Tisuću zašto - tisuću ne znam
15.11.2005., utorak
Liftiguz
|
Uđoh u zgradu znojnog lica i klecavih koljena. Kažu da trčanje jača živce, a moji su trenutno slabiji od mobitelskog signala u Saboru. Mora da sam prilično stupidno izgledao onako zadihat, u vunenoj kapi i s majicom uguranom u trenerku. Mađarica je stajala pored lifta, kose svezane u rep, u pripijenoj kožnoj jakni, minici i špic čizmama do koljena. Moj tip žene, definitivno. - Jo napot – pozdravim. - Jo napot – ponovi ona za mnom, ali nekako suho i nevoljko.(Ova će bit malo tvrđi kesten, pomislim). Ipak, uđosmo skupa u lift, ona stisnu četvorku, ja sedmicu. Četvorka je moj sretan broj, a sedmicu sam nosio na dresu dok sam se još aktivno bavio nogometom. Nema šanse da uprskam. - Do you speak English?- krenem klasičnim stilom. - Nem! - Jebiga. Deutsch? - Nem! - Francuski – nem, ruski – nem, švedski – nem, bantu – okrenuh na šalu. Ne konta. Jebiga. Na brzinu sam preturao «znanje» mađarskog po glavi. Dobar dan, dobro jutro, dobar tek i jebi se. Ništa upotrebljivo, a samo je još jedan kat fore. Utoli, točno između trećeg i četvrtog, lift naglo stade, svjetlo se ugasi i mi ostadosmo zaglaviti. Nisam znao bih li se veselio ili paničario, pa zato kulerski opsujem. - Don't worry – rekoh joj – to je samo malo nestalo struje, bit će sve OK. - Sekereš menjekeš saparoš koštanjoš ..ili nešto slično- prihvati ona razgovor gluvog i slijepog. Mračno je bilo kao u gasnoj komori. Čulo se jedino njezino ubrzano disanje. Očito je bila seksualno uzbuđena. Čitao sam da žene najviše padaju na muški miris, a ja sam ga tad imao u zavidnim količinama, đogingu hvala. Jebem ti Mađu, još je to jad i bijeda kad im ovako nestaje struje. To smo mi prolazili još 80-ih. Sigurno je čitav kvart u mraku. Možda i čitav grad. Ili cijela zemlja. Jebote,možda je Al Qaida. Ili svjetski rat. Nuklearna bomba. Možda ostanemo ovako zarobljeni danima. Čovjek može izdržati bez hrane…koliko…2-3 tjedna. Dobro, ja sam baš prije sat vremena večerao. Bez vode dan-dva.. A bez zraka??? Dvoje nas je u liftu, znači samo pola zraka je moje. Ili još i manje, jer ona diše k'o luda. Koji kurac toliko diše, k'o da nikad disala nije? Zar ne može to malo lakše? Sekunde su bile k'o minute, a minute vječnost. Ona - diše li diše. MOJ ZRAK! MOJ!!! Uzima mi iz usta i trpa u svoja raskošna prsa. Sve će mi potrošiti. Nemam izbora. Ili ona il' ja. Zadavit ću je, nema nam druge. Bolje nego da se oboje ugušimo. To je kao u ratu, kao u samoobrani. Bit ću nježan, ali nepopustljiv. Samo da joj lociram vrat…… I onda, kako to obično biva, dođe struja i bi svjetlo. Tesla je spasio još jedan mladi život. Možda i dva. Lift krene, zaustavi se, ovaj put ciljano na četvrtom, Mađarica istrči bez pozdrava i nestade u svjetlu. Ja se nisam ni snašao… |
- 12:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||