve smo se (kao sve, jel) pitale zašto je to tako, pa smo se odlučile naći jednu večer i izbrbljati za svo vrijeme koje nismo provodile zajedno.

Lol


To je bila čudna večer. Kao sve smo opet bile super, njnjnj, ali nismo. Ajde, budimo realni. Stvari su se nakon te večeri, ma što nakon, još za vrijeme tog našeg okupljanja vratile na staro. Hoću reć, ostale su na starom, jer se nikad zapravo i nisu poboljšale.

I tako, mi i dan danas nismo baš nešto, pričamo i sve to, ali kada se radi o nekim izlascima, točno se zna tko ide s kim i tko će s kim radije provesti neko svoje slobodno vrijeme.
Tako smo se nas četiri dogovorile da ćemo se sutra, umjesto da odemo van (što je šteta jer u jednom klubu sviraju carevi!), naći kod jedne doma. I sve dogovoreno i sve super, sve smo si isplanirale, bit će to odličččnaa večer, jel...a onda su nam se javile ove dvije cure koje su ekipica za sebe i pitale nas gdje ćemo provesti večer. A ništa... pokvareni planovi, jel. Ma možda i nisu... Uglavnom, ove 'moje' cure su ih pozvale k nama. Zašto? Zato što ne žele da se opet svi posvađamo (onak, molim vas, jesmo li se ikada i pomirile?? Mislim, ne svađamo se, ali kad ove dvije npr. idu van, nikad nas ne zovu, a sad kada one nemaju kamo jer sestra ove jedne očito ostaje doma, onda smo i mi dobre!). Al' ajde. Nek dođu.
Pao i je dogovor. Igrat ćemo igru 'Istina i istina' (to je tipa onog 'Istina i izazov', samo bez izazova i s jednom istinom više). Ispričat ćemo svaka svakoj što mislimo jedne o drugima i svi su sretni jer ćemo nakon toga ponovo sve biti super, jer ćemo se dogovoriti da si više ne lažemo i popraviti stvari, možda čak i početi izlaziti zajedno...

Daj prestanite srat (pardon, lagat) same sebi. Tek će sutra nastati raspašoj! (Jedva čekam, btw. ) Nije da ne volim te cure, zapravo baš suprotno... žao mi je što su stvari takve kakve jesu jer sam bila u savršenim odnosima s njima, ali se sve raspalo u roku sekunde jedne večeri i od tada se više nikada neće vratiti na isto (možda vam jednom i ispričam što se dogodilo). Zašto se svi prave blesavi i misle da će sutra biti neke zabave? Pa sjedit ćemo ko mule tamo i vrlo vjerovatno šutjeti.

To će biti naša čudna večer no.2


Neki put stvarno ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu pokušavati stalno ispočetka, kada vide i nakon petog puta da jednostavno nejde...


Ako se desi čudo i ne dođe do trećeg svjetskog rata, to će biti lijepo.

hahahhah, a šaliim se






Oprostite na ovim glupostima, ahah, a baš mi se to roji glavom zadnja dva dana. I svi događaji su istiniti. :) E i da, zaboravih naglasit da je jedna cura koja je bila u toj 'prvobitnoj' ekipi otišla pak na treću stranu. Ona je našla skroz drugu ekipu. :) Koja dinamičnost, jeste skužili?! :)



Nego, kako vi provodite ove 'praznike'? Kako me i to živcira...svi pričaju o nekim praznicima, a ja imam osjećaj kao da su nam dali produženi vikend...ništa! Evo, već su skoro gotovi ti praznici... Jaoo...
Što ima novo, planirate li kamo sutra?

:*

| 21:16 | Komentari (20) | On/Off | Print | # |

Kao i svako malo dijete , imam tolikooo snova koje silno želim ispuniti!
Dani mi se sastoje od maštarija i razmišljanja o tome kako će moj život izgledati kada ih ispunim ili dok će se 'to nešto' događati... Moji frendovi uglavnom znaju što mi se sve mota po glavi (nitko zapravo ne zna sve), moji doma također, a sada ću dio onoga što mi zauzima najveći dio mozga () podijeliti s vama. :)



Moj je život apsolutno najispunjeniji u onom trenutku kada na svoj popis posjećenih poznatih gradova mogu nadopisati nešto novo, tako da mi je jedan od najvećih snova definitivno

→ proputovati svijet!
...vidjeti apsolutno sve što se vidjeti može, zaći u najskrivenije kutke ove Zemlje, poslikati se ispred najpoznatijih spomenika na svijetu, prošetati poznatim ulicama, udahnuti zrak na svakoj mogućoj strani planeta, za svaki grad koji se prikaže na TV-u reći: "Ajme, pa bila sam tu!", a na kraju svega - pričati i prepričavati svojoj djeci (ako ću imati djece), unucima (ako ću ih imati) i svima ostalima kako je svijet lijep i kako se može vidjeti stvari koje se ne mogu ni zamisliti.







Jedna od mojih najvećih strasti i ljubavi su knjige. Da imam vremena, čitala bih svaki dan i u svako moguće doba, ali nemam ga baš toliko da bih mogla uzeti knjigu u ruke svaki put kad mi se sprdne, nažalost. Sve knjige kupujem jer jednostavno volim imati doma to blago koje pročitam. Dakle, još jedna od mojih maštarija je

→ imati privatnu knjižnicu!
...sanjam o tome već dugo. Zamislite da imate posebnu prostoriju doma u koju uđete i okruženi ste knjigama sa svih mogućih strana. Unutra bi postojao mali stol i stolica, više kao neki udoban naslonjač, i sve bi izgledalo jednostavno savršeno! San da doma imam sve knjige koje mogu zamisliti i koje se mogu pročitati mi je jedan od najvećih ikad (kao i svi ostali, budimo realni).
Uz to što volim čitati, imam još jednu želju vezanu uz stranice i slova...

→ napisati vlastitu knjigu.
Lagala bih kada bih rekla da nisam probala. Jednom jesam, no odustala sam nakon nekog vremena. Zatim sam počela ponovo pisati i nisam stala, tako da se iskreno nadam da ću ovaj put otići do kraja. Sve imam u glavi, samo to treba prenjeti na papir. Jest da je to malo teži zadatak, ali to stvarno želim.








Ako u još nečemu uživam, onda je to glazba. Ispunjava dane, minute, sate i nevjerojatno je kako može oraspoložiti čovjeka. Kada ne znam kuda bih sa sobom, jednostavno uzmem slušalice i izgubim se u notama svojih najdražih izvođača. Jedna od stvari o kojima tada razmišljam i sanjam je ta da mogu doživjeti tu glazbu uživo. Dakle, još jedan od mojih najvećih snova je

→ uživati na svakom mogućem koncertu mojih omiljenih izvođača barem nekoliko puta u životu! :)
Zamislite da svakog dana možete otići na koncert svog omiljenog benda, skakati dok ne osjećate noge, pjevati i vrištati dok ne ostanete bez glasa... To bi bio život! Da mi se ispuni ovaj san, mislim da bi moj život bio potpun. Uz ovaj mi se san nadovezuje još jedan...

→ upoznati članove svog omiljenog benda!
Da ikada dobijem priliku pričati s dečkima iz Nickelbacka, umrla bih! Nakon što ih upoznam, naravno. Koliko već sanjam ovaj trenutak... Jednostavno... ne znam bi li se moja sreća ikako mogla mjeriti s ičime na ovom svijetu da se to dogodi. Ili pričati s članovima Metallice, Taylor Swift... ajmeee! I daj još onda zamislite da ostanete u super odnosima s njima i dopisujete se i to...ok, pretjerujem, ali svejedno :3







Ne izlazim svaki vikend, a čak i kad izađem ne nosim štikle često. Volim biti u starkama i izludirat se tu večer onako pošteno (što ne bih mogla da imam štikle. Balerinke mi se ne da nositi sa sobom, što manje stvari - to bolje). Nego, bez obzira na to, jedna od velikih želja mi je

→ posjedovati hrpu štikli i haljina!
Sad ponovo zamislite jednu prostoriju, malo poveću, koju bi koristile kao ormar. Štikle svih mogućih boja i oblika, a haljine isto tako kako zauzimaju sav mogući prostor. Raj.






Uz to što volim lijepe haljine i štikle, volim, dakako, i nakit. Još od petog razreda slaba sam na jednu 'vrstu' nakita, tako da mi je veelika želja još od tada

→ skupiti barem 500 pari naušnica!
Možda zvuči nemoguće, ali činjenica da ih već sada imam oko 100 me ohrabruje. Znam da to mogu skupiti. I ne samo da mogu, nego ću to ostvariti. Ozbiljno!






Nisam baš zagrižena za školu, no svejedno imam jedan san koji se vuče za mnom već dugo vremena. Iako imam osjećaj da želja u meni nekako slabi što se ovoga tiče (jer ne znam kako bih ostavila sve ljude i obaveze koje imam ovdje), svejedno bih voljela

→ studirati u inozemstvu.
Pomisao da bih živjela u nekoj drugoj zemlji nekoliko godina, a na kraju krajeva tamo i ostala, me privlači već nekoliko godina. Studiranje na nekim od svjetski poznatih sveučilišta mi je bila želja, a to će vjerovatno samo i ostati.





Na kraju svega, još od malena sanjam da ću postići nešto... Da ću svojim trudom, zalaganjem i željom biti jedna od onih o kojima priča ne samo naša država, već cijeli svijet. Od kada sam počela trenirati gimnastiku u 2. razredu osnovne i gledati tu ljepotu na TV-u, u meni se rodilo nešto i moje srce od tada treperi i bilo bi jako lijepo

→ iskazati se u sportu.
Pomisao na sve silne medalje koje sportaši osvajaju i zatim ih ponosno vješaju na zid jednostavno me diže u nebesa. Znam da vjerovatno zvučim ko neka glupa klinka koja sanja nemoguće, ali to mi je najdugovječniji san koji imam. Iako mislim da sam sa svojih 17 godina prestara da nešto postignem iz bilo čega, svejedno se nadam da ću uspjeti oživjeti ono što se već više od 10 godina sakriva duboko u meni.






Jest da je post poduži, ali sam jednostavno morala izdvojiti ono što mi srce želi, no nekako je jednostavno nemoguće išta od toga očekivati. Živim u svijetu snova. To je neki put lijepo, no ponekad i zaboli kada se probudiš iz svih tih sanjarija i shvatiš da je to i jedino što jesu - sanjarije, te da će takvima vjerovatno i ostati.

Do čitanja :*




Mislila sam da neću ništa pisati do sljedećeg tjedna, ali eto... Osjetila sam neku potrebu da napišem ono što mi se mota po glavi zadnjih dana...


Nego, je li prošlost stvarno samo prošlost? Treba li se stvarno ponašati da se neke stvari nisu dogodile?


Kad sada pogledam unazad i gledam trenutno 'stanje' u kojem se nalazim, nikad ne bih rekla da će sve na kraju ovako ispasti. Mislila sam da s nekim ljudima nikada neću prestati komunicirati, da ćemo kroz život prolaziti zajedno, kroz sve gluposti i ozbiljne stvari...ma sve. A kada okrenem glavu u sadašnje vrijeme, tamo gdje su oni bili sada je rupa. Nema ih više. A zašto je tako? Je li se moglo išta napraviti da sada stvari ne izgledaju ovako? Jesmo li i dalje mogli ostati u super odličnim odnosima, i dalje se zajedno zabavljati, zajedno plakati, smijati se...? Ako smo bili u mogućnosti da zaustavimo to 'razilaženje', zašto to nismo učinili? I strašno me jako zanima da li se te osobe ikad sjete mene, pomisle li ikad na istu stvar, zažale zbog stvari koje su izgubljene... Nekako mi uvijek te misli prati riječ 'Ne', jer da nije tako možda bi se javile ponekad, pitale što ima novog... No opet, zašto ja to ne napravim? Pa ne znam, imam osjećaj da, eto, oni sad imaju sve što žele i da im ne treba nitko smetati.

Jednostavno, mislim da bi imali još puno toga za učiniti zajedno. Bilo bi lijepo. Ali eto, vjerujem u sudbinu i da na kraju sve ispadne onako kako je odavno negdje zapisano. Možda su nam samo neke osobe poslužile da naučimo kakve osobe moramo tražiti ili kao primjer kakve moramo izbjegavati. Imam osjećaj da sam s nekima, držeći se za ruke, krenula zajedno po jednoj stazi, u život, a onda smo u jednom trenutku prošli neku zamišljenu granicu, pogledali se sa suzama u očima i smješkom na licu i krenuli u nekoliko različitih smjerova. Srce me boli kada o nekima razmišljam na ovaj način jer sam prilično sigurna da su one sada duhom negdje daleko i da su, onog trena pustivši moju ruku, uhvatile nekog drugog i nastavile dalje, bez da se okreću unatrag. Kad bih barem ja mogla tako... Ne viđam baš te osobe često. Sretnemo se tu i tamo u nekom klubu kasno navečer i zaplešemo zajedno kao u dobra stara vremena, no već se tada u zraku može osjetiti da tu odavno nema ničega, osim pukog poznanstva. Kada dođem doma kasnije iste večeri, uvijek se pitam gdje su stvari krenule putem kojim jesu. I još važnije, zašto su krenule tim putem.


Imam još mali milijun misli, no ne stignem sada pisati o svemu.

Childhood has its secrets and its mysteries; but who can tell or who can explain them!

Nekim ću osobama, iako više ne razgovaramo kao prije, biti vječno zahvalna za najljepše djetinjstvo koje sam mogla poželjeti. Vožnja biciklima, rolanje, trčanje do najskrivenijeg dijela sela i natrag, provođenje tolikih sati na igralištu, svakakva eksperimentiranja i jednostavno uživanje u tom dobu... Hvala vam! Put kojim smo zajedno kročile i držale se za ruke ostat će zauvijek utisnut u meni. Kada vas negdje sretnem, u meni se probude sve gluposti koje smo izvađale i poželim se vratiti 7, 8 godina unatrag i proživjeti sve ponovo i ponovo i ponovo... Vi ste me uvele u doba odraslih. Pokazale ste mi da nije sve uvijek tako bajno u životu kao onih nekoliko godina, i naučile me da nakon tog raja moram stisnuti zube i krenuti dalje u svijet u kojemu ništa nije ni približno isto. Fali mi to doba. Itekako mi to fali.













Inače se osjećam ko kreten kada plačem dok pišem post, ali eto, sada mi je to nekako normalno. Jednostavno, nikada neću prežaliti godine koje nisu bile dvoznamenkaste. Ili barem one prije 13.-e. Kamo je sve otišlo? Joj kvragu, bolje da odem sad. Početak posta vjerovatno nema nikakve veze s ovim krajem, ali dobro... Jednostavno mi se sve više okrenulo na ovu stranu dok sam pisala, pa sam tako na kraju završila.


Sada se, kao, moram skoncentirati na ponavljanje gradiva za sutrašnje natjecanje. Znam da ću pobrati zadnje mjesto, znam da će mi biti užasno neugodno nakon toga, da ću se osjećati glupo i osramoćeno, ali eto... nejde. Nema veze, nadam se da ću zaboraviti na to kroz kojih par mjeseci. :)

:*



EDIT 06.03.
Samo da se zna da sam fakat očekivala zadnje mjesto do zadnjeg trena prije dolaska rezultata. A onda sam vidjela da dijelim prvo mjesto s nekom curom iz druge škole. Uglavnom, riješila sam 78%. Volim ovaj dan. :)