Tinns

Alan je kod kuće... Lijepo je kad smo opet svi zajedno!
Kaže da mu je na faksu sve super... samo mu obitelj malo fali...
Položio je kolokvije...
I evo, još je rano... a ja sam u njegovoj sobi na kompjuteru...
Kako to... pitat ćete se!
Ne... ne smetam mu dok spava.........

..............Kad su Tea i Alan dobili svako svoju sobu...Tea je imala deset godina...nećete vjerovati...ali dugo vremena... ili je došla kod mene u sobu, a muž je otišao spavati u njenu...ili me je zvala da dođem spavati u Alanov bivši krevet!... Samo kad smo bili ljuti na nju spavala je sama u svojoj sobi!!! Smiješno je to bilo!...A sada je Alan na faksu... Maknuli smo krevet iz njegove sobe i htjeli smo iz Teine sobe drugi krevet premjestiti u njegovu...Ali...Tea je rekla...Ne! Neka tu spava kad dođe...ionako ćemo morati puno toga pričati!...Eto tako vam to ide...
Sada Alan spava u Teinoj sobi, uopće mu nije smetalo, a kompjuter je i dalje slobodan! Naravno dok on spava!

Svima Vam želim miran i topao Božić i Novu godinu!

Osjećaji...kako se nasmijati nečemu što je rečeno iz srca?
Jak je osjećaj koji izaziva suze. Najjači! A kada se javljaju osjećaji, oni donose neku punoću duše, blaženstvo, najljepši način da osjetimo da postojimo.
Postoji osjećaj sreće, osjećaj straha, osjećaj tuge, osjećaj bola.
Ja sada pišem svašta. Misao mi izlazi iz glave i jednostavno putem pera prelazi na papir. Nema kontrole misli. Mislim da mi je neki skretničar tamo gore (u glavi) otišao na odmor, pa nema nikakvog redoslijeda, možda ni povezanosti.
Željela sam svoj dom. Sa nekim tko će znati osjećati. OSJEĆATI.
Sa nekim tko će se brinuti o meni. Uvijek! Sa nekim tko će željeti da ja uvijek brinem o njemu.
Mislila sam... Hoće li me uvijek razumijeti. Hoće li željeti provesti dan za danom sa mnom. Hoću li mu uvijek značiti što i prvog dana?

Ovo je bura osjećaja i misli što se rijetko probiju do površine.
Znateli ti što su to suze? To vam je kao jedan ventil, koji otvoriš kada nastane veliki pritisak i onda se sve na brzinu smiri.
Volim kad je ovdje i kad me razumije... uvijek nastojimo pronaći srodnu dušu koja će nas razumjeti i koja će misliti isto.
Ne, ne mora misliti isto...osnovne životne vrijednosti moraju nam biti iste... a, sve ostalo...imamo masu različitih razmišljanja...
Sjećam se, kad smo tek krenuli... uvijek smo nešto raspravljali...onda bi se taj izlazak odužio...Satima smo sjedili u autu i raspravljali...nije to bila svađa... nismo se vrijeđali...nego smo jedan drugom dokazivali... I NIKADA se nismo razišli posvađani...
A znala sam se tiho uvući u kuću... u neko, tada nepristojno vrijeme!!! A što smo radili... pričali...
I zapravo je u životu najvažnije željeti postići kompromis...

Ponekad bih željela da na svijetu postojimo samo on i ja!
Sa njim bih bila danima, i danima, i danima... i još bi mi bilo malo vremena, koje provodimo zajedno.

Pokušavala sam ne razmišljati više o TOME...
Ali - ne ide...
Znate ono... mozak mi neprekidno radi...
Morala bih nastaviti sa drugim stvarima... ali moram to prvo izbaciti iz sebe!

Urednicima bloga poručujem... Budite fer pa pokažite i drugu stranu medalje kao udarnu vijest...
Volite biti senzacionalisti - a ovo je senzacija...Profesori koji guše slobodu govora...
...Ali ne to KOJI kod vas ne postoji - to ste ZABORAVILI napisati!
Ako je po vama život crno-bijel... prikažite i ono bijelo...
Ne, to nije interesantno... ne pridonosi čitanosti... ...Recimo... Učenik sa svojim mentorom osvojio zlatnu medalju na sajmu inovacija u Minhenu...

A to što je sivo... to da u toj slobodi govora ne bi trebalo biti vrijeđanja...to isto za vas ne postoji!

Danas, neću pisati što osjećam, danas ću pisati što se događa, a pošto se ne događa baš ništa posebno, evo pišem tek da izrazim misli!
Ležim u Alanovoj sobi i slušam glazbu... Phil Colins
( I can fill something in the air tonight!)
«Osjećam nešto u zraku noćas!»

I što se još događa? Što se događa? Da vam dam preciznu sliku, što se u ovom trenutku događa ....

Ponekad sunce sja. Nekad je kiša, a nekada se kroz kišu vidi koji sunčev trak.
Pišem bez veze. Pišem upravo ono što mi padne na pamet. Ovo me pomalo podsjeća na sliku.
Na apstraktno šarkanje po papiru izraženo riječima.
Volim pisati!
Pročitala sam nešto što mi pokazuje da nisam ja jedina takva kakva jesam. Da ne mislim samo ja na taj svoj način. Da se još netko osjeća slično kao ja.

«Smatrala je da se najbolje može izraziti pismom... Tjelesna blizina otežava duhovni odnos. Riječ nije savršena i vrlo rijetko je odraz istine.»

U stvari, mislim da ovo zaista važi, ali samo za neke ljude.
Ja, na primjer nekada ne mogu reći nešto, što u stvari mislim. Nekada je teško pronaći prave riječi da se izrazi ono što se misli.
Na primjer, mogu reći nešto sa čime se, u stvari, ne slažem potpuno i onda ako pokušam promijeniti to što sam rekla, izgleda kao da izmišljam, kao da ne govorim ono što mislim, nego važem... što reći, a što ne.
Teško je riječima precizno izraziti misao. A ako pišem, kao prvo moć koncentriranja mi je daleko veća.
Osoba s kojom razgovaram uvijek u meni izaziva NEKE osjećaje, a mislim da sam prvenstveno osoba koja postupa po svojim osjećajima... i volim što je tako.
Ali... pošto smatram da sam dovoljno pametna da sagledam večinu stvari iz pravog kuta, mislim da mogu i da hoću svoje ponašanje staviti pod kontrolu svog razuma, jer , ...eto prisjetila sam se da u istom onom trenutku, kada ja postupam po svojim osjećajima, postoje i tuđi osjećaji.

Ovo je jedno moje razmišljanje.
Ovo nikada ne bih mogla reći ovako, kako sam napisala.
I svjesna sam toga da nikada neću moći nešto reći tako precizno, kako to mogu napisati.
Žao mi je zbog toga, ali sam svjesna da je tako.
A pitanje je i da li se može shvatiti nešto od ovoga što sam ja nadrljala...
Ha ...i kako bih nazvala ovo što je napisano? Ja bih to nazvala autopsihoanaliza.

U stvari, nekada kristaliziram misli u diskusiji, a nekada ovako, nasamo razmišljajući, a volim jedno i drugo...
Da, volim ja i pričati... razgovarati, diskutirati.

Uvukla sam se u raspravu... eto, povuklo me...pa ću vam prenijeti dio te rasprave...Znam da nije sve crno bijelo... znam da, kao i svagdje... ima onih koji rade dobro i onih koji rade loše... ali mrzim kad se stvari generaliziraju

Evo jednog profesora!!! Zapravo...profesor sam na drugom mjestu...prvenstveno iz ljubavi prema tom zanimanju....ma ne zanimanju, prema djeci! Inače sam ing. Čitajući sve ovo, moram priznati da su u meni izazvane podvojene emocije! Kao prvo, onaj članak mi je bio simpatičan...duhovit! Ali moram priznati da ne znam što bih mislila da sam i sama bila obuhvaćena takvim člankom! Mada se nadam da ne bih dobila neku baš lošu ocjenu od svojih učenika! Zapravo... mislim da vrlo malo ljudi zna koliko je teško raditi u razredu! Nakon pet sati provedenih u razredu budete iscrpljeni...iscijeđeni... Djeco, pa znate sebe...znate da vam je najveći gušt zezati se na satu... a mi vas MORAMO nešto naučiti!!! Ma i ja sam roditelj...i sa jedne strane slušam priče svoje djece i onda se i nasmijem i suosjećam sa njima, a sa druge strane znam koliko mi je teško dobro odraditi svoj posao... A, svakog bih roditelja stavila u situaciju da mora četrdeset pet minuta biti u razredu...i odraditi nešto sa svojim i trideset ostalih "Anđelčića"... Mislim da bi naglo promijenili svoju predodžbu o životu... Ma ne samo roditelje... puno njih bih ja poslala u razred... I uz sve ovo imajte u vidu da ja volim svoj posao, dobro ga radim, djeca me...rekla bih..."vole" ... i mogu vam reći da mi je posao TEŽAK! Pozdrav svima...i jednima, i drugima, i trećima... i ovaj put...gospodo moja...nitko nije u pravu! (tinns 13.12.2005. 00:05)



Da, da, sve su to ljudi ali neki su ipak odrasli i tako bi se trebali ponasati, a neki su djeca i jos k tome u pubertetu. A BTW ak' ti je u skoli tesko i imas zarku zelju staviti neku od majki na svoje mjesto ja ti preporucam da se zamjenis sa nekom majkom koja 8 sati stoji iza blagajne u nekom trgovackom lancu. Eto, tek toliko da joj pokazes kako je to biti iscjedjen nakon radnog dana u kojem imas 6 radnih sati (ako) 7 pauzi, mjesec i pol godisnjeg, zimske praznike, proljetne itd... itd... Stvarno, ja mislim da bi jedna blagajnica sasvim drugacije gledala na robovski rad profesora. (T-Zombix 13.12.2005. 00:27)



BTW posao koji volis te ne moze biti TEZAK, mozda naporan ali ako ti je stvarno tezak preporucam hitnu promjenu zanimanja. Meni se cini da ima jako puno profesora kojima je TESKO raditi svoj posao pa je mozda bolje da ga ni ne rade. (T-Zombix 13.12.2005. 00:39)



------------------------------ ------------------------------ -------------------- Pridru žujem se izrazima podrške tebi i svim borcima za slobodu misli! (To je uostalom i ime jednog bloga, kojeg preporučam na svom blogu!) Ono što mene zapravo čudi kod teksta koji je izazvao skandal jest da su profesori vrlo dobro prošli, prosječna ocjena je mislim negdje između 3 i 4. Ja bih ziher bio stroži. ;-> Ako treba neke prosvjedni skup, samo zovite! (Lucifer 13.12.2005. 13:38)



lijepo je da je učenik imao, recimo to, sasvim pristojan komentar, na profesore, ali, ALI, blog bi trebo biti prvenstveno diskretan dnevnik, a ne drvo za vješanje pritužbi i potjernica. Da je profesore opisao, ocrnio, pa i ismijao navodeći samo nadimke ili neka imena koja su im učenici podijelili, OK, sačuvala bi se privatnost. Ovako mislim da je MALOLJETNA OSOBA za koju odgovaraju roditelji javno obznanila imena nastavnika nesvjesna za posljedice. Pitam se što bi se dogodilo da su profesori odgovorili istom mjerom (a ne ovako neprimjereno) tj. da su obznanili na svojem blogu podatke o nekim učenicima, zajedno s podacima o njihovim roditeljima i t d. Pa koji normalni, punoljetni bloger želi da mu se osobni podaci povlače u bilo kojem kontekstu? (mijao 13.12.2005. 13:46)



mijao, imena i prezimena zajedno sa e-mail adresama profesora stoje na sluzbenim stranicama skole. Kakve je on to privatne podatke povlacio po internetu osim sto je iznjeo svoj stav o pojedinom profesoru. Jednaki egekt bi bio da je napisao "ona iz etike" jer svatko moze na sluzbenim stranicama skole procitati koja je to iz etike. Ali kad vec pricas o privatnosti podataka zapitaj se gdje sve stoji JMBG roditelja zajedno sa njihovim adresama i telefonima i mjestom gdje rade i da li su dovoljno zasticeni ili skoro svatko moze do njih doci u skoli. (T-Zombix 13.12.2005. 14:22)



T-Zombix...Posao koji voliš ti i te kako može biti težak...pogotovo ako ga dobro radiš... a ako ga radiš tek da radiš...onda će biti lagan! Dalje...škola je i odgojna ustanova...a ovaj dio bloga se ničim ne može opravdati. Citiram:"Opis: Pederko. To je riječ koja najbolje opisuje ovog profesora. Slovo «L» izgovara ko peder, pogotovo kad je na početku riječi. Zato svaki put kad se to dogodi, ja, Lučin i Kožuharov puknemo od smijeha." Možda je tebi taj opis smiješan...i drugima, ali razmisli bolje i vidjet ćeš da je to čista uvrijeda, a to naravno ni jedan kućni red škole ne dopušta! A ne bi trebao dopuštati ni kućni odgoj...tako da, Majko ovog učenika, kad biste željeli dobro odgojiti svog sina vi biste to prva morala shvatiti! Ne možete ove riječi opravdavati ničim...Možda biste mogli reći, pa samo je jednog uvrijedio...ali mislite li da treba više! Osnova dobrog odgoja je da škola i roditelji rade zajedno! I umjesto da je Majka rekla...Sine pa kako si mogao ... Majka je rekla...Sine moj...ne mogu oni tebi tako...ukidati tvoje osobne slobode... A odgojno je... ako niste znali, kad si u stanju nešto napraviti, moraš biti u stanju i snositi poslijedice za svoje postupke!...I nitko ga nije tukao...nitko ga nije pljuvao... pisao o njemu da je "Pederko"...ovo ili ono...Dobio je opomenu pred isključenje... drugi put će razmisliti ima li smisla nekoga vrijeđati.... prođe vrijeme...i naučiš nešto iz svega!...A ovako...draga Mama... kad već stojite uz svog sina hoćete li se vi ispričati tom profesoru... ili mislite da bi vaš sin to morao učiniti nakon svega toga! I T- Zombix sasvim je odraslo reći nekome da ne može nekažnjeno vrijeđati druge. Time što kažem da je ovaj posao težak...ne omalovažavam druge poslove...želim ukazati tebi i takvima kao ti da prosvjeta nije...odraditi pet ili šest sati u razredu i gotovo!...Želim ti reći da moje radno vrijeme ne prestaje... spremiti predavanja, ispraviti kontrolne, programe...pratiti struku... pripremati vježbe, pratiti tehnologiju... uvoditi informatizaciju u nastavu... Ti misliš da samo ti znaš što je kompjuter!... I kad bi ljudi to razumjeli... i cijenili... više bi se profesora postavilo na taj način! Ovako, iskreno da ti kažem... moj sin, koji je, usput rečeno...eto pubertetlija...tvoj vršnjak... iskreno mi kaže da nisam normalna što se trudim toliko koliko se trudim... jer to ionako nitko ne primjećuje!!! Osim moje porodice i mojih učenika!! A za sve ostale... kao i tebe... posao ne može biti težak ako ga voliš!!!....PRIČAJ MI O TOME!!!! (tinns 13.12.2005. 15:25)



@tinns, A ja ti samo mogu reci da ako ti je tesko i ako mislis da tvoj rad nije dovoljno cijenjen da izaberes nesto drugo i da se ne patis jer svoje frustracije izazvane poslom koji navodno jako volis prenosis na djecu. A kazna ukorom i nije toliko strasna kao sto je strasna DEBILNA reakcija profesora koji su ga docekali na noz i poceli SRAT takod a su klinci poceli brisati postove. Bas me ludo zanima da li su profesori (ne te Gimnazije) ista poduzeli povodom isticanja ustaskih znakova na skupu ili su se pravili blesavi jer ih je ulovila trta pa ce ukor dati nekome ko ih malo poljuje na blogu. A sto se tice tvojeg pristupa poslu mogu ti samo reci da su oni koji su ovo pokrenuli trebali malo vise poraditi na kompjuterskoj pismenosti i pracenju struke pa do svega uopce ne bi doslo tj. znali bi na koji nacin trebaju reagirati na izrecene uvrede, a da pri tome ne rade perverzije tipa demonstrativnog neodrzavanja prvog sata. Protiv koga ili cega su oni to protestirali, ad' mi to objasni. Sta je to nacin na kojise djeci objasnjava sloboda govora? Durenjem i organiziranjem strajka? Ajd' ti si pametna pa mi objasni, ja sam glup pa ne razumijem. I BTW, hvala na komplimentu (pubertetlija) ;-)
(T-Zombix 13.12.2005. 15:39)



Ne znam zašto misliš da sam frustrirana...ičime osim time kad mi netko totalno neupućen počne pričati kako mi je posao lagan...Zašto misliš još i to da takozvane frustracije prenosim na djecu... time što kažem da je danas sve teže djecu zainteresirati za nešto... time što kažem da se trudim... uvodim informatiku u život učenika koliko je više moguće... ili zato što kažem da za to treba strahovito puno vremena!!! Ili zato što kažem da svi mi u svakom trenutku moramo biti odgovorni za ono što kažemo i napravimo! Pročitaj svoj odgovor na moj komentar ...Pogledaj koliko si uvrijeda upotrijebio!!! Da bi branio svoj stav! Misliš li da je to opravdano? ( 13.12.2005. 16:32)



Potpisujem ovaj prethodni komentar...tinns ( 13.12.2005. 16:34)



Hehehe, tinns, sta je? Malo smo iznenadjeni i uvrijedjeni. Neka, neka, to je dobro, znaci da ipak nesto osjecas. A plakat nad teskom sudbinom profesorskog zanata moze slobodno i dalje ali tesko da ces me rasplakati. Narocito se veselim sto si sutke presla preko reakcije tih profesora i njihovog demonstrativnog neodrzavanja prvog sata i nacinu na koji su odlucili rijesiti cijeli problem. Znaci da je to tebi sasvim OK reakcija profesora prema ucenicima. Vidis, da je profesor koji se nasao strasno uvrijedjen tim tekstom, napisao komentar na taj tekst na blogu i pokusao raspraviti stvar sa ucenikom u tom formatu ili mozda cak popricati s njim oko toga sta je, a sta nije u redu pisati mozda bi stvar imali i neki civilizirani oblik. Ovako je postala u najmanju ruku cudna. Ko je inicirao svojim postupkom ovakav razvoj stvari ti sama zakljuci kad znas, da li je vise kriv ucenik koji je stvar napisao ili profesor koji je glupo reagirao. Ali svi koji ovako reagiraju na rasprave na Internetu bi trebali poznavati barem osnove Interneta i npr. posjetiti neke od news grupa da vide kako se na Internetu bas i ne moze ocikivati roza pinki metroseksualna rasprava. Mozda jednog dana i shvate da oni nisu mjerilo stvari... mozda ali tesko. (T-Zombix 13.12.2005. 16:52)



Da kažem toj tinns... Djecu je teško zainteresirati zato jer je dosadno, ja sam preporučio u jednoj školi (svojoj bivšoj) da se nastava (neki predmeti) održavaju pomoću računala i projektora kako bi predavanje učinili što zanimljivijim, naučio sam knjižničarku raditi u power pointu i ona radi projektnu nastavu za sve razrede... Treba kompjuterizirat škole obavezno i svatko će naći zanimaciju u tome. Joj da sam profesor djeca bi prštila od znanja ;) (Compov Za Comp Probleme 13.12.2005. 18:08)



Da kažem tom Compov Za Comp Probleme... da ja svu svoju nastavu radim u power pointu!... I nije mi nastavu pripremala knjižničarka...i kakvu to nastavu meni knjižničarka može spremiti...za sve razrede!...stvarno si jako upućen!...Ne samo da ja predajem u power pointu, nego učenici rade na kompjutorima...učim ih programe za crtanje...projektiranje itd..., a ti si davno bio u školi kad misliš da škole nisu opremljene!!! I dalje ti kažem da je teško, puno posla i naporno to sve pripremiti...i vjeruj mi znam o čemu govorim! I naravno da sam uvrijeđena da za sav trud koji ulažem u sve to...dobivam takvu ocjenu profesorskog rada kako se u javnosti prikazuje!... I još uz sve kako se to sve vrednuje...između ostalog moj zahtjev za mentorstvo...znate ono napredovanje u poslu!...stoji u ministarstvu u ladici dvije i pol godine...I ne samo moj zahtjev , nego i svi ostali zahtjevi onih koji rade...tako nekako kao ja!...Jer skupo je plačati profesorima ono što rade!...I tek da znaš, ovo je frustracija...u odnosu prema društvu, u odnosu prema ljudima koji misle i govore kao vi MNOGI...ali ljudi moji ja svejedno sve to radim!... Šta mislite zašto?...Pa sigurno ne iz ljubavi prema vama najpametnijima! (tinns 13.12.2005. 20:50)

Čitala sam blog i reakcije na ocjenjivanje profesora u riječkoj gimnaziji!
I evo vam mišljenje jednog profesora!!! Zapravo...profesor sam na drugom mjestu...prvenstveno iz ljubavi prema tom zanimanju....ma ne zanimanju, prema djeci! Inače sam ing. Čitajući sve ovo, moram priznati da su u meni izazvane podvojene emocije! Kao prvo, onaj članak mi je bio simpatičan...duhovit! Ali moram priznati da ne znam što bih mislila da sam i sama bila obuhvaćena takvim člankom! Mada se nadam da ne bih dobila neku baš lošu ocjenu od svojih učenika! Zapravo... mislim da vrlo malo ljudi zna koliko je teško raditi u razredu! Nakon pet sati provedenih u razredu budete iscrpljeni...iscijeđeni... Djeco, pa znate sebe...znate da vam je najveći gušt zezati se na satu... a mi vas MORAMO nešto naučiti!!!
Ma i ja sam roditelj...i sa jedne strane slušam priče svoje djece i onda se i nasmijem i suosjećam sa njima, a sa druge strane znam koliko mi je teško dobro odraditi svoj posao... A, svakog bih roditelja stavila u situaciju da mora četrdeset pet minuta biti u razredu...i odraditi nešto sa svojim i trideset ostalih "Anđelčića"... Mislim da bi naglo promijenili svoju predodžbu o životu... Ma ne samo roditelje... puno njih bih ja poslala u razred... I uz sve ovo imajte u vidu da ja volim svoj posao, dobro ga radim, djeca me...rekla bih..."vole" ... i mogu vam reći da mi je posao TEŽAK! Pozdrav svima...i jednima, i drugima, i trećima... i ovaj put...gospodo moja...nitko nije u pravu!

Evo par pjesmica za Iku...kad sam bila sama...i tužna...ali poslije dođe sunce!!!
Prije ili kasnije!
*

Tko će mi reći kad sam tužna,
da ni to nije tako strašno?
Ili mi suzu obrisat s lica
i reći da bi i on zbog toga plako’.

Sada sam tužna, a sjedim sama.
Suza mi se u oku stvara,
ali nikoga neće biti
da spriječi dušu, da mi srce para.


*

Već bi trebalo da si tu,
da i ja nađem nekog,
tko bi mi od srca reko
da je i njemu žao!

Ne! Suze će i dalje teči,
dok opet ne postanem jaka!

A tako sam sama!
I koliko mi sada treba
nečija podrška i ljubav,
na kraju... ljubav!


*

Bilo mi je teško tek kad sam došla kući,
suze su tada potekle niz lice,
a tek navečer, dok sam bila sama,
onda su tekle netremice.

Može li tuga srce zaledit?
Može li spriječiti srce da kuca,
da traži nekog,
da traži druga!

Ne mogu sama...
a ipak drugog izlaza nemam.

Ja želim... ja hoću... ja moram
nekoga u srce posaditi,
da mi za njega srce kuca,
a ne da samo sumorno puca.


*

Mogu li voljeti nekog?
Mogu li nekom ljubav dati?

Ja nisam jaka, ne... više nisam!
Prelomio se i posljednji atom snage
i nema sad ničeg da drži
ravnotežu u mojoj duši,
u mome slomu,
u mojoj propasti svijeta!

Ima tu nečeg...moglo bi se naći,
ali samo za nekog tko isto je tužan.
Da, njemu suputnik drugi je nužan!

A sad ću spavati lijepo,
jer sutra idem na ispit,
i želim si mnogo sreće,
jer nemam nikog da mi to reče!

Moram vam nešto ispričati!
Znate da imam brata i brat mi se ne tako davno oženio... zbog čega smo svi bili jako sretni.
Inače... sa bratom sam išla zajedno u školu...i studirali smo zajedno! Sjećam se, jedan dan na predavanju netko iza mene me pita "Tko je stariji...ti ili Goran?" "Goran!" "Koliko?" "Trinaest mjeseci!" " Molim?...Mislio sam, koliko minuta?"....
"Ja sam krenula u školu ranije!"
Dobro... i...brat mi ima malu kćerkicu od godinu i pol! A danas je Sveti Nikola...i naravno da je Nina donijela svoju čizmicu i u naš prozor!!! Možda i tu svrati Nikola...
Još neki dan sam joj kupila jednog vučića koji u torbi na leđima nosi malu slikovnicu "Vuk i sedam praščića!" Simpa!
Tei sam kupila kišobran!
Rekla sam Igoru da kupi još nešto u Bili za jednu i drugu.
Nini je kupio velikog čokoladnog Nikolu... kaže da za Teicu ne treba...
Kad smo složili Nikolu u čizmu i vuka da sjedi na čizmici, Tea je donijela svoju articu....."Ajoj...."rekla sam."Evo Nikola će se premjestiti kod tebe!"
"A, ne, ne! To nije namjenjeno za mene! Tu će biti moja cipela, Sveti Nikola će meni donijeti moj poklon! Ovo mi je zadnji Sveti Nikola! Druge godine sam punoljetna...i onda mi više ne dolazi "
I baka nas je čula i došla vidjeti čemu se tako slatko smijemo......
Kad je Tea išla spavati........
"Igoreeeeee! Što si donio za Teu?" Pet paketića žvakaća!...Hm...i kišobran...
Sada mi to izgleda malo!

Danas sam sva nekako bez veze! Razlog? Bez razloga! Jednostavno, bioritam. Da, sigurna sam da postoji ... ustvari, osjećam to po sebi.
Danas ne bih bila za diskusiju.
Eto, razmišljala sam, jučer,… danas o lijepim, nježnim trenucima i odmah sam tako…
Kako je to jedno veliko bogatstvo, kad možeš nekome proći rukom kroz kosu, kada ga možeš pomilovati po licu i primiti za ruku.
Nježnost (ne fizička nježnost)…
Sada sam skoro dva sata razmišljala o nježnosti. On i nježnost, ja i nježnost, nježnost prema djeci, u društvu. O primanju, o iskazivanju nježnosti.
Razmišljala sam o njemu. O njegovom odnosu prema svakome posebno. O sebi i svom odnosu prema svima. I što ja osjećam prema svakom i što svatko osjeća prema meni....
Da... SRETNA SAM... to je to... VEĆ GODINAMA!
Razmišljala sam i o međusobnoj nježnosti među našim prijateljima. Za koga nježnost postoji, za koga ne postoji... o svakom posebno sam razmišljala.
Koliko kome treba nježnost, koliko tko pruža nježnosti.
Za mene je to, čini mi se, jedna od najvažnijih stvari...
Nije stvar… to je jednostavno nešto… A da nema tog «nečega» … Bože, ne daj da se to ikada dogodi.