http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/287487/Default.aspx


STVARNA HRVATSKA

Podnijeli su zahtjev za školu kad je Ivan imao osam godina. Danas mu je 17, a rješenje bi trebao dobiti za nekoliko dana



Hrvatska je, uvjeravaju nas već godinama, uređena pravna država. O toj “uređenosti” itekako imaju što reći Andrijana i Dinko Žderić iz Splita, koji devet godina čekaju rješenje o nastavku školovanja svog sina Ivana, koji ima pervazivni razvojni poremećaj iz autističnog spektra.
Prije devet godina Ivan je iz vrtića trebao prijeći u neku od posebnih odgojnih ustanova, no zahvaljujući “uređenoj” državi Ivan do danas nije krenuo u školu. Upravni sud u Splitu prije nekoliko dana donio je presudu kojom obvezuje Ministarstvo obrazovanja da u roku od mjesec dana riješi ono što se davno trebalo riješiti. Pitanje je samo što će to rješenje uopće značiti Ivanu, koji danas ima 17 godina.

- Toliko sam otupjela da više i nemam poseban komentar. Što bi čovjek uopće i trebao reći na sve ovo? Mi smo poštovali sve propise i pravnu državu, a evo što smo zauzvrat dobili. Dijete nam je ostalo bez škole i potrebne edukacije - kaže nam Andrijana Žderić.
Prigovor na prigovor

Ona i suprug imaju dvoje djece s dijagnozom iz autističnog spektra - Ivana i dvije godine stariju Mariju, koja je jedno vrijeme pohađala Centar za autizam u Splitu. Međutim, zbog ozbiljnih problema s kojima su se ondje susretali, Mariju su odlučili ispisati iz Centra, a kada je Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji za Ivana 2006. donio rješenje za nastavak školovanja u istom Centru, nisu htjeli na to pristati, nego su tražili da krene u neku drugu ustanovu.

Na rješenje su podnijeli prigovor i na njega im je, navodi Andrijana, Ministarstvo odgovorilo relativno brzo, u veljači 2007., ali im nije ponudilo drugu školu, nego su zatražili novo medicinsko vještačenje za Ivana. Tada je cijeli postupak krenuo iz početka, a kada je obitelj u lipnju 2007. ponovno dobila rješenje da Ivan krene u Centar za autizam, u srpnju iste godine opet su se žalili i na tu žalbu drugostupanjsko rješenje nikada nisu primili.

- Nismo bili zadovoljni s puno toga u Centru, primjerice s tim da su u istoj grupi bila i mala djeca i odrasli s autizmom, da su polaznici godine školovanja provodili slažući iste kockice, da učitelji nisu dovoljno pazili na djecu, pa im je i Marija, koja je mirna, nekoliko puta uspjela pobjeći... A ono što nas je nagnalo da je ispišemo bilo je to da smo je jednom prigodom našli samu, uplakanu u mraku, na krevetu u sobi za izolaciju. Učiteljica nas je uvjeravala da je Marija sama otišla u sobu i legla. Da je sama zatvorila vrata, ugasila svjetlo, legla u mrak, pokrila se po glavi i plakala?! Pa, ona se boji mraka i kući stalno držimo upaljeno svjetlo... Nismo mogli pristati da Ivan, koji je je za razliku od sestre hiperaktivan, u takvim uvjetima pohađa Centar - kaže nam Andrijana.
Plaćanje privatnika

Ona i suprug svjesni su njegove dijagnoze i nisu tražili da pohađa redovni školski program, nego da umjesto Centra za autizam krene u “Juraj Bonači” ili “Slavu Raškaj”... No, država je, ponovimo, na Ivana zaboravila i nije ga smjestila nigdje. Roditelji su to nastojali nadomjestiti plaćanjem privatnih satova defektologa i za Ivana i za Mariju, koliko su god bili u mogućnosti, a zahvaljujujući Centru za socijalnu skrb djeca su neko vrijeme, kao vanjski polaznici, nekoliko sati tjedno pohađali Centar “Juraj Bonači”. Andrijana ističe kako im je Centar za socijalnu skrb maksimalno nastojao pomoći, ali kako su Ministarstvo i Centar za autizam ignorirali i njihove dopise.

- Vjerojatno im je bilo lakše ne odgovoriti nego rješavati probleme. Zapravo sam ja odgovorna jer sam se drznula reći da u Centru nije sve u redu - ironična je Andrijana. Ona i suprug pisali su svima kojima su trebali - uputili su, kao što smo naveli, više žalbi Ministarstvu, a iste su dostavili na uvid Uredu državne uprave, Centru za socijalnu skrb u Splitu, Agenciji za odgoj i obrazovanje... Pisali su i dječjoj pravobraniteljici, kao i pučkom pravobranitelju, koji se također, kaže nam Andrijana, dobrano namučio dok je od nadležnih dobio dokumentaciju vezano za njihov slučaj. Uspjelo mu je to, navodi Andrijana, iz šestog ili sedmog puta, nakon čega je roditeljima i savjetovao da pokrenu upravi spor protiv Ministarstva.

- Tijekom svih ovih godina mijenjali su se odgovorni u Ministarstvu, a oni u Uredu državne uprave ostali su isti, no ne možemo potegnuti nečiju osobnu odgovornost za sve ovo što se događalo jer zakon to ne priznaje. Možemo jedino tražiti odštetu od države i vjerojatno ćemo to učiniti na Općinskom sudu - naglašava Andrijana.
NIŠTA NIJE KAKO TREBA

Bit svega je, dodaje, to što inkluzija i školovanje djece s autizmom nije riješeno kako treba, a i ono na što djeca zakonski imaju pravo u praksi se ne provodi i oni se zapravo ne osposobljavaju za samostalan život, što bi trebao bit cilj njihova školovanja. Primjer Ivana Žderića je ekstreman, ali u splitskoj udruzi “Mogu”, čija je Andrijana dopredsjednica, doznajemo kako je gotovo pravilo da djeca s dijagnozama iz autističnog spektra u školu iz vrtića kreću s nekoliko godina zakašnjenja.

- Problem je i što je obvezno školovanje za njih predviđeno samo do 21. godine života. Što nakon toga? Država ih nije osposobila da budu samostalni, a onda ih još nakon 21. godine ostavlja da se dalje sami snalaze... - ukazuje Andrijana.

DIVNA ZENIĆ RAK


Kronologija

srpanj 2006.
- Ured državne uprave donosi rješenje da Ivan Žderić nastavi školovanje u Centru za autizam, na što obitelj Ministarstvu obrazovanja upućuje prigovor

veljača 2007.
- Ministarstvo odgovara kako poništava to rješenje, uz napomenu kako medicinska dokumentacija nije pravovaljana, pa Ivan ide na novo vještačenje. Na probleme u Centru, na koje ukazuju Žderići, Ministarstvo se ne osvrće

lipanj 2007.
- stiže novo rješenje o nastavku školovanja u Centru za autizam, na što se Dinko Žderić u srpnju ponovno žali

ožujak 2008.
- stiže dopis iz Ministarstva u kojem državna tajnica Dijana Vican ne govori o nastavku školovanja za Ivana, nego Žderiće informira kako da riješe probleme u Centru, navodi i kako je posebno povjerenstvo odbacilo njihovu pritužbu i pritužbe drugih roditelja na izolacijsku sobu jer “nije riječ o svjesno izvršenom nasilju nad štićenikom, već o pratećoj teškoći koja se javlja uz dijagnozu autizma”

- iz Centra nude Žderićima da Ivan krene u Centar bez rješenja, na što oni nisu pristali jer bez rješenja Centar ne bi bio odgovoran ako bi se Ivanu nešto dogodilo

prosinac 2011.
- pučki pravobranitelj obitelji predlaže pokretanje upravnog spora

svibanj 2012.
- Žderići tuže Ministarstvo obrazovanja

travanj 2015.
- Upravni sud presuđuje u korist obitelji Žderić i nalaže Ministarstvu da u roku od 30 dana donese drugostupanjsko rješenje, odnosno riješi žalbu koju je trebalo riješiti do rujna 2007.


Soba za izolaciju

Stanje u splitskom Centru za autizam danas je bolje nego u vrijeme o kojemu govore Žderići. Nekoliko majki s kojima smo razgovarali potvrđuje kako u istim grupama više nisu polaznici svih dobnih skupina te kako više nema ni izolacijske sobe.

- To samo pokazuje da takve prostorije nikada nije ni smjelo biti, jer da je takva odgojno-obrazovna metoda dopuštena, soba bi i dalje postojala - kaže Andrijana Žderić.
Odgovor na pitanje zašto sve ove godine nisu odgovorili na žalbu roditelja Žderić, čime su Ivanu uskratili mogućnost školovanja, kao i tko je za to odgovoran, uputili smo Ministarstvu obrazovanja, pa ćemo objaviti i njihovo očitovanje. Kad ga pošalju.

Ove godine se na dan autizma ŠUTI !

Šutnjom kontra diskriminacije djece i osoba s autizmom ... - prošle sam godine pukla i dobila generalni popizditis na balone ... balone koji lete ko politička obećanja u vjetar iz godine u godinu i ništa ... godina je prošla od svečane najave otvaranja dijagnostičkog centra za autizam - nisam još čula da je netko išao tj. isti još nije otvoren ... što je nama deset godina života ...dvadeset ... to su naše godine ,a vaših pet minuta balona ... i dosadi stalno ponavljati - TREBA IM POMOĆ ....

Trebala je ne danas , već prekjučer - trebaju sustav skrbi , školovanje prema svojim mogućnostima i pomoć za stambeno zbrinjavanje ... jer ne mogu sami iako HODAJU NA SVOJE DVIJE NOGE !


Za mog Ivana i moju Mariju !

Prije 9 godina sam napisala da živim u dva svijeta ... bila sam čudna i još sam čudna - ponekad i samu sebe iznenadim koliko sam čudna da ne napišem blesava ... ovako rastegnuta u ovaj vidljivi i onaj nevidljivi svijet ... jedan je ovaj Vaš - svijet u kojem su bitne neke druge boje i nijanse ,oblici i gdje se kazaljke na satu okreću u smjeru , tik-tak prema rasporedu ... onaj drugi je svijet u kojem su moji klinci - svijet bez glasa, pun pogleda koji ne vide, riječi koje se ne izgovaraju, osjećaja koji ne nalaze odgovora ... svijet pun zidova koje morate rušiti inače nećete vidjeti sunce , ni Vi ni Oni ... spavate jednim okom , i nakon toliko godina zaboravite kako spavate Vi koji spavate u Vašem svijetu ...

Autizam nije izbor - dijete je izbor i ljubav - a autizam nije lijep ni ugodan , to je rat ... svakodnevni - borba za osmijeh , za slovo ... za život dostojan čovjeka !

I Autizam ne bira ... on dolazi na vrata kao lopov i hvata Vas nespremne ... a sutra ... sutra je daleko - trebamo preživjeti ovaj dan !

Pusa svim osobama s autizmom - oni vole ... na svoj način , poseban način i iako ne govore , znaju jako dobro sve, pa pripazite što govorite pred njima - ne vrijeđajte ih izrazima iz Vašeg svijeta A ja ...ja nemam namjeru odustat - a nadam se ni Vi ... !

Svako malo se netko pravi pametan - PRAVI - jer da ima iole soli u glavi i srcu ne bi koristio termine koji se koriste za opis stanja ...osobe koja NIJE u stanju biti sve to što oni jesu - kako bi okarakterizirao bilo kojeg nesposobnog političara ... tj - za njih sposobnog političara , vještog u komunikaciji, prezentaciji , samo promociji i promociji stranke i tu priča staje ... jer da imaju teškoće i posebne potrebe - ne bi došii na vlast !

Nigdje ljudskosti , humanosti , etičnosti ... čast iznimkama - malo ih je ... Pa se pitam po tko zna koji put - u kakvom to društvu živim ?

Dok su Sabor i Vlada po svim procedurama - usvojili Zakone i Pravilnike kojima su se mnoga prava djece s teškoćama i osoba s invaliditetom srezala, rokovi za predaje dokumenata , pregleda za dobivanje nalaza smanjili ... Gdje su nestala predizborna obećanja stranke na vlasti ? Kome se prijavljuju političari koji na temelju lažnih obećanja dođu na vlast - nije li i to prevara , obmana ? Kome je to utjeha - naplatit će Vam se kad tad ? Zašto ne odmah ? Zašto recimo ljudi vjeruju da će im Bog pomoć, a sami od sebe žive u strahu da lopova nazovu pravim imenom... da šefa koji ih maltretira prijave... da sve što nije uredu nazovu pravim imenom ... ne reagiraju ? Nekako mi ateisti tu imaju manju odgovornost ... njima u životu nema uzora kojeg imaju vjernici - njima je njihova savjet jedino mjerilo ,a često su veći u nekim stvarima od onih koji sebe nazivaju vjernikom ...

Kad pišem da su djeca s teškoćama i njihove obitelji članovi ovog društva kojima treba njihov novi članak u Ustavu RH , kojim bi ih se trajno zaštitilo na svim razinama lokalne i državne Vlasti ... ostajem bez odgovora ... i Mi Smo Obitelj za koju se vrijedi boriti - zar ne ? Ili smo eto , društveno nepoželjni u državi u kojoj je još uvijek normalno da se bolesno dijete sakriva , jer je to sramota ! Sramota je odreći se svog djeteta pred svijetom - samo zato jer nije savršeno ...a što savršenstvo zapravo jest ? Zar je to političar , u finom odijelu koji iz godine u godinu svojom markantnom pojavom , gasi ono malo ljudskosti koju bi trebali imati prvo sami za sebe, a onda za bližnjeg ? Zar nije savršenstvo sretno i zadovoljno dijete sa osmjehom na licu - voljeno i prihvaćeno upravo onakvo kakvo jest ?

Oni na vlasti se mijenjaju - problemi se ne rješavaju ... godinama se presipa iz šupljeg u prazno .Igra se ping - pong na relaciji državna i lokalna razina . Sve ovisi o volji lokalne vlasti , entuzijazmu pojedinca ... Savezi saveza koji se guraju u borbi za prava djece i odraslih - a država napravila to što je napravila i sve prošlo ... - Šta kažeš, a to ... neman vremena !?

Vratili su djeci s teškoćama koja se školuju punu invalidninu - a oduzeli istu, odraslim osobama s invaliditetom

Svojim DA u Saboru svim najtežim invalidima koji primaju obiteljsku mirovinu, imaju nekretnine , imaju stipendiju, zaposlenje ... bilo kakav vid novčane dobiti - uzimaju invalidninu .Djeca do godine dana starosti , nemaju pravo na invalidninu,tek na pomoć i njegu u iznosu do 600 kuna mjesečno i to ako zadovoljavaju kriterije posebnog Pravilnika kojeg nitko od korisnika neće imati mogućnost vidjeti .

Preko noći je tako novim Zakonom Hrvatska država doživjela brisanje najtežih invalida iz registra sustava pomoći .Sad će neki reći - zašto bi država pomagala nekoga tko ima nekretninu,stipendiju,zaposlenje ...

Ako znamo da je Osobna invalidnina novčana potpora države namijenjena osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice - onda znamo da govorimo o najtežoj kategoriji osoba s invaliditetom ... tu su i oni koji su izgubili i radnu i poslovnu sposobnost .
100% invalid koji ima poslovnu sposobnost , gubi invalidninu jer prima obiteljsku mirovinu - zar je preko noći ozdravio ,a njegove se potrebe smanjile ?

Rezovi su potrebni , ali da li je ova država trebala rezati na potrebama najtežih invalida i njihovih obitelji !?Ako je cilj Zakona bio da se radno i poslovno sposobni invalidi zapošljavaju uvođenjem kvote u Zakon o radu pa se smatra da su unatoč svemu sposobni priskrbiti za samostalan život - zašto se na isti način Zakon o socijalnoj skrbi kad su u pitanju prava iz sustava odnosi prema osobama koje nemaju radnu i poslovnu sposobnost ?

Na drugom prosvjedu 11.05.2013 kojeg je organizirala grupa "Pomozimo djeci ss invaliditetom " upozorili smo između ostalog i na narudžbu novih automobila - luksuznih limuzina za potrebe Vlade i ministarstva .Kad smo ukazivali na rezove i smanjivanja prava - govorilo nam se da država nema novca ... Mi smo GOVORILI ... većina opet nije čula manjinu ... jesmo manjina , jer da smo ravnopravni čuli bi nas svi odavno !

Ima se novca ,ali se troši nenamjenski - ima se novca ,ali se rasipa - ima se novca ,ali se opraštaju dugovi onima koje je davno zbog počinjenih dugova koje će vraćati generacije djece , trebalo zatvoriti!

I tako....vozin ja auto veceras..( svi znaju da vozin brznjikavo...ono...sta cu se vuc po cesti )... kad isprid mene neka moderna skwo othranjena na kokicama iz mikrovalne,vozi ljenjivo...i ne mozes virovat...stane na srid ceste! I oce -nece krenit naprid... Kontan...a bice auto stagod steka...
Aj...krenila je... Al vozi hebenih 0.75 na sat... Pardon...GMIŽE a ne vozi... Ne smin psovat... Nosin doma Isusa sta san ga dobila na poklon... Stavila san ga na prednji sidac i vezala ga. Nije u redu psovat.. Ali jaaarče pasu...samo nek krene!
Evo mi skretanje ...ic cu desno...tjesila san se ...neka ova drkulja brkata odgonja pravo...
Ma jeee.. Ode lija desno gamižući... Toliko je bila spora da joj je auto moglo proklizat na koru o banane..
I parkira ...opet na srid jebene ceste?!?!
Ovaj put je iman di zaobic...
Slijeva. Vozim. Gledam prema njenom autu s iscekivanjem ...trebam znati ....jednostavno.... Trebam znati kakvo lice prati ovaj nacin voznje...
Lice napirlitano i zalipljeno na ekran mobitela..

Kocim. Izbacujem iz brzine . Dizem rucnu. Izlazim iz auta. Dolazim do njenog auta. Otvaram ta vrata. Cupam joj mobitel iz ruku. Faca joj je konacno budna. Shvaca gdje je. Nije u nebulozi. Zamahujem. Mobitel joj leti u tri krasna. Oci su joj rasirene. Vristi na mene nekim usrekenim jezikom kojeg ne razumin.
Izlazi iz auta i trce za mobitelom. Dok ona trce ...ja uziman kljuceve od auta i pokret je isti. Zamah iz ramena....kljucevi lete. Ne znam gdje. Ne raspoznajem strane svijeta nagonski...a jebe mi se za sjevernjacu trenutno.. Otvaram svoj portapak ....vdim bejzbol palicu ...vracam se do njenog auta. Zamah iz kuka. Prvi retrovizor je pao. Sa drugim.isto. Sjedam joj na sic i cupam iznutra treci retrovizor. Tako da ako slucajno nadje kljuceve da se nema na sta gledat dok popravlja sminku u voznji.
Ona i dalje vristi. Ne znam zasto. Mozda od iste kolicine stresa koji san ja prozivila kad san se vozila iza nje. A mozda je grebe draca. Zaboli me. Viknen joj: ti nemos prnit dok hodas a kamoli ces vozit auto s mobitelon na uvu!
Sjedam u auto. Idem doma. Ispred mene nema nikoga.

Sada sjedim u boravku i mirna sam. Policija mi nece doc jer nisam napravila nista od toga. Osim u svojoj glavi...
Boli me briga. Prozivljeno iskustvo mi nitko ne moze uzet.... Uzivam. Pocastila san sebe domacon likarijon.... Isus mi je bas lip. Sritno smo stigli doma On i ja.Lipo me gleda. Meko. Znaci da nisan zgrisila nista.

Anita Bare

Ovu sam zgodicu , objavila još 2007 na blogu

Ja sam Magda, članica grupe Pomozimo djeci s invaliditetom, koja okuplja vise od tri tisuce clanova, vecinom roditelje djece sa teskocama i osoba sa invaliditetom. Okupili smo se zbog sljedecih razloga i jedan od njih je da trazimo prilagodbu javnog prijevoza i javnih povrsina za sve osobe sa invaliditetom.
Ja sam i sama roditelj djeteta sa teskocama u razvoju i svakako bih zeljela da se poboljsa polozaj i prava nas roditelja njegovatelja.
Želim senzibilizaciju cjelokupnog drustva za djecu s poteskocama u razvoju i osoba sa invaliditetom.
Potrebna nam je rana intervencija i ucinkovito organizirana rehabilitacija.
Zelimo da se sva djeca sa poteskocama u razvoju i osobe sa invaliditetom ukljucuju u sve pore nasega drustva.
Mi zelimo da se nasoj djeci pruzi sto adekvatnija i neophodna odgojno-obrazovna podrska u nastavi.
Zahtjevamo vecu zaposljivost osoba sa invaliditetom.
Zelimo da se povecaju polozaji i prava umirovljenih osoba sa invaliditetom.
Neophodna su nam pomagala!
Zelimo prilagodbu drzavnih i javnih objekata za osobe sa invaliditetom.
Jer danas smo to mi, a sutra vi.
________________________________________­_________________

Na Trgu Bana Josipa Jelačića u Zagrebu, Trgu A. Starčevića u Osijeku , na Rivi u Splitu, Stradunu u Dubrovniku te Trgu kralja Tomislava u Varaždinu 11. svibnja u vremenu od 10 do 12 sati održat će se mirni prosvjed roditelja, djece s poteškoćama I osoba s invaliditetom pod nazivom "S poteškoćama se možemo nositi, s nepravdom ne!".
Ovaj mirni prosvjed rezultat je neuspješnih pregovora roditelja s Vladom RH i tri nadležna ministarstva tijekom proteklih mjeseci .
Roditelji i na ovaj način pokušavaju izboriti dostojanstven život za svoju djecu koja su najčešće gurnuta na margine društva te podsjetiti Vladu RH da je Hrvatska od 2007. g. potpisnica UN-ove konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koju je Hrvatski Sabor ratificirao. Republika Hrvatska nije ispoštovala obveze međunarodnog sporazuma.

Dijeljenjem letaka na kojima će se moći pročitati zahtjevi roditelja upozoriti će se javnost na zahtjeve prosvjeda. Djeca s poteškoćama i osobe s invaliditetom ne trebaju VIŠE , već DRUGAČIJE !

Grupa roditelja će u Zagrebu nakon okupljanja na Trgu Bana Jelačića prošetati doTrga žrtava fašizma , gdje će predstavnicima EU predati dokument koji su uputili I Vladi RH , a u kojem predstavnike EU upoznaju sa stvarnim stanjem u Republici Hrvatskoj po pitanju realizacije temeljnih prava djece I osoba s invalditetom .

Pozivamo sve roditelje , prijatelje , struku da nam se pridruže u borbi za naša prava !

Zahtjevi koju su upućeni Vladi

• uklanjanje svih prepreka i prilagodba svih objekata invalidima
• veću pomoć države jednoroditeljskoj obitelji sa djetetom s poteškoćama
• veću pomoć države roditeljima sa više djece s poteškoćama
• izjednačavanje prava roditelja njegovatelja sa pravima njegovatelja HRVI
• da se osiguraju financijska sredstva za asistente u nastavi i vrtićima te osobne asistente
• da se osigura rana intervencija svoj djeci s poteškoćama u svim gradovima,odnosno regijama
• otvaranje vrtića djeci s poteškoćama u razvoju te im omogućiti integraciju
• podizanje rehabilitacijskih ustanova i u manjim sredinama / osiguranje projekata preko lokalne zajednice
• ukidanje zakona o smanjivanju invalidnina ukoliko dijete boravi u zdravstvenoj ustanovi i školi duže od 4 sata
• ukidanje Zakona o satnici boravka djeteta u zdravstvenim i školskim ustanovama
• osnivanje radnih okupacija za svu djecu i zapošljavanje prema preostaloj radnoj sposobnosti bez diranja u invalidnine
• zakonsko rješavanje statusa roditelja koji skrbi o djetetu s poteškoćama i ostvarivanja prava ako je bračni partner pomorac
• smanjivanje administracije
• smanjivanje broja komisija pogotovo za djecu kod kojih je moguće utvrditi trajno oštećenje
• osnivanje jedinstvene komisije za utvrđivanje invaliditeta
• osiguranje pomoći u stambenom zbrinjavanju invalida putem inkluzija
• osiguravanje i davanje ortopedskih pomagala djeci
• osiguranje dva pratioca za djecu najteže invalide
• ukidanje plaćanja lijekova za osobe s epilepsijom
• osnivanje dijagnostičkog centra za djecu s autizmom
• sustavno kvalitetno rješavanje školovanja djece s poteškoćama

Udruga PROINKLUZIJA: https://www.facebook.com/PROINKLUZIJA...

Video: Tina Kadoić

Band Aid pjesma za pomoć Centru za Autizam Split povodom akcije "Ja mogu sve."
Pjevaju djeca iz radionice Zlatni mikrofon,podružnica Split

ISTRAŽIVANJE