Prazninu je poput šiljka rasparao Mastadon, najmoćniji od svih brodova, i tišinom se prolomio Mastadonov tulež, raspirio nepostojanje i ostao sveprisutan držeći Univerzum ispunjen u biti postojanja.
Mastadon je otac kaosa, ni izdaleka fraktalan, lebdi beskonačnom brzinom, pa se čini kao da je stalno na istom mjestu, a ujedno sveprisutan. Beskrajni su njegovi labirinti, popunjeni rasama, materijom i oblicima koje je progutao na svom putovanju. Njime poput utvara lebde oblici bez forme, gotovo čiste svijesti dok drugi gmižu, zabijajući kandže u tvrdo dno, svedeni na fizičke uzroke i posljedice. Čitav je isprepleten matematikom, kvantnim izračunima, muzikom i mehanizacijom, i sve pjeva. Mastadonova posada su iluzionisti koji neprestano smišljaju nove iluzije da Univerzum ne bi prozreo iluziju postojanja. Posada presreće kraj univerzuma, predviđa budućnost, ono što neki nazivaju utopijom, apsolutnom istinom, univerzalnom formulom, determiniziranom zbiljom, samo da učine kraj nemogućim, ne da zatru, već da bi umnožili, unijeli više dimenzija i otpjevali rezultate kroz Mastadonov tulež Univerzumu.
Ja, Aeon – B, jedan od članova posade moćnog Mastadona, entitet onkraj života, gotovo čisti um, presretač i predviđatelj budućnosti, delinealizator i raspirivač utopijskih aluzija već stoljećima nisam oka sklopio.
Mastadon me progutao prije nego što sam postao svjestan. Vrijeme prije toga kao da je dio nekakve plavičaste izmaglice na rubovima galaksija koje se beskonačno nižu na našem putovanju. Bili su tada neki sivi topli pipci koji me obavijaju dok plutam nošen strujom i plavo, gusto mlijeko, koje mi se cijedilo niz ždrijelo. Jedini okus kojega sam ikada okusio. Ni slike ni zvuk, čak ni pokret, nikakva fizička percepcija, um mora ostati čist, nepomućen materijom. Antena. Pretpostavljam da se nalazim negdje u zubu Mastadona, ili sam neki dio probavnog trakta, nekakav živac vezan uz probavljanje budućnosti, a to je samo pretpostavka. Ipak, čini mi se da nitko od posade nije svjestan ukupnosti prirode Mastadona, svi samo predviđaju i izračunavaju, što je mnogo viši stupanj od pretpostavljanja. Nitko se ni ne bavi svojim vlastitim položajem. Antena je tu da hvata ili emitira, a ne da poznaje vlastite sklopove. Univerzum je moja bezukusna hrana, bučna tišina i šarenilo bezdana. Pipci koji me grle. Oslobođen sam tijela, imam uvid u zvijezde, planete, sile koje njima vladaju osjećam kao disanje, mora oblika pipam s tisuću krakova kao da sam zbilja tamo, atomi i nukleusi moje su stanice. I da; ŽIVOT! Biće onkraj života, koje ne živi, utvara, kao savršen receptor varijacija života. Nepristran i neokaljan.
Moja specijalnost je svjesni život, onaj koji zadaje kozmičke konstante i uobličuje, koji posjeduje dar da bude oči Univerzuma, jer Univerzum se promatra očima koje je sam stvorio; očima svjesnih bića. dobiva oblik tek kada ga fizičari neke rase otkriju, kao pojam nastaje tek kada ga oko Univerzuma – biće formulira. Iste te oči, isti taj život, zadavanjem tih oblika nesvjesno pridonosi kraju Univerzuma. Jer tužna istina je da je Univerzum beskonačan i beskonačno usamljen, a očima u kojima se ogleda svediv, jednostavan, konstantan. Svjesni ga dovode pred ogledalo i govore mu: “To si ti. Praznina, jednadžba, veliki prasak, zelena trava, crno nebo...“. Mastadon ga tuljenjem neprestano mora podsjećati koliko je beskonačan, i složen.
Ali ovo je priča o nesanici i njenom uzroku. Mastadon je počeo drugačije tuliti, kao da riga bol i osjećam da sam ja dio njega koji ga boli. Čitavo vrijeme mislim da bi netko možda mogao doći po mene, izvaditi me iz njegova tijela i baciti u bezdan. Sve sam više uvjeren da je uzrok moje boli realan i stvaran, jer još uvijek nisam bačen u bezdan.
Počelo je prije nekoliko stotina godina snom o nekakvoj maloj planeti. Svjedočio sam stvaranju te planete, silama i bezličnoj juhi konflikta koja je ključala i čekala smisleno povezivanje. Svjedočio sam prvom infinitezimalnom smislu, i drugom, pa onda njihovom postepenom povezivanju, razmnožavanju i obrascima. Život. Um mi je jurio zelenim lelujavim morima bilja i brdskim šiljcima, gledao sitna bića kako im se tijela oblikuju slijedeći pravila. I nastajali su i prestajali postojati. Što su evolucijski dalje odmicali to je moj san bio nemirniji.
Užas je počeo kada je u san uskočio urlik. Čitavo biće mi se grčilo, urlik me paralizirao i svodio mi um s preglednog polja na točku koja besciljno skače po beskonačnom prostoru. Urlik je proizvelo novo biće, novi entitet. Urlikalo je na sebe, urlikalo na druge, moglo je primati stvari i prisvajati stvari. Sve je bilo njegovo kuda mu se znatiželja kretala i urlik dopirao. Nazvao sam ih Arioni – A, prvi od urlika, specifikuma njihove rase.
Počeo sam unositi varijable u Arione. Iako su se razlikovali od onoga što sam do sada upoznao, bića i entiteti uvijek slijede zakonitosti. Promatrao sam njihove umne, fizičke i duhovne sposobnosti, okoliš u kojem obitavaju i prirodne elemente kojima su okruženi. Unosio sam varijable u poznate jednadžbe. Kojim evolucijskim putem će krenuti, što će izumiti, do kojih spoznaja doći s obzirom na sve ulazne parametre? Uobičajen umni proces predviđanja koji se rascvjeta kao galaksija dobivajući ponavljajuću strukturu što se više približavaš. Jednostavni fraktalni obrazac, koji je postajao jasan poput matematike najjednostavnijeg geometrijskog tijela. Sićušna sređenost u kaosu. Činili su se jednostavni i sposobni za implementiranje u beskonačne forme Univerzuma. Uobičajen proces umnožavanja i potenciranja u mnogostrukost koja se unosi u Mastadonov tulež. Arioni su samo točka u beskonačnoj liniji različitih bića. No nesanica nije prestajala. Nekakav užasan nagovještaj mi nije davao mira, neizvjesnost potencirana onim urlikom lebdjela je poput smrti. Kakva je to utopijska zamka koju oni skrivaju, koji je to labirint kojemu ne znam dubine?
Urlik se pojačavao, postajao je sve rezonantniji i um više nisam mogao usmjeriti ni na što drugo. Njegova frekvencija razlagala mi je misli na tisuće fotona koje guta crna rupa. Pokušao sam urlik učiniti složenim i kompleksnim, naći mu mjesto u beskraju Univerzuma, ali njegova jednostavnost i moć su gutale sve.
Pomišljao sam da su Arioni pronašli nekakvu linearnost koja će približiti Univerzum kraju, kao da mi je nešto promicalo. Promatrao sam njihova društvena uređenja i bilo je tu puno pokušaja utopije, njihovi znanstvenici su dolazili do pronalazaka punom parom, stvarali su, osvajali prostor i prkosili vremenu, definirali, no ničim nisu ozbiljno ugrozili bit postojanja.. Ulazio sam u detalje, mogao sam predvidjeti gdje će izbiti nova revolucija na njihovom planetu, koje će znanstveno otkriće otkriti sljedeće, čak i ime određene jedinke rođene generacijama unaprijed. Radio sam bez stakamka, kaos je postojao, Mastadon je šaptao rezultate Univerzumu, nije se pojavilo nikakvo finalno rješenje koje Mastadon ne bi mogao umnožiti, nikakva teorija koja bi izbrisala postojanje. Ipak, bilo je nešto skriveno iza urlika, ispod banalnosti njihova oka Univerzuma. Nekakva težnja. Nisam mogao pojmiti njen oblik, urlik bi svaki put nadglasao umnožavanje njihove jednadžbe, a Mastadon je nekako bio sve bolesniji i tiši, kao da se gasi u beskraju prostora.
Sada znam i mogu samo promatrati kraj. Negdje u pozadini događala se revolucija i nju nismo mogli spriječiti. Bića Arioni žele da njih Univerzum sluša, oni postaju pjevači njegove pjesme, oni čija je pjesma urlik koji razara sve nevidljivo, sve onkraj života! Nesvediva nota svedivog bića zamijeniti će Mastadonov tulež. Oči Univerzuma postajale su svjesne same sebe i Univerzum je postajao svjestan postojanja ogledajući se vlastitim očima Ariona. Oči Univerzuma sada rasvjetljavaju mrak nepostojanja. Svako biće je krhko i umire samo dok se njegovo oko Univerzuma gasi. Kolika odgovornost leži na biću.
Arija urlika je kovitlala čitavim prostorom tiho odjekujući u ogledalima beskonačnih pretenzija i kaotičnih poteza kista koji iscrtavaju nove prostore i dimenzije. Urlik je postao konstantan šapat i govor glasova tih bića koja vriju na dnu, određeni krajem i početkom. Urlik je polako zamijenio tulež, vječnost je polako prelazila u tren, a beskonačni prostori su ponirali u točku. Mastadon je dugo vremena padao u beskraj, sve dok ne dotakne dno Univerzuma. Možda to ni nije toliko loše; prestanak postojanja i mir. Entitetu onkraj života, nije ovdje mjesto i ja polako postajem izmaglica. Samo da mi za kraj, dok još imam sitne ostatke života, daju malo onog plavog mlijeka. Da se osjetim kao biće. Živo biće...
