|
Dimovi gradskih prolaznika polako mi bodu oči, zašto u ovom gradu toliko ljudi uživa duhan? Zašto ih toliko luta sa tom cigaretom među usnama gledajući u pod?
Ovo je grad malograđanstva, ovo je grad koji voli, grad u kojem sam prošao proces individuacije, kišni grad kako bi Mance rekao, jesenji grad. Tako te lagano može uljuljati u svome tmurnom i mirnom krilu, tako je njegov zagraljaj topao a zrak hladan. Tjera me na utapanje, poniranje u njegove pore, u njegove crte prosječnosti toliko čudne, čulne, teške. Kapci mu se sklapaju, vidim da je mome gradu dosta, vidim da je prevelik, predug i preumoran. Mi ulazimo da ga probudimo no svaki kontakt koji uspijevamo uspostaviti s njim završi kao njegov i naš dugo traženi san. San sa snovima koji teže ka vječnosti, uzdizanju, emancipaciji i buđenju. No buđenja nema, grad nam ne dozvoljava.
Zapalio sam i svoju cigaretu i pogledao u pod, u kocke rimske ceste. Moj grad se ne mijenja, na njega mogu računati. On je tako akromatičan, toliko jednostavan da mogu s najpreciznijom lakoćom bacati boje iz vlastite palete prolaznosti u pore njegove vječnosti, u univezumu bez kraja, bez početka u kojem je čak i On, Vječni Ličilac, malograđanin svemira koji spava.
Pušim svoj duhan koji prži grlo, kopni led u plućima i loži peć mojih misli. Uzavrela struja koja grabi bezbojnost okolice, grije i čini ju crvenom, bijelom, hladi i čini plavom. I lica postaju smiješna, i malograđanin postaje ja. Da li sam ja onda malograđanin? Da li meni sa ironijom mogu pristupiti jači prolaznici-pušači i reći mi smiješeći se: “Baš si emancipiran.“ Da li su i oni spoznali kalupe grada u koje ja stavljam njihova lica? Smješak se razlio dok je dim izlazio iz pluća i punio moj grad, pogled se usmjerio prema gore.
Dobio sam uzvratni osmijeh, no to nije bio grad, bila je to djevojka koja je jedvice izvukla sljepljenu cigaretu između dvije usne. Njezin smješak je bio upućen meni zbog njezinog uvjerenja da je moj smješak namjenjen njoj. Ona se ponadala da se grad budi i da sam ja bio dokaz buđenja, no ja sam po njenom krivom tumačenju znao da grad spava. Moj smješak postade još veći. Razmijenili smo paletu barem na sekundu i njene usne postale su crvene umjesto one ispucale smeđe boje jesenjeg lista. Njena kosa postade plava a oči crne poput dvije duplje drveta, postadu tako duboke i pune, oči moga grada. Poželih voditi ljubav s njom dok nas grad progoni svojom željom za snom. Ma neka je grada, spavati ćemo skupa a ujutro će nas naći smrznute na klupici gradskog parka. Obgrljene gradom... Svi će znati da je grad pobijedio, da je njegova akromatičnost progutala boje naših misli, boje naših želja. Zaspati sa gradom i upotpuniti onu bajkovitu priču o gradskom buđenju. Pasti u smrt u gradu u kojem su razbojstva, silovanja, intelektualna depresija naša svakidašnjica. Kako bi to bilo da grad sazna da je u njemu umrlo dvoje mladih iz ljubavi, zbog ljubavi, iz želje za izbivanjem iz kalupa, iz spoznaje i samospoznaje? Sretna smrt, smrt sa punim plućima gradskog dima. Mislim da bi ga upravo to probudilo, učinilo čvrstim i obojenim.
Htjedoh izustiti nešto, ona se okrenula, zastala, no ništa nije izašlo, sumnja, paranoja, usamljenost i otuđenost me vezala za gradski asfalt i ukopala moje usne među zube, moje glasnice stavila u želudac. Smješak se izgubio. Prvo moj, onda njezin.
„Želim da se zajedno stopimo u malograđanštvini ovoga bezbojnog grada i damo malo svojih boja tek toliko, smijeha radi. A meni se tvoja paleta upravo čini jako zanimljivom... Jesi li primjetila kako svi jaki ljudi, sa crtom želje za spoznajom, vole kavu, cigarete, miris gradskog wc-a, sve ono učestalo i bezbojno, stalno i nepromjenjivo, kako svaki od njih shvaća koliko mu je sve to toliko nepoznato iako je statično i stalno. Možda je to zato jer je to najbliži bijeg od naše struje svijesti? Ili nas svijest navodi baš na te jednostavne stvari, govoreći nam da su one prve u hijerarhiji percepcije? Da su neobjašnjive, vječne i građanske.“ To je sve što sam joj htio reći prije sna, ona bi shvatila, grad bi shvatio...
Shvatili bi da grad spava i da je buđenje nepotrebno. Neka samo spava a ja ću čekati zoru njegove vječne slave, njegove vječne topline i obojenosti. Čekati ću zauvijek, smijati mu se zauvijek, bojati ga i stapati se zauvijek sa njime, otvarati svoja vrata percepcije prema njemu. Umirati na klupicama njegovih parkova...
|
