- Pogledaj me ... !? Pogledaj me ! ... - rekla je tužno gledajući njegove predivne oči uokvirene dugim crnim trepavicama i prošaptala iako je znala da odgovor neće dobiti ...

- Zašto me ne gledaš ? Zašto ???

Spustila je glavu u otvorene dlanove koji su vapili za dodirom voljenog bića ... za zagrljajem punim topline i nježnosti . I svaki put na tisuće pitanja udara sa svih strana ... bubnjajući zaglušujuću buku , a odgovora ... nema .

A on , on je i dalje odsutno gledao negdje u daljinu iza njenih leđa , pogledom koji nije odavao emocije ... Želio je odletjeti , slobodan i ne vezan , poputa balon ...

Nakon nekoliko trenutaka ,podigla je glavu i pogledala ga ponovno , pogledom punim nade ...

- Molim te ... ljubavi moja , pogledaj me ... - prošaptala je . Sad je molila , preklinjala ko prosjak ... za jedan pogled ... za jedan trenutak ...za malenu mrvicu .

On je malo nakrivio glavu .
U njenim očima se pojavila nada ...

- Srećo moja ... pogledaj me ... prošaptala je

A on , on je lagano okrenuo glavu i pogledao svoju mamu - ženu koja ga molila da ju pogleda ... Kako malo čovjeku treba .

I iako je susret očima trajao tek sekundu - bilo je to dovoljno kratko da ga ne zaboli susret i dovoljno dugo da majka osjeti ono što mnoge majke svakodnevno imaju i o tom ne razmišljaju - a to je pogled voljenog djeteta .

Taj prvi trenutak i prvi pogled se pretvorio u minute ... minute u sate ... Bol se pretvorila u radost , suze u smjeh ...

I bio je to pogled , pogled dječaka s autizmom .



----------

Moja pričica ... posvećena mom sinu . Volim te , ljubavi mala