Prošlost treba ostaviti u prošlosti...ili?

ponedjeljak, 04.03.2013.

Mislila sam da neću ništa pisati do sljedećeg tjedna, ali eto... Osjetila sam neku potrebu da napišem ono što mi se mota po glavi zadnjih dana...

Nego, je li prošlost stvarno samo prošlost? Treba li se stvarno ponašati da se neke stvari nisu dogodile?

Kad sada pogledam unazad i gledam trenutno 'stanje' u kojem se nalazim, nikad ne bih rekla da će sve na kraju ovako ispasti. Mislila sam da s nekim ljudima nikada neću prestati komunicirati, da ćemo kroz život prolaziti zajedno, kroz sve gluposti i ozbiljne stvari...ma sve. A kada okrenem glavu u sadašnje vrijeme, tamo gdje su oni bili sada je rupa. Nema ih više. A zašto je tako? Je li se moglo išta napraviti da sada stvari ne izgledaju ovako? Jesmo li i dalje mogli ostati u super odličnim odnosima, i dalje se zajedno zabavljati, zajedno plakati, smijati se...? Ako smo bili u mogućnosti da zaustavimo to 'razilaženje', zašto to nismo učinili? I strašno me jako zanima da li se te osobe ikad sjete mene, pomisle li ikad na istu stvar, zažale zbog stvari koje su izgubljene... Nekako mi uvijek te misli prati riječ 'Ne', jer da nije tako možda bi se javile ponekad, pitale što ima novog... No opet, zašto ja to ne napravim? Pa ne znam, imam osjećaj da, eto, oni sad imaju sve što žele i da im ne treba nitko smetati.

Jednostavno, mislim da bi imali još puno toga za učiniti zajedno. Bilo bi lijepo. Ali eto, vjerujem u sudbinu i da na kraju sve ispadne onako kako je odavno negdje zapisano. Možda su nam samo neke osobe poslužile da naučimo kakve osobe moramo tražiti ili kao primjer kakve moramo izbjegavati. Imam osjećaj da sam s nekima, držeći se za ruke, krenula zajedno po jednoj stazi, u život, a onda smo u jednom trenutku prošli neku zamišljenu granicu, pogledali se sa suzama u očima i smješkom na licu i krenuli u nekoliko različitih smjerova. Srce me boli kada o nekima razmišljam na ovaj način jer sam prilično sigurna da su one sada duhom negdje daleko i da su, onog trena pustivši moju ruku, uhvatile nekog drugog i nastavile dalje, bez da se okreću unatrag. Kad bih barem ja mogla tako... Ne viđam baš te osobe često. Sretnemo se tu i tamo u nekom klubu kasno navečer i zaplešemo zajedno kao u dobra stara vremena, no već se tada u zraku može osjetiti da tu odavno nema ničega, osim pukog poznanstva. Kada dođem doma kasnije iste večeri, uvijek se pitam gdje su stvari krenule putem kojim jesu. I još važnije, zašto su krenule tim putem.

Imam još mali milijun misli, no ne stignem sada pisati o svemu.

Childhood has its secrets and its mysteries; but who can tell or who can explain them!

Nekim ću osobama, iako više ne razgovaramo kao prije, biti vječno zahvalna za najljepše djetinjstvo koje sam mogla poželjeti. Vožnja biciklima, rolanje, trčanje do najskrivenijeg dijela sela i natrag, provođenje tolikih sati na igralištu, svakakva eksperimentiranja i jednostavno uživanje u tom dobu... Hvala vam! Put kojim smo zajedno kročile i držale se za ruke ostat će zauvijek utisnut u meni. Kada vas negdje sretnem, u meni se probude sve gluposti koje smo izvađale i poželim se vratiti 7, 8 godina unatrag i proživjeti sve ponovo i ponovo i ponovo... Vi ste me uvele u doba odraslih. Pokazale ste mi da nije sve uvijek tako bajno u životu kao onih nekoliko godina, i naučile me da nakon tog raja moram stisnuti zube i krenuti dalje u svijet u kojemu ništa nije ni približno isto. Fali mi to doba. Itekako mi to fali.

A happy childhood... is the worst possible preparation for life.

One of the luckiest things that can happen to you in life is, I think, to have a happy childhood.

Inače se osjećam ko kreten kada plačem dok pišem post, ali eto, sada mi je to nekako normalno. Jednostavno, nikada neću prežaliti godine koje nisu bile dvoznamenkaste. Ili barem one prije 13.-e. Kamo je sve otišlo? Joj kvragu, bolje da odem sad. Početak posta vjerovatno nema nikakve veze s ovim krajem, ali dobro... Jednostavno mi se sve više okrenulo na ovu stranu dok sam pisala, pa sam tako na kraju završila.

Sada se, kao, moram skoncentirati na ponavljanje gradiva za sutrašnje natjecanje. Znam da ću pobrati zadnje mjesto, znam da će mi biti užasno neugodno nakon toga, da ću se osjećati glupo i osramoćeno, ali eto... nejde. Nema veze, nadam se da ću zaboraviti na to kroz kojih par mjeseci. :)

:*

EDIT 06.03.
Samo da se zna da sam fakat očekivala zadnje mjesto do zadnjeg trena prije dolaska rezultata. A onda sam vidjela da dijelim prvo mjesto s nekom curom iz druge škole. Uglavnom, riješila sam 78%. Volim ovaj dan. :)

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

The ferris wheel
The ferris wheel, the wheel of fate caught her eye. And it became the dream of her whole life. Beautiful illusions Opis Online diary since 13/12/2008 Sreća? :) Sloboda Knjige Muzika Obitelj Prijatelji Putovanja Ples Sport Priroda Sunce Ljeto Plaža Where to? Jobs fill your pocket. Adventures fill your soul. Fouras, Francuska Lyon, Francuska Torino, Italija Milan, Italija Verona, Italija (2) Široki Brijeg, BiH Međugorje, BiH Ohrid, Makedonija (2) Csepreg, Mađarska Kőszeg, Mađarska Klagenfurt, Austrija Zürich, Švicarska (2) Luzern, Švicarska Prag, Češka Češky Krumlov, Češka Dresden, Njemačka Berlin, Njemačka Nürnberg, Njemačka Beograd, Srbija Târgoviște, Rumunjska Bukurešt, Rumunjska Constanta, Rumunjska Sofija, Bugarska Çorlu, Turska Istanbul, Turska Edirne, Turska Herceg Novi, Crna Gora Beauvais, Francuska Saint Aubin en Bray, Francuska Balagny sur Terrain, Francuska Sokobanja, Srbija Cork, Irska Bled, Slovenija Bohinj, Slovenija Cannes, Francuska Agen, Francuska Ljubljana, Slovenija Budimpešta, Mađarska Live each moment like your last!..^^ "I never think of the future. It comes soon enough." *"Life has no limitations, except the ones you make."* "Anyone who has never made a mistake has never tried anything new." *"Gravitation is not responsible for people falling in love."* "Peace cannot be kept by force. It can only be achieved by understanding." "We can't solve problems by using the same kind of thinking we used when we created them." Nobody can go back and start a new beginning, but anyone can start today and make a new ending. Life is an opportunity, benefit from it. Life is beauty, admire it. Life is bliss, taste it. Life is a dream, realize it. Life is a challenge, meet it. Life is a duty, complete it. Life is a game, play it. Life is a promise, fulfill it. Life is sorrow, overcome it. Life is a song, sing it. Life is a struggle, accept it. Life is a tragedy, confront it. Life is an adventure, dare it. Life is luck, make it. Life is too precious, do not destroy it. Life is life, fight for it. People are usually afraid to say what's on their mind. BELIVE IN YOURSELF! Never take life too seriously. Nobody gets out alive anyway. Don't be afraid to see what you see. Budi u mom naručju sve do svitanja, a onda ostani još malo. You never really stop lovin someone, you just learn to try to live without them. Voli me kada to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija. "Since I was a kid, I've been a dancer, and, of course, I'll always be a dancer till the day I die." The right thing to guide us is right here inside us. There are so many people out there who will tell you that you can't do it... What you got to do is turn around and say: WATCH ME! *Ako pogriješiš put, možeš se vratiti; ako pogriješiš riječima, ne možeš.* Blato može uprljati biser, ali ga ne može pretvoriti u blato. Bolje je jednom vidjeti nego stoput čuti. Ako se suzdržiš u trenutku srdžbe, izbjeći ćeš stotinu dana žalosti. Junaci pobjeđuju suze. Govorili su kako imaš prekrasne oči, zavodljive usne, a tek stas.. Sve sam to, eto, imala, a u sjećanju mi ostala samo tvoja leđa. Na njih me nitko nije upozorio, a najbolje ih pamtim. I nisu najteže prve riječi, već posljednje. credits Design: balloons Adjustment: murderscene	Prošlost treba ostaviti u prošlosti...ili? ponedjeljak, 04.03.2013. Mislila sam da neću ništa pisati do sljedećeg tjedna, ali eto... Osjetila sam neku potrebu da napišem ono što mi se mota po glavi zadnjih dana... Nego, je li prošlost stvarno samo prošlost? Treba li se stvarno ponašati da se neke stvari nisu dogodile? Kad sada pogledam unazad i gledam trenutno 'stanje' u kojem se nalazim, nikad ne bih rekla da će sve na kraju ovako ispasti. Mislila sam da s nekim ljudima nikada neću prestati komunicirati, da ćemo kroz život prolaziti zajedno, kroz sve gluposti i ozbiljne stvari...ma sve. A kada okrenem glavu u sadašnje vrijeme, tamo gdje su oni bili sada je rupa. Nema ih više. A zašto je tako? Je li se moglo išta napraviti da sada stvari ne izgledaju ovako? Jesmo li i dalje mogli ostati u super odličnim odnosima, i dalje se zajedno zabavljati, zajedno plakati, smijati se...? Ako smo bili u mogućnosti da zaustavimo to 'razilaženje', zašto to nismo učinili? I strašno me jako zanima da li se te osobe ikad sjete mene, pomisle li ikad na istu stvar, zažale zbog stvari koje su izgubljene... Nekako mi uvijek te misli prati riječ 'Ne', jer da nije tako možda bi se javile ponekad, pitale što ima novog... No opet, zašto ja to ne napravim? Pa ne znam, imam osjećaj da, eto, oni sad imaju sve što žele i da im ne treba nitko smetati. Jednostavno, mislim da bi imali još puno toga za učiniti zajedno. Bilo bi lijepo. Ali eto, vjerujem u sudbinu i da na kraju sve ispadne onako kako je odavno negdje zapisano. Možda su nam samo neke osobe poslužile da naučimo kakve osobe moramo tražiti ili kao primjer kakve moramo izbjegavati. Imam osjećaj da sam s nekima, držeći se za ruke, krenula zajedno po jednoj stazi, u život, a onda smo u jednom trenutku prošli neku zamišljenu granicu, pogledali se sa suzama u očima i smješkom na licu i krenuli u nekoliko različitih smjerova. Srce me boli kada o nekima razmišljam na ovaj način jer sam prilično sigurna da su one sada duhom negdje daleko i da su, onog trena pustivši moju ruku, uhvatile nekog drugog i nastavile dalje, bez da se okreću unatrag. Kad bih barem ja mogla tako... Ne viđam baš te osobe često. Sretnemo se tu i tamo u nekom klubu kasno navečer i zaplešemo zajedno kao u dobra stara vremena, no već se tada u zraku može osjetiti da tu odavno nema ničega, osim pukog poznanstva. Kada dođem doma kasnije iste večeri, uvijek se pitam gdje su stvari krenule putem kojim jesu. I još važnije, zašto su krenule tim putem. Imam još mali milijun misli, no ne stignem sada pisati o svemu. Childhood has its secrets and its mysteries; but who can tell or who can explain them! Nekim ću osobama, iako više ne razgovaramo kao prije, biti vječno zahvalna za najljepše djetinjstvo koje sam mogla poželjeti. Vožnja biciklima, rolanje, trčanje do najskrivenijeg dijela sela i natrag, provođenje tolikih sati na igralištu, svakakva eksperimentiranja i jednostavno uživanje u tom dobu... Hvala vam! Put kojim smo zajedno kročile i držale se za ruke ostat će zauvijek utisnut u meni. Kada vas negdje sretnem, u meni se probude sve gluposti koje smo izvađale i poželim se vratiti 7, 8 godina unatrag i proživjeti sve ponovo i ponovo i ponovo... Vi ste me uvele u doba odraslih. Pokazale ste mi da nije sve uvijek tako bajno u životu kao onih nekoliko godina, i naučile me da nakon tog raja moram stisnuti zube i krenuti dalje u svijet u kojemu ništa nije ni približno isto. Fali mi to doba. Itekako mi to fali. A happy childhood... is the worst possible preparation for life. One of the luckiest things that can happen to you in life is, I think, to have a happy childhood. Inače se osjećam ko kreten kada plačem dok pišem post, ali eto, sada mi je to nekako normalno. Jednostavno, nikada neću prežaliti godine koje nisu bile dvoznamenkaste. Ili barem one prije 13.-e. Kamo je sve otišlo? Joj kvragu, bolje da odem sad. Početak posta vjerovatno nema nikakve veze s ovim krajem, ali dobro... Jednostavno mi se sve više okrenulo na ovu stranu dok sam pisala, pa sam tako na kraju završila. Sada se, kao, moram skoncentirati na ponavljanje gradiva za sutrašnje natjecanje. Znam da ću pobrati zadnje mjesto, znam da će mi biti užasno neugodno nakon toga, da ću se osjećati glupo i osramoćeno, ali eto... nejde. Nema veze, nadam se da ću zaboraviti na to kroz kojih par mjeseci. :) :* EDIT 06.03. Samo da se zna da sam fakat očekivala zadnje mjesto do zadnjeg trena prije dolaska rezultata. A onda sam vidjela da dijelim prvo mjesto s nekom curom iz druge škole. Uglavnom, riješila sam 78%. Volim ovaj dan. :) \| 21:47 \| Komentari (27) \| On/Off \| Print \| # \| << Arhiva >> Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.