Pregled posta

Prošlost treba ostaviti u prošlosti...ili?

Mislila sam da neću ništa pisati do sljedećeg tjedna, ali eto... Osjetila sam neku potrebu da napišem ono što mi se mota po glavi zadnjih dana...


Nego, je li prošlost stvarno samo prošlost? Treba li se stvarno ponašati da se neke stvari nisu dogodile?


Kad sada pogledam unazad i gledam trenutno 'stanje' u kojem se nalazim, nikad ne bih rekla da će sve na kraju ovako ispasti. Mislila sam da s nekim ljudima nikada neću prestati komunicirati, da ćemo kroz život prolaziti zajedno, kroz sve gluposti i ozbiljne stvari...ma sve. A kada okrenem glavu u sadašnje vrijeme, tamo gdje su oni bili sada je rupa. Nema ih više. A zašto je tako? Je li se moglo išta napraviti da sada stvari ne izgledaju ovako? Jesmo li i dalje mogli ostati u super odličnim odnosima, i dalje se zajedno zabavljati, zajedno plakati, smijati se...? Ako smo bili u mogućnosti da zaustavimo to 'razilaženje', zašto to nismo učinili? I strašno me jako zanima da li se te osobe ikad sjete mene, pomisle li ikad na istu stvar, zažale zbog stvari koje su izgubljene... Nekako mi uvijek te misli prati riječ 'Ne', jer da nije tako možda bi se javile ponekad, pitale što ima novog... No opet, zašto ja to ne napravim? Pa ne znam, imam osjećaj da, eto, oni sad imaju sve što žele i da im ne treba nitko smetati.

Jednostavno, mislim da bi imali još puno toga za učiniti zajedno. Bilo bi lijepo. Ali eto, vjerujem u sudbinu i da na kraju sve ispadne onako kako je odavno negdje zapisano. Možda su nam samo neke osobe poslužile da naučimo kakve osobe moramo tražiti ili kao primjer kakve moramo izbjegavati. Imam osjećaj da sam s nekima, držeći se za ruke, krenula zajedno po jednoj stazi, u život, a onda smo u jednom trenutku prošli neku zamišljenu granicu, pogledali se sa suzama u očima i smješkom na licu i krenuli u nekoliko različitih smjerova. Srce me boli kada o nekima razmišljam na ovaj način jer sam prilično sigurna da su one sada duhom negdje daleko i da su, onog trena pustivši moju ruku, uhvatile nekog drugog i nastavile dalje, bez da se okreću unatrag. Kad bih barem ja mogla tako... Ne viđam baš te osobe često. Sretnemo se tu i tamo u nekom klubu kasno navečer i zaplešemo zajedno kao u dobra stara vremena, no već se tada u zraku može osjetiti da tu odavno nema ničega, osim pukog poznanstva. Kada dođem doma kasnije iste večeri, uvijek se pitam gdje su stvari krenule putem kojim jesu. I još važnije, zašto su krenule tim putem.


Imam još mali milijun misli, no ne stignem sada pisati o svemu.

Childhood has its secrets and its mysteries; but who can tell or who can explain them!

Nekim ću osobama, iako više ne razgovaramo kao prije, biti vječno zahvalna za najljepše djetinjstvo koje sam mogla poželjeti. Vožnja biciklima, rolanje, trčanje do najskrivenijeg dijela sela i natrag, provođenje tolikih sati na igralištu, svakakva eksperimentiranja i jednostavno uživanje u tom dobu... Hvala vam! Put kojim smo zajedno kročile i držale se za ruke ostat će zauvijek utisnut u meni. Kada vas negdje sretnem, u meni se probude sve gluposti koje smo izvađale i poželim se vratiti 7, 8 godina unatrag i proživjeti sve ponovo i ponovo i ponovo... Vi ste me uvele u doba odraslih. Pokazale ste mi da nije sve uvijek tako bajno u životu kao onih nekoliko godina, i naučile me da nakon tog raja moram stisnuti zube i krenuti dalje u svijet u kojemu ništa nije ni približno isto. Fali mi to doba. Itekako mi to fali.













Inače se osjećam ko kreten kada plačem dok pišem post, ali eto, sada mi je to nekako normalno. Jednostavno, nikada neću prežaliti godine koje nisu bile dvoznamenkaste. Ili barem one prije 13.-e. Kamo je sve otišlo? Joj kvragu, bolje da odem sad. Početak posta vjerovatno nema nikakve veze s ovim krajem, ali dobro... Jednostavno mi se sve više okrenulo na ovu stranu dok sam pisala, pa sam tako na kraju završila.


Sada se, kao, moram skoncentirati na ponavljanje gradiva za sutrašnje natjecanje. Znam da ću pobrati zadnje mjesto, znam da će mi biti užasno neugodno nakon toga, da ću se osjećati glupo i osramoćeno, ali eto... nejde. Nema veze, nadam se da ću zaboraviti na to kroz kojih par mjeseci. :)

:*



EDIT 06.03.
Samo da se zna da sam fakat očekivala zadnje mjesto do zadnjeg trena prije dolaska rezultata. A onda sam vidjela da dijelim prvo mjesto s nekom curom iz druge škole. Uglavnom, riješila sam 78%. Volim ovaj dan. :)

Post je objavljen 04.03.2013. u 21:47 sati.