Razmišljam o tome da malo promijenim opis ovoga bloga, shvatio sam da ne mogu monotono pisati, a pod time mislim na funny postove o tome što se događa u školi i tako to, htio bih zaista prenijeti ime ovog bloga u tišinom kojom vičem, a to uključuje stvari koje me brinu, moji ispadi, nezgode, misticizam itd... Stoga ću prvenstveno promijeniti opis :] Naišao sam na komentar u prijašnjem postu gdje me osoba pitala imam li kakvo ime, a naravno imam ime. No, ne znam slažete li se ali razmišljao sam da ovaj blog zasada bude anoniman jedno vrijeme, čisto iz sigurnosnih razloga, ne bih htio imati neugodnih scena sa ljudima koji "hejtaju" ovaj blog ili ako osobe koje poznam saznaju da pišem ovo. Mogu vam reći samo da se moje ime nalazi među jednima od četiriju evanđelista pa čak da vam i dam zagonetku, predstavljam "Ono što vas čuva". Iskreno nisam znao što bih danas stavio u svoj novi post pa sam nekako uspio uzeti inspiraciju iz jednog pojma koji me prati kao sjena, a to je briga. Čak sam u nekom trenutku napisao kratku pijesmicu "Hej brigo moja." Nastala je u jednom stisnutom vremenu kada sam mislio da će mi glava eksplodirati.
Hej brigo moja,
Kolika su prostranstva tvoja?
Zašto si tako nemilosrdna, puna znoja?
Kolika snaga može biti tvoja?
Zašto tu, oko srca?
Kada znaš da tiho puca.
Zašto tu, oko mene?
Kada znaš da ne znam za sebe.
Hej brigo moja,
brigo... moja.
A znam, nije nešto, ali pisanje me opušta, za mene je neprocjenjivo. Mislim da ste rijetko kada naišli na tinejđera koji gaji ljubav prema poeziji, harmoničnoj glazbi, pisanju i knjigama, no to je zapravo podsjetnik da još uvijek postojimo, skriveni među tamnim zavjesama svojih karaktera.
Dakle, što je briga zapravo. Jednostavno rečeno, to je misao zbog kojega i brinemo. Bilo bi jednostavno reći "pa onda nemoj razmišljati", ali nije to uvijek tako lagani slučaj. To je osjećaj koji se kod nekih ljudi pojavljuje puno puno više, a kod nekih malo manje, no na kraju svi ponekada brinemo o nečemu. Stoga jedan savjet za sve ljude koje poznajete da strašno brinu oko nečega ili ako i vi o nečemu brinete... Nema te brige koja ne može biti riješena snažnom voljom svojeg unutarnjeg JA.
-Hej, vidi ovo, pogle, ajme joj jesi vidio, haha jesam ga, vidi vidi vidi brzo!-, pa dobro koji kurac je sa tim junferom.
-No, kaj se desilo?-, lijeno sam pogledao računalo kojim je upravljao TPO, a pošto je nabacio onaj blago-mutavi teleći pogled, pretpostavio sam da nije bilo toliko važno... kao ni veći postotak vremena.
-Ubio sam zombija buraz e, onak miš stisneš i ovaj puca i ubiješ ga e!-, rekao sam vam...
-No ok i kaj sad jebote, ne moraš mi nogu otkinuti radi toga, čujem i ovako da ti nekaj ne štima u glavi...-, to bi ga trebalo primiriti.
-Hahaha jao srećo smiješan si mi...-, čekaj, ne mogu sada, ponovo pokušavam restartati mozak!
-A da pratiš nastavu malo?-, iskreno nisam zadovoljan sa sustavom obrazovanja naših škola ali jebi ga, htio sam da me TPO prestane udarati po nozi samo zato jer je našao cvijet u igrici...
-A no pa kej se brineš rista, ono chill?-, oh hell no he just didn't said that!
-Pa brinem se zbog sebe jer iz nekog veoma interesantnog razloga ja uvijek nadrapam... zbog tebe, a ti mi se uvijek smiješ i upireš prstom u mene...-, i da, tako je svaki put.
-Haha, jao srećo imaš pravo, moram malo više paziti na sebe, da te ne otkriju..-, čisti facepalm ljudi.
-Jee... upravo tako.-, a tu slijedi ključna riječ!
-EEEE, znaš šta sam jučer napravio?-, uzbudio se TPO.
-Ispričavam se, ali trenutno me ne zanima...-
-Molim? Zakaj ne, pa moram ti to ispričati, priča je za krepati... znači jučer sam...-
-Pa ne želim čuti, slušaš me?-, njegova ekspresija lica je bila zgrožena, i mislim da sam postavio granicu narcisoidu da se ne hrani mojom energijom.
-Ali... moram ti reći znaš kako smo juče...-, i tu je ponovo moja druga strana izašla na vidjelo.
-Jučer si što, bario opet neku malu? Išao jebat kurvice? Išao na kavu? Bio sa frendovima? Igrao nogomet? Gledao kako započeti svoj Youtube kanal? Otuširao se? Drkao? Po stoti put me za sve to slagao?-, TPO je ostao ukočen na trenutak, ali je veselo počeo govoriti.
-E pa kako si znao, i onda sam ti jučer nakon tih stvarčica...-, preduhitrio sam ga i ovaj puta smrtno ozbiljno i koncentrirano gledao u njegove smeđe oči.
-Pogledaj me u oči, ne želim slušati vječito o tebi... sada želim da ti mene pozorno slušaš... budi miran, pričaj s mnome polako, opusti svoje misli, sada je došao moj red za razgovor... samo odgovaraj kada te nešto pitam, jesi li me jasno razumio?-, TPO je kimnuo glavom i bio... začuđujuće miran. Bio je potpuno druga osoba, osoba s kojom bi se zaista i htio družiti. Zašto je tako reagirao odjednom, zar je moguće da sam ga samo tako naglo hipnotizirao? U stvari me ne bi ni čudilo, svi dobro znamo da je njegov kapacitet inteligencije prirodno manji nego kod ostalih, a isto tako znam da se kod mene znaju pojaviti spontane... sposobnosti, a i razmišljam da vam malo objasnim u sljedećem postu što pod tim sposobnostima mislim, i vjerujte mi, ja prvi ne bih išao govoriti o ovome da nisam sam bio svjedok svojim mogućnostima kao i par mojih bližih ljudi.
Zaključak dana, što je to briga? To je nešto što imamo u sebi, stvorili smo i prihvatili njezinu snagu. Ludovali smo od nje i činili stvari koje si nikada ne bi mogli oprostiti, ali znate što? To je ljudski, i tako će uvijek biti, stoga... Nemojte se brinuti ;]
Post je objavljen 02.06.2016. u 21:18 sati.