Mislila sam sad napisati romane o tom kako se osjećam - pa sam odustala .Mislim da nema smisla.Kako bi se trebala osjećati kad evo već smo ušli u četvrti mjesec , a nema odgovora od nadležnih institucija.Osim pravobraniteljice i socijalnog - nitko ni glasa.

Da kojim slučajem ja uskratim državnoj službi ono što se od mene traži ( rok 15 dana ) onda bi me odmah stigle sankcije ...Ovako se još jednom potvrdila praksa da imamo-nemamo pravnu državu.Kako koga zapadne i kako ga tko komu plati odnosno ne plati !

Od svih problema sa kojima se kao obitelj susrećemo - najveću muku smo uvijek imali sa institucijama koje su trebale pomoći ,savjetovanjem ili materijalno.Djecu po zakonu pripada invalidnina .Da po zakonu.U praksi smo to ostvarili - tek - kada su djeca napunila 7 odnosno 5 godina .Država je uštedila na nama godišnje čak 24 000 kuna .

Nas nitko ne pita jel možemo platiti svoje račune. Svaki mjesec uredno se šalju ...A ja evo već četvrti mjesec ČEKAM da mi se pošalje barem odgovor na prigovor - i ništa.

Ništa!

No dobro... Svekar mi je imao moždani udar prije dva tjedna.Oduzela mu se desna strana.Dobro u ovom zlu je to što nas je zvao da dođemo SVI ,da ga obiđemo...Suprug ga je obilazio i u bolnici i kad je došao kući ... Moj odnos sa njima je malo kompliciraniji.
Prije nekih 4 godine smo prestali kontaktirati jer su on i svekrva tražili od supruga da djecu damo u dom. Nekoliko puta su to tražili od njega - meni nisu govorili ništa.Međutim i taj dan je došao.Ja sam ih zamolila da mi to više nikada ne kažu i rekla sam im da dok sam ja živa djeca ne idu nigdje.Ako oni misle da će im sinu stradati živci zbog takve djece da ću mu ja spakirati stvari za čas i neka ga vode sa sobom.Od tog dana nismo više bili u kontaktu .Nema smisla jer bi i dalje trošili živce,a spika se nebi promjenila.Suprug je s njima i dalje kontaktirao i nije mi nikada palo na pamet reći bilo što protiv toga ... Taj dan sam jednostavno zatvorila svoja vrata i rekla sam sebi da više nikada im neću dozvoliti da ponižavaju - Ivana i Mariju.A to su radili uvijek kad su mogli.Uvijek su samo tili najstarije dite i samo on je bio njihovo unuče.Da ne govorim kako ovo dvoje nisu nikada tili blizu sebe i kako su svakomu pričali da djeca nisu od njihovoga sina( tko zna tko je otac) te da su bolesna jer sam ja to genetski donijela njemu u njihovu obitelj.O meni nisu nikada govorili ništa lijepo i gdje god su stigli i komu su god stigli pričali su protiv mene.
Nikada im nisam rekla nijedne grube riječi niti sam se sa njima svađala .Pa me svekrva jednom " napala " da kakava sam ja to žena koja se ne želi svađat?Od prvog dana nisu bili za našu vezu niti za naš brak.Vjenčali smo se bez njih - samo mi i kumovi i naš fra Filip koji nas je uputio u bračnu luku rečenicom :
Oboje ste ostavili svoje roditelje i slobodnom voljom ste izabrali jedno drugo ... Živite sada kao jedno , a roditelji imaju svoj život.Što Bog sastavi čovjek neka nikada ne rastavi .

I tako... did me zove da dođem ,da dovedem djecu...Svu djecu
Kad smo došli pred kuću svekrva nas je sačekala i izljubila me ..i mene i moju djecu.
Svekar je bolje i već se na desnu nogu oslanja .I on me izljubio i Mariju i Ivana .Ivanu je odma rekao kad ga sa vrata vidio ( nije ga vidio 4 godine ) da je isti otac... I pojavile se suze u njegovim očima.
Tražio me da skuham JA kavu ...( prije se to izbjegavalo ) da sjedim sa njima i razgovaramo o našoj budućnosti sa djecom - jer kaže da nije mislio ništa loše kad nam je rekao da ih damo u dom...Da povučemo crtu , ako možemo i da krenemo ispočetka .Da se borimo za svoju djecu i da se nedamo... Ako treba da će sve prodat,samo da se djeci omogući ono što im treba ...djeca su najvažnija jer zemlju ćeš kad tad kupit ako ti treba .A mužu mi je rekao da me čuva i mene i našu djecu ,a njih da stavi na drugo mjesto jer da smo ga mi potrebni ...

Ma ja sam davno njima oprostila ,ali nesmijem zaboraviti.Trebalo je 13 godina i moždani udar da čujem neke stvari.

Nikad nije kasno ...kasno je tek kad čovjeka više nema.