nedjelja, 19.06.2016.

Maturalac- Prvi dan

"Majice? Tu su. Hlače? Tu su. Knjige? Naravno. Voda? Ovdje.", bila je noć, oko dva sata, a ja sam još na brzinu napravio inventuru svoje torbe i pospremao posljednje stvari u nju. Bio sam veoma uzbuđen, jer za sat vremena krećem u Češku, za Prag. Na kraju sam sve fino posložio i krenuo polumračnim i praznim ulicama grada Varaždina prema groblju gdje nas čeka autobus. Bilo mi je neugodno šetati, ali mi je i pasalo, jer nikoga nije bilo pa sam u glavi stvarao pitanja trebam li se bojati mraka... ili se on treba bojati mene?
Ah, stigao sam. Moji prijatelji su se postepeno okupljali dok se nismo svi skupili, a zatim smo krenuli prema autobusu. S nama je išao jedan mali razred iz Ludbrega, te jedan razred iz moje škole, drugog slova. Smjestili smo se, a profesorice su pregledale da li fali netko. Naravno... netko je falio, netko nama veoma poznata osoba! TPO je kasnio petnaestak minuta od dogovorenoga vremena za polazak. Uzeo sam mobitel i ukucao njegov broj. Mobitel mu je zvonio tri zlatne godine ali se ipak udostojio javiti.

-Halo, di si ti?-, rekao sam nervozno. S druge strane se čulo lagano smijuljenje, toliko mutavog zvuka da sam automatski zakolutao očima.
-Žbljeer.-, rekao je TPO.
-... šta?-
-Aha, kaj malo kasnim jelda? Ajde dolazim sad uskoro.-, poklopio je. Bože... i ja s tim stvorom moram sjediti u autobusu. Profesorice su me već sto puta pitale kada dolazi ali ja nisam imao pojma, nego sam im samo odgovorio da je TPO blizu. Što se mene tiče, mogli smo ga ostaviti, nikakve štete ne bi bilo. Naposlijetku je došao, ušao u autobus i onim ljuljavim hodom došao do mog mjesta. Sjedio sam skroz iza busa pa je TPO prvo na glas sve pitao gdje sam ja. Svi su ga isprva čudno pogledali, a ja sam se stisnuo u svoje mjesto od srama. Uspio me ugledati, sjeo je na mjesto pored mene i krenuli smo. A onda se prvo vodič oglas... FUJ JEBOTI PAS MATER KAJ ZA BOGA MILOGA TO SMRDI???!!! Okrenuo sam se prema TPO-u. Žvakao je žvakaću i buljavo kao žaba krastača gledao u mene.
-Pas mater kaj je s tobom? Smrdiš ko svinja...-, namrštio sam se. TPO je samo otvorio usta i dahnuo u mene. Kada je njegov dah prošao mojim licem imao sam osjećaj da će se rastopiti od kiselina, a ako slučajno proluftamo autobus od smrada, nastat će katastrofalne kisele kiše, te će zagađenje biti toliko da će cjeli ljudski rod crknut od muke.
-Hehe, malo sam znaš... *hik*... bio sa starim ono nogomet i nažderal sam se i napil i ono... dok se tak zbli.. *hik*-
-No, ok, kužim... ne zanima me tvoje "zbližavanje" s tatom i kaj si išel nekam na nogomet.-, okrenuo sam glavu prema prozoru i pogledao u mrak. TPO je nastavio.
-Heh, heheh, heh, a ne to, nego bil sam s njim na nogometu, i tamo smo se napili i nažderali i onda sam si zel žvakaču tak da ne smrdim više.-
Dalje nisam ništa govorio dok je TPO meni sve govorio, što me kao i u većini slučajeva, nije zanimalo. Gledao sam kroz prozor i uživao u vožnji, a TPO-v razgovor puštao kroz uši u zaborav. Na putu do Češke, stali smo u Beč te imali mali razgled grada i slobodne aktivnosti. Predivno je bilo, ali vrijeme nas nije baš štedjelo, bilo je tmurno i kišovito... hehe, meni je baš bilo predivno. Ja obožavam tmurno i kišovito vrijeme. Poslije razgledavanja katedrale, te palače carice Terezije, za koju je TPO rekao da izgleda kao da ima duplo veći ego, a ja sam ga pogledao onim pogledom "Slijep si", sjeli smo lijepo na kavu. Prije nego smo došli do kafića na ulici se šetala patka... da, patka. Ne golub, ne ptica pjevica, patka.





I tako smo sjedili na kavi TPO, jedan moj prijatelj koji je namjerno pao ovu školsku godinu, i ja te pili kavicu. Dobro sam se snalazio s njemačkim jezikom, iako mi baš i nije toliko jasan kao engleski, ali sve je ispalo u redu i platio sam svoju kavu te otišao na wc. U wc je sa mnom ušao TPO i zamolio me za jedan "Selfie". Nije mi bilo jasno zašto bih to učinio u wc-u i to s njim, ali u redu, opalio sam jedan "Selfie", samo uz uvjet da budemo vani, pa se na kraju TPO ipak složio.


Idući ostatak danas smo putovali, i tek kasnije popodne došli smo do Praga. Predivan grad, milina od položaja grada te građevina i zgrada, jednostavno oduzimaju dah, a kada sam se vratio natrag doma, bilo mi je dosta čudno vidjeti naše male kuće i građe :]
Smjestili smo se u hotel s četiri zvjezdice "OLYMPIK" i malo pogledali što taj hotel nudi. A onda kada smo se svi smjestili počela je fešta. Moja putna torba je iz nekog razloga bila veoma upotrebljiva za tu feštu.



I tu smo bili svi, i profesori i učenici, bilo nam je baš lijepo. Prošlo je dosta i već je bilo kasno a mi smo bili vani i ja sam u nekom trenutku razgovarao sa svojom profesoricom, a iza mene dolazi TPO... Počeo me dirati po šupku i stvaljati nešto unutra, a kasnije sam otkrio da je skrivao travu u mojim džepovima i to pred profesoricom. Pa kaj je s mozgom?
I ništa, bilo je već podosta kasno i mi smo krenuli u pivnicu blizu hotela, i naravno tamo smo se ubili u alkoholu, odnosno bar ja jesam. Sjećam se jedino da smo bili u pivnici, a tamo je bila glavom i bradom kurva koja se nešto motala oko muških koji su bili u pivnici. Znam da je i do mene došla i po nozi me podragala, a ja sam pijan ko letva njoj počeo objašnjavati gdje se nalazi Hrvatska i kako izgleda. Na kraju je otišla jer mislim da me nije skužila. Vratio sam se u hotel, došao liftom na svoj osmi kat i krenuo prema svojoj sobi. Umjesto svoje sobe završio sam sa curama u sobi, te smo tamo još malo pili, nakon čega sam se strovalio na pod i zaspao.



00:14 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 17.06.2016.

Tišinom... ja vičem!: Povratak

Izgleda da je već prošlo tih šest dana maturalaca... pokušavam shvatiti kako je to moguće, ali protiv vremena se ne može. I vraćam se ponovo vama, strpljivim i neustrašivim čitateljima ovoga bloga, ovaj puta u malo "holiday-skom" duhu. Napisati ću šest postova gdje ću govoriti o stvarima koje su se zbile taj dan. Postove ću početi pisati ujutro jer probajte me razumijeti, nije bas lagano putovati od osam ujutro do pola 11 navečer.


23:39 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 12.06.2016.

Operacija "Maturalac"

Sve vas od srca pozdravljam, te vas moram obavijestiti da me neće biti sad jedno vrijeme zbog mojeg maturalnog putovanja. Kada se vratim obavijestit ću vas o mnogo toga, a i opisati situaciju maturalca na koji ide naš famozni TPO. Da.. s njim ću biti u sobi, jao baš se veselim tome. Uglavnom budite mi živi i zdravi, i ispričajte moju odsutnost, obećavam da ću vam to nadoknaditi. :)

"Patience is a highest virtue"

Oznake: putovanje


01:08 | Komentari (5) | Print | ^ |

subota, 04.06.2016.

Treća Porezna Opomena

Mrzim ga, gadi mi se, jebe mi se živo za njega, odvratan je, gnjusan je, narcisoid je, doslovno je glup, smrdi, umišljen i djadjoidwoimeofijefowijwoifiomdiwmoifj drugih stvari! Tako je, dobro ste shvatili, to je nitko drugi nego naš "omiljeni" TPO ili Treća Porezna Opomena. Prijatelj mi je, ako se to može tako nazvati, jer ispričavam se ali on se na mene nasadio jer nije imao nikoga drugog na svijetu. Maloumnost, idiotizam, kretenizam, cinizam su njegove najveće vrline a ljubav, poštovanje, plemenitost, samostalnost su njegove najveće mane ako me razumijete. Da, to je zaista tako. On je jedan od onih ljudi koji su toliko okruženi svojim egom da se ponekad pitate a zašto uopće postoji. Tu je da se hrani energijom drugih jer svoju nije dobio kada se rodio! Izgled mu je veoma iritantan, pun je prišteva, i to onih... ogromnih. Mliječni brkovi mu još rastu, lice mu je neuredno i i zamazano crvenilom njegovih prišteva, ima najčudnije obrve koje ste ikada vidjeli, duljine 5 cm svaka ako ne računate spojene obrve, te 30 cm visine... Pogled je veoma mutav i imate osjećaj da gledate u mutiranu žabu krastaču. Pa.. nacrtao sam ga za vas da vam lakše predočim na što mislim hehe :D




Možda bi sada netko od vas pomislio "A ti kao bolje izgledaš?", pa teoretski da, jer me još niste vidjeli... a i svi duplo bolje izgledamo nego TPO, let's be honest. I zamislite si takvu osobu koja kao tvrdi da jebe sve ženske po gradu i da mu svaka pada pod noge, jer nema teoretske da on bude u prijateljskoj zoni sa bilo kojom ženskom. A kao da govori istinu jebem ga.... Isto tako kao što mi je govorio da je u mafiji, da je opaki diler, da je u bandi, ma daj ajde. Taj čovjek bi teško bio živ nakon takvih stvari, jer je jebeno preglup da shvati. Nema srca prema ičemu što mi "umjetnici" cjenimo. Ne zna za ljubav, nabija mi sve te kao njegove ženske na nos a dobro zna da ja imam problema sa time jer ne mogu imati osobu koju ću voljeti a da nije moja obitelj, jer zauzvrat uvijek dobijem "Joj ti si mi prijatelj.. zapravo nešto više od toga... ti si mi NAJBOLJI prijatelj!", a zatim završi u vezi sa kretenom poput TPO-a. A kad prekinu, onda se jadna mala uništena djevojka plače da zašto, gdje su dobri momci na ovome svijetu? A TPO osobe kasnije ostalima pričaju kako je ta mala bila dobra igračka za razbacivanje. Pa halo, mladići i djevojke! Ljubav nije igra, a pogotovo nije igračka s kojom se možemo razbacivati, i onda kako danas ne bi bilo toliko rastavljenih ljudi i nesretnih brakova, jer sve manji broj ljudi zna voljeti. Jedino u što se mogu zaljubiti je izgled druge osobe, ali moraju se zaljubiti i u karakter, a ne samo izgled, jer kažem inače ništa od toga. I tako nam je ostala još jedna sitnica kod TPO-a. Takozvani "cool" hod. Zamislite siluetu koja stoji, i pored nje zamislite jednu kantu punu vode. Sada zamislite tu kantu vode u siluetinoj lijevoj ruci. Silueta se od težine kante malo nagnula ulijevo. Sada zamislite da silueta počne hodati te svaki korak koji napravi stavite kantu u drugu ruku siluete. Sada gledate kako silueta sa svakim hodom njiše svoje tijelo lijevo i desno i bravo uspjeli ste vidjeti hod TPO-a. A žalosno je ustvari, gledati takvo nešto svaki dan, i trpjeti ne govoreći ništa loše, jer ne želite nikoga povrijediti... pa onda kao ja počnete pisati blog i jednostavno anonimno pljuvati po ljudima hahahaha :D

Oznake: kritika


18:31 | Komentari (11) | Print | ^ |

četvrtak, 02.06.2016.

Neraskidive brige

Razmišljam o tome da malo promijenim opis ovoga bloga, shvatio sam da ne mogu monotono pisati, a pod time mislim na funny postove o tome što se događa u školi i tako to, htio bih zaista prenijeti ime ovog bloga u tišinom kojom vičem, a to uključuje stvari koje me brinu, moji ispadi, nezgode, misticizam itd... Stoga ću prvenstveno promijeniti opis :] Naišao sam na komentar u prijašnjem postu gdje me osoba pitala imam li kakvo ime, a naravno imam ime. No, ne znam slažete li se ali razmišljao sam da ovaj blog zasada bude anoniman jedno vrijeme, čisto iz sigurnosnih razloga, ne bih htio imati neugodnih scena sa ljudima koji "hejtaju" ovaj blog ili ako osobe koje poznam saznaju da pišem ovo. Mogu vam reći samo da se moje ime nalazi među jednima od četiriju evanđelista pa čak da vam i dam zagonetku, predstavljam "Ono što vas čuva". Iskreno nisam znao što bih danas stavio u svoj novi post pa sam nekako uspio uzeti inspiraciju iz jednog pojma koji me prati kao sjena, a to je briga. Čak sam u nekom trenutku napisao kratku pijesmicu "Hej brigo moja." Nastala je u jednom stisnutom vremenu kada sam mislio da će mi glava eksplodirati.

Hej brigo moja,
Kolika su prostranstva tvoja?
Zašto si tako nemilosrdna, puna znoja?
Kolika snaga može biti tvoja?

Zašto tu, oko srca?
Kada znaš da tiho puca.
Zašto tu, oko mene?
Kada znaš da ne znam za sebe.

Hej brigo moja,
brigo... moja.


A znam, nije nešto, ali pisanje me opušta, za mene je neprocjenjivo. Mislim da ste rijetko kada naišli na tinejđera koji gaji ljubav prema poeziji, harmoničnoj glazbi, pisanju i knjigama, no to je zapravo podsjetnik da još uvijek postojimo, skriveni među tamnim zavjesama svojih karaktera.

Dakle, što je briga zapravo. Jednostavno rečeno, to je misao zbog kojega i brinemo. Bilo bi jednostavno reći "pa onda nemoj razmišljati", ali nije to uvijek tako lagani slučaj. To je osjećaj koji se kod nekih ljudi pojavljuje puno puno više, a kod nekih malo manje, no na kraju svi ponekada brinemo o nečemu. Stoga jedan savjet za sve ljude koje poznajete da strašno brinu oko nečega ili ako i vi o nečemu brinete... Nema te brige koja ne može biti riješena snažnom voljom svojeg unutarnjeg JA.


-Hej, vidi ovo, pogle, ajme joj jesi vidio, haha jesam ga, vidi vidi vidi brzo!-, pa dobro koji kurac je sa tim junferom.
-No, kaj se desilo?-, lijeno sam pogledao računalo kojim je upravljao TPO, a pošto je nabacio onaj blago-mutavi teleći pogled, pretpostavio sam da nije bilo toliko važno... kao ni veći postotak vremena.
-Ubio sam zombija buraz e, onak miš stisneš i ovaj puca i ubiješ ga e!-, rekao sam vam...
-No ok i kaj sad jebote, ne moraš mi nogu otkinuti radi toga, čujem i ovako da ti nekaj ne štima u glavi...-, to bi ga trebalo primiriti.
-Hahaha jao srećo smiješan si mi...-, čekaj, ne mogu sada, ponovo pokušavam restartati mozak!
-A da pratiš nastavu malo?-, iskreno nisam zadovoljan sa sustavom obrazovanja naših škola ali jebi ga, htio sam da me TPO prestane udarati po nozi samo zato jer je našao cvijet u igrici...
-A no pa kej se brineš rista, ono chill?-, oh hell no he just didn't said that!
-Pa brinem se zbog sebe jer iz nekog veoma interesantnog razloga ja uvijek nadrapam... zbog tebe, a ti mi se uvijek smiješ i upireš prstom u mene...-, i da, tako je svaki put.
-Haha, jao srećo imaš pravo, moram malo više paziti na sebe, da te ne otkriju..-, čisti facepalm ljudi.
-Jee... upravo tako.-, a tu slijedi ključna riječ!
-EEEE, znaš šta sam jučer napravio?-, uzbudio se TPO.
-Ispričavam se, ali trenutno me ne zanima...-
-Molim? Zakaj ne, pa moram ti to ispričati, priča je za krepati... znači jučer sam...-
-Pa ne želim čuti, slušaš me?-, njegova ekspresija lica je bila zgrožena, i mislim da sam postavio granicu narcisoidu da se ne hrani mojom energijom.
-Ali... moram ti reći znaš kako smo juče...-, i tu je ponovo moja druga strana izašla na vidjelo.
-Jučer si što, bario opet neku malu? Išao jebat kurvice? Išao na kavu? Bio sa frendovima? Igrao nogomet? Gledao kako započeti svoj Youtube kanal? Otuširao se? Drkao? Po stoti put me za sve to slagao?-, TPO je ostao ukočen na trenutak, ali je veselo počeo govoriti.
-E pa kako si znao, i onda sam ti jučer nakon tih stvarčica...-, preduhitrio sam ga i ovaj puta smrtno ozbiljno i koncentrirano gledao u njegove smeđe oči.
-Pogledaj me u oči, ne želim slušati vječito o tebi... sada želim da ti mene pozorno slušaš... budi miran, pričaj s mnome polako, opusti svoje misli, sada je došao moj red za razgovor... samo odgovaraj kada te nešto pitam, jesi li me jasno razumio?-, TPO je kimnuo glavom i bio... začuđujuće miran. Bio je potpuno druga osoba, osoba s kojom bi se zaista i htio družiti. Zašto je tako reagirao odjednom, zar je moguće da sam ga samo tako naglo hipnotizirao? U stvari me ne bi ni čudilo, svi dobro znamo da je njegov kapacitet inteligencije prirodno manji nego kod ostalih, a isto tako znam da se kod mene znaju pojaviti spontane... sposobnosti, a i razmišljam da vam malo objasnim u sljedećem postu što pod tim sposobnostima mislim, i vjerujte mi, ja prvi ne bih išao govoriti o ovome da nisam sam bio svjedok svojim mogućnostima kao i par mojih bližih ljudi.

Zaključak dana, što je to briga? To je nešto što imamo u sebi, stvorili smo i prihvatili njezinu snagu. Ludovali smo od nje i činili stvari koje si nikada ne bi mogli oprostiti, ali znate što? To je ljudski, i tako će uvijek biti, stoga... Nemojte se brinuti ;]



21:18 | Komentari (7) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.