Jučer sam na moru susrela jednu poznanicu iz djevojačkih dana .
Kad sam bila klinka od svojih 12-13 godina trenirala sam tae-kwon-do .Nije potrajalo dugo jer sam bila jedna od mnogih koje je zahvatila epidemija žutice te godine u našoj školi ,pa je moja tae-kwon-do karijera brzo završila.Godinu nakon oboljenja se ne smije na sunce direktno niti bilo kakav tjelesni napor....
Uglavnom, trenirale smo u istoj grupi . Starija je od mene koju godinu , i završila je za profesoricu Njemačkog jezika.
Suprug joj također radi u prosvjeti ...

Kasnije sam je viđala i bila mi je cila super jer je gurala svoj stil odjevanja unatoč podsmjesima gomile isto štancanih i odjevenih cura bez osobnosti !

I ostala je ista ... Mama sa šestoro djece i sedmo na putu !
Živi svoj život u kojem nema mjesta mnogim bespotrebnostima sa kojima se većina danas zamara ...
Nitko se ne svađa,ne viče,ne cmizdri bez veze ,nitko ne zanovijeta ... i šta drugo reći nego da gdje se ljubav dijeli u ogromnoj količini puno toga nam zapravo ni ne treba!
I tako sam otišla sa plaže puna prelijepih misli i poticaja da se u životu treba boriti za prave stvari ...
Sve će proći - a iza nas ostaju naša djeca - živi spomenici našim životima!

Kuće neće pričati o nama ,ali naša djeca hoće.