Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej

četvrtak, 10.07.2008.

Stvaranje čovjeka

     Kad je Gospodin, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Gospodin, Bog, još ne pusti dažda na zemlju, i nije bilo čovjeka da zemlju obraduje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. (Post 2,4-9)

     Što je čovjek? Ovo se pitanje postavlja svakomu naraštaju i svakomu pojedinom čovjeku. Jer, za razliku od životinja, naš život nije unaprijed predoznačen i jednostavno dovršen. Ono što je čovještvo, za svakoga od nas ostaje i zadaća, poziv njegovoj slobodi. Svatko mora iznova propitivati svoje čovještvo, odlučivati se tko ili što želi biti kao čovjek. U svome životu svatko od nas, htio ne htio, mora dati odgovor na pitanje čovještva.
     Što je čovjek? Izvješće o stvaranju Svetoga pisma želi nam dati naputak na putu u tajanstvenu zemlju čovještva. Želi nam biti pomoć da spoznamo što je Božji plan s čovjekom. Želi nam pomoći da stvaralački dadnemo nov odgovor koji Bog očekuje od svakoga od nas.

1. Čovjek - uzet iz zemlje

     Što se tu kaže? Najprije se izvješćuje da je Bog oblikovao čovjeka od zemaljskoga praha. To je poniženje i utjeha istodobno. Poniženje - jer time nam se kaže: ti nisi Bog, nisi sebe načinio sam i nisi gospodar svemira. Ti si ograničen. Ti si biće određeno za smrt, kao i sve što je živo, ti si samo zemlja. Ali je i utjeha, jer time nam se kaže: čovjek nije demon, kako bi se ponekad moglo učiniti, nije zao duh. Čovjek nije oblikovan od negativnih sila, nego je oblikovan od dobre Božje zemlje. Iza toga se krije i nešto dublje. Kaže nam se, naime, da su svi ljudi zemlja. Onkraj svih razlikovanja koja su proizišla iz kulture i povijesti, ostaje čvrsta činjenica da smo svi mi u konačnici isto, isti. Misao koju je oblikovao srednji vijek u svojim mrtvačkim plesovima, poradi strahovitih iskustava sveugrožavajuće moći smrti za vrijeme velikih pošasti kuge, ovdje je zapravo već izrečena: car i prosjak, gospodar i sluga, u konačnici su isti, jedan te isti čovjek, uzeti iz iste zemlje i određeni da se vrate u tu istu zemlju. Kroz sva pustošenja i uzdignuća povijesti čovjek ostaje isti, ostaje zemlja, oblikovan od nje i određen da se u nju vrati.
     Tako istodobno biva razvidno i jedinstvo čitava ljudskoga roda: svi smo mi samo od jedne zemlje. Ne postoji različita »krv i zemlja«. Ne postoje posve različiti ljudi, kako su to mislili mitovi mnogih religija i izricali svjetonazori sve do našega vremena. Ne postoje različite kaste i rase, u kojima bi ljudi imali različitu vrijednost. Svi smo mi jedno čovječanstvo, oblikovani od jedne Božje zemlje. Upravo je ova misao u središtu izvješća o stvaranju, u središtu čitave Biblije. Protiv svih podjela i svake oholosti s kojom se jedan čovjek izdiže iznad drugoga i protiv drugoga, ovdje se jasno proglašava da je čovječanstvo jedno Božje stvorenje iz njegove jedne zemlje. Ono što se ovdje kaže na početku još je jednom ponovljeno nakon općega potopa: u veliku rodoslovlju Post 10 ponovno se vraća ista misao da postoji samo jedan čovjek u mnogim ljudima. Biblija izriče odlučno »ne« svakomu rasizmu, svakomu razdvajanju čovječanstva.

2. Slika i prilika Božja

     No, da bi nastao čovjek, mora se dogoditi i nešto drugo. Temeljni je materijal zemlja; iz nje nastaje čovjek, jer Bog tijelu koje je oblikovao udahnjuje u nosnice svoj dah. U svijet ulazi Božja stvarnost. Prvo izvješće o stvaranju, o kojemu smo razmišljali u prethodnoj meditaciji, kaže isto, samo drukčijom i duboko promišljenom slikom. Njegova rečenica glasi: čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku (usp. 1,26s). U njemu se dodiruju nebo i zemlja. Bog po njemu ulazi u svoje stvorenje. Čovjek je upućen na Boga. Bog ga oslovljava i poziva. Božja riječ Staroga zavjeta vrijedi za svakoga pojedinog čovjeka: »Zovem te po imenu, ti si moj.« Bog poznaje i ljubi svakoga čovjeka. Bog je svakoga čovjeka htio. Svatko je njegova slika. U tomu se sastoji dublje i veće jedinstvo čovječanstva: da svi mi, da svaki čovjek ispunjava jedan Božji nacrt, da proizlazi iz iste Božje zamisli stvaranja. Zbog toga Biblija kaže: tko se ogrješuje o čovjeka, ogrješuje se o Božje vlasništvo (Post 9,5). Ljudski život stoji pod posebnom Božjom zaštitom jer svaki čovjek - koliko god bio bijedan ili uzvišen, bolestan ili napaćen, beskoristan ili značajan, rođen ili nerođen, neizlječivo bolestan ili prepun životne snage - u sebi nosi Božji dah, svaki je Božja slika. To je najdublji razlog nepovrjedivosti ljudskoga dostojanstva, i na tomu u konačnici počiva svaka civilizacija. Gdje se čovjeka više ne promatra kao biće koje stoji pod Božjom zaštitom, koje u sebi nosi Božji dah, tu započinju razmišljanja koja čovjeka vrjednuju samo po njegovoj korisnosti. Tu se pojavljuje barbarstvo koje gazi čovjekovo dostojanstvo. I obrnuto: gdje je to prisutno, tu je prisutan i poredak duhovnoga i ćudorednoga.
     Sudbina svih nas ovisi o tomu hoćemo li uspjeti obraniti ovo čovjekovo ćudoredno dostojanstvo u svijetu tehnike i svih njezinih mogućnosti. Jer ovdje postoji posebno iskušenje tehničkoga i prirodo-znanstvenoga doba. Tehnički i prirodo-znanstveni stav proizveo je posebnu vrstu izvjesnosti, naime onu koja može biti potvrđena pokusom i matematičkom formulom. Na taj je način čovjeku dala određenu slobodu od straha i praznovjerja, određenu moć nad svijetom. Ali sada je tu kušnja da razumnim, a stoga i ozbiljnim, držimo još samo ono u čiju se izvjesnost možemo uvjeriti pokusom i proračunom. To onda znači da ćudoredno i sveto više nije važno. Te se vrijednosti ubrajaju u područje onoga što treba prevladati, u područje iracionalnoga. A kada čovjek to čini, kada etiku svodimo na fiziku, gasimo upravo čovjekovu posebnost i ne oslobađamo ga, nego ga razaramo. Moramo ponovno uvidjeti ono što je posve uvidio i znao Kant: da postoje dvije vrste uma, teoretski i praktični um, kako se on izražava. Recimo mirno: fizikalno-prirodoznanstveni i ćudoredno-religiozni um. Nije ispravno ćudoredni um proglašavati čistim neumom i praznovjerjem samo zato što je drukčije ustrojen i što se njegova spoznaja predstavlja drukčije od matematičke. On je jedan, veći način uma, koji prirodnoj znanosti i tehnici tek može zajamčiti njihov status ljudskosti i očuvati ih od toga da uništavaju čovjeka. Kant je govorio o prednosti praktičnoga uma pred teoretskim, o tomu da je ono veće, da su dublje i odlučnije stvarnosti one koje spoznaje čovjekov ćudoredni um u svojoj moralnoj slobodi. Jer - moramo dodati - ondje je prostor sličnosti s Bogom, ono što čovjeku omogućuje da bude više od »zemlje«.
     Učinimo i sljedeći korak. Bit slike sastoji se u tomu da ona nešto predstavlja. Kada je vidim, raspoznajem primjerice čovjeka koga prikazuje ili krajolik itd. Ona upućuje na nešto drugo izvan sebe same. Bit slike nije, dakle, u onomu što je ona u samoj sebi, ulje, platno, okvir; njezina je bit u tomu da ukazuje na nešto izvan sebe, da pokazuje nešto što ona nije u samoj sebi. Tako se i sličnost s Bogom ponajprije sastoji u tomu da čovjek ne može biti zatvoren u sama sebe. Ako to pokuša, promašuje sama sebe. Sličnost s Bogom znači: upućenost. Ona je dinamika koja čovjeka pokreće prema Sasvim-drugomu. Stoga ona znači sposobnost odnosa, čovjekova sposobnost za Boga. Slijedom toga, čovjek je najviše čovjek kada iziđe iz sama sebe, kada postane sposoban Bogu reći »Ti«. Štoviše, na pitanje: što čovjeka zapravo razlikuje od životinje, što je njegovo posve novo - mora se odgovoriti: on je biće koje može misliti Boga. On je biće koje može moliti. Najdublje je kod sama sebe kada pronađe odnos prema svome Stvoritelju. Stoga sličnost s Bogom znači i da je čovjek biće riječi i ljubavi. Biće kretanja k drugomu, određeno za to da se daruje drugomu i da u ispravnu darivanju sebe istinski zadobije sama sebe.
     Još nam jedan daljnji korak omogućuje Sveto pismo, ako ponovno slijedimo naše temeljno pravilo da Stari i Novi zavjet moramo čitati zajedno, da se tek iz Novoga zavjeta otvara duboki smisao Staroga zavjeta. U Novomu zavjetu Krist postaje drugi Adam, konačni Adam, nazvan Božjom slikom (npr. 1 Kor 15,44-48; Kol 1,15). To znači: tek u njemu k nama dolazi potpun odgovor na pitanje: što je čovjek? Tek u njemu se pokazuje dubok sadržaj ovoga nacrta. On je potpun čovjek, a stvaranje je prednacrt usmjeren na njega. Stoga možemo reći: čovjek je biće koje može postati brat Isusa Krista. On je stvorenje koje može postati jedno s Kristom, a po Kristu i sa samim Bogom. Stoga ova upućenost stvorenja na Boga, prvoga Adama na drugoga Adama, znači da je čovjek biće na putu, biće prijelaza. On još nije on sam, tek mora postati dovršen. U ovoj se ideji stvaranja pred nama već pojavljuje uskrsna tajna, tajna umrloga pšeničnog zrna. Čovjek mora s Kristom postati umrlo pšenično zrno da bi mogao istinski ustati, da bi mogao istinski biti uspravljen i tako postati on sam (usp. Iv 12,24). Čovjeka se ne može shvatiti samo iz njegova prošloga podrijetla ili nekoga izdvojena isječka koji nazivamo sadašnjošću. On je upućen na svoju budućnost i tek će ona potpuno očitovati tko je on (usp. 1 Iv 3,2). U drugome čovjeku uvijek moram vidjeti onoga s kojim ću jednom dijeliti Božju radost. Moram ga promatrati kao onoga s kojim sam zajednički pozvan postati ud Kristova tijela, s kojim ću jednom sjediti za Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim stolom, za stolom Isusa Krista, da bih bio njegov brat, a s njime i brat Isusa Krista, Božje dijete.

3. Stvaranje i evolucija

     Sada bi se moglo reći: sve je to lijepo i dobro. Ali nije li to u konačnici osporeno našim prirodoznanstvenim spoznajama da čovjek potječe iz životinjskoga carstva? No veliki su mislioci odavna spoznali da ovdje ne postoji nikakvo ili-ili. Mi ne možemo reći: stvaranje ili evolucija. Ispravna rečenica mora glasiti: stvaranje i razvoj, jer obje stvarnosti odgovaraju na različita pitanja. Pripovijest o zemljinu prahu i Božjemu dahu, koju smo upravo čuli, ne pripovijeda o tomu kako nastaje čovjek. Ona pripovijeda o tomu što on jest. Pripovijeda o njegovu najdubljemu ishodištu. Razjašnjava nacrt koji iza njega stoji. I obrnuto: nauk evolucije pokušava spoznati i opisati biološke procese. Ali on time ne može protumačiti podrijetlo »projekta« čovjek, njegovo nutarnje ishodište i njegovu vlastitu bit. Utoliko ovdje stojimo pred dvama pitanjima koja se nadopunjuju, a ne pred pitanjima koja se isključuju.
     No pogledajmo malo pobliže jer nam i ovdje napredak mišljenja upravo u posljednja dva desetljeća pomaže da iznova pojmimo nutarnje jedinstvo stvaranja i razvoja, vjere i razuma. Pripada posebnim uvidima 19. stoljeća da se sve više poimalo povijesnost, nastalost svega. Uvidjelo se da su stvari koje smo držali nepromjenjivima i uvijek istovrsnima proizvod duga nastajanja. To vrijedi na području ljudskoga, ali vrijedi i na području prirode. Postalo je razvidno da svemir nije velika kutija u koju je stavljeno sve dovršeno i dogotovljeno, nego prije sliči živu stablu koje raste i nastaje, koje svoje grane sve više i više ispruža prema nebu. Ovaj opći uvid često se tumačio i tumači na pomalo fantastičan način, ali se napretkom istraživanja sve više ocrtava jedno ispravno i primjereno tumačenje. Želio bih posve kratko naznačiti nešto od toga pravca oslanjajući se o Jacquesa Monoda, kojega možemo smatrati i velikim znanstvenikom i odlučnim borcem protiv svake vjere u stvaranje te stoga može vrijediti kao nepristran svjedok.
     Posebice mi se čini važnim iznijeti dva pojašnjenja načelne vrste koja je on predočio. Prvo glasi: u stvarnosti ne postoji samo ono nužno. Ne može se sve na svijetu izvoditi jedno nakon drugoga i jedno iz drugoga s bezuvjetnom nužnošću, kako je htio Laplace i kako je to sebi zamišljao Hegel. Ne postoji formula iz koje potom nužno proizlazi sve drugo. U svijetu ne postoji samo nužnost, nego i slučaj, kaže Monod. Mi ćemo kao kršćani poći korak dalje i reći: postoji sloboda. No vratimo se Monodu. On ukazuje na to da postoje poglavito dvije stvarnosti koje ne moraju biti: mogu, ali i ne moraju biti. Jedna je od njih život. S obzirom na fizikalne zakone, život je mogao, ali nije morao nastati. Monod dodaje: bilo je krajnje nevjerojatno da se to dogodi. Matematička je vjerojatnost za to bila gotovo ravna nuli tako da se mora pretpostaviti i to da se samo ovaj jedan put na našoj zemlji zbio ovaj krajnje nevjerojatan događaj - da je nastao život.
     Drugo što je moglo, ali nije moralo biti, jest tajanstveno biće čovjek. I on je tako nevjerojatan da Monod kao znanstvenik tvrdi: pri danome stupnju nevjerojatnosti zacijelo se samo jednom može dogoditi da nastane ovo biće. Mi smo slučaj, kaže on. Na lutriji smo izvukli sretan broj i moramo sebi izgledati poput nekoga tko je u ovoj igri na sreću neočekivano dobio milijardu. Svojim ateističkim jezikom Monod iznova izriče ono što je vjera tijekom stoljeća nazivala čovjekovom »kontingencijom« i što je postalo molitva vjere: nisam morao biti, ali jesam, a ti si me, Bože, htio. Samo što Monod na mjesto Božje volje stavlja slučaj, lutriju, koja nas je proizvela. Kada bi to bilo tako, bilo bi vrlo upitno smije li se doista tvrditi da je to bio sretan dobitak. Jedan je vozač taksija nedavno u razgovoru sa mnom primijetio da sve više mladih ljudi govori: mene se uopće nije pitalo želim li biti rođen. A jedan mi je učitelj rekao da je jedno dijete želio potaknuti da pokazuje više zahvalnosti spram svojih roditelja rekavši mu: »Njima duguješ to što živiš!« No dijete je odgovorilo: »Za to im uopće nisam zahvalan.« U tomu da je čovjek dijete nije vidjelo nikakav sretan dobitak. I doista, ako nas je samo slijepi slučaj bacio u more ništavila, postoji dovoljno razloga da to radije smatramo nesrećom. Samo ako znamo da je tu netko tko nije naslijepo bacio kocku, da mi nismo slučaj, nego da postojimo iz slobode i ljubavi, možemo mi - ne-nužni - zahvaljivati za ovu slobodu i zahvaljujući znati da je to ipak dar biti čovjek.
     Prijeđimo sada izravno na pitanje razvoja i njegovih mehanizama. Mikrobiologija i biokemija su ovdje svojim uvidima dovele do velikih obrata. One sve više prodiru u najdublju tajnu života, pokušavaju odgonetnuti njegov tajnovit jezik i doznati što je to zapravo život. Pritom su došle do spoznaje da je u višestruku pogledu moguće usporediti organizam i stroj. Oboma je, naime, zajedničko da ostvaruju projekt, promišljen i razuman nacrt koji je u sebi smislen i logičan. Njihovo funkcioniranje počiva na precizino promišljenoj i stoga zamislivoj konstrukciji. No, pored ovih zajedničkih obilježja, postoje i razlike. Prvu razliku, koja i nije toliko važna, možemo ovako opisati: projekt organizam je neusporedivo pametniji i odvažniji od najrafiniranijih strojeva. Ako ih usporedimo s projektom organizma, oni su smišljani i građeni nepotpuno. Druga je razlika dublja: projekt organizam pokreće sam sebe, iznutra, ne kao stroj koji mora pokretati netko drugi izvana. I naposljetku, treća razlika: projekt organizam ima snagu da sam sebe reproducira. Može obnavljati i rađati projekt koji je on sam. Drukčije rečeno: ima sposobnost rađanja, po kojoj ponovno jedna takva živa, smislena cjelina ulazi u egzistenciju.
     Ovdje se sada očituje nešto posve neočekivano i važno što Monod naziva platonskom stranom svijeta. To znači: ne postoji samo nastajanje u kojemu se stalno nešto mijenja, nego postoje i one postojane, trajne ideje koje prosvjetljuju stvarnost i koje su njezini stalni principi-vodilje. Postoji postojanost i ona je u sebi takva da svaki organizam strogo reproducira onaj uzorak, onaj projekt koji je on sam. Svaki je organizam - kako se izražava Monod - konzervativno nastrojen. Točno reproducira sama sebe u prenošenju života. Monod slijedom toga formulira: za modernu biologiju evolucija nije svojstvo živih bića, nego je njezino svojstvo upravo to da su ona nepromjenjiva: reproduciraju se; njihov projekt ostaje.
     Monod unatoč tomu nalazi put za evoluciju u tvrdnji da u daljnjemu prenošenju projekta mogu nastati pogrješke pri prenošenju. Budući da je priroda konzervativna, zato se i ova pogrješka - ukoliko je ima - također prenosi dalje. Takve se pogrješke mogu umnožiti i iz zbroja ovih pogrešaka može nastati nešto novo. Sada slijedi zapanjujući zaključak: na ovaj je način nastao čitav svijet živoga, tako je nastao i čovjek. Mi smo proizvod slučajnih pogrešaka.
     Što reći o ovome odgovoru? Stvar je prirodne znanosti da razjasni po kojim čimbenicima raste stablo života i kako iz njega izlaze nove grane. To nije pitanje vjere. Ali mi moramo i trebamo imati odvažnosti reći: veliki projekti životnoga nisu proizvod slučaja i zablude. Nisu ni proizvodi selekcije, kojoj se pridijevaju Božji predikati, koji su na ovome mjestu nelogični i neznanstveni, moderni mit. Veliki projekti životnoga upućuju na stvaralački um, oni nam pokazuju Duha Stvoritelja, danas jasnije i konkretnije nego ikada. Stoga danas smijemo s novom izvjesnošću i radošću kazati: da, čovjek je Božji projekt. Samo je Duh Stvoritelj bio dovoljno snažan i dovoljno odvažan smisliti ovaj projekt. Čovjek nije zabluda, Bog ga je htio, plod je ljubavi. U sebi samome, u odvažnu projektu koji je on sam, može otkriti jezik Duha Stvoritelja koji mu govori i ohrabruje ga da kaže: da, Oče, ti si me htio.
     Kada su rimski vojnici Isusa izbičevali, okrunili trnjem i zaodjenuli ga izrugivačkom haljinom, odveli su ga natrag Pilatu. Ovaj je okorjeli vojnik očito bio potresen izgledom ovoga uništena, izmučena čovjeka. Pun sućuti, postavio ga je pred mnoštvo s riječima: »Idu ho anthropos!« »Ecce homo« - obično to prevodimo: »Gledajte, kakav čovjek!« Ali, točniji bi prijevod s grčkoga glasio: »Gledajte, to je čovjek!« Onako kako je to mislio Pilat, bile su to riječi jednoga cinika koji je htio reći: dičimo se čovještvom, a gle, ovdje je on, ovaj crv - to je čovjek! Kako je bijedan, kako je malen. No evanđelist Ivan je u riječima ovoga cinika ipak prepoznao proročku riječ i tako je predao kršćanstvu. Da, Pilat ima pravo ako hoće reći: gledajte, to je čovjek! Na njemu, Isusu Kristu, možemo vidjeti što je čovjek, Božji projekt, i naše ophođenje s njime. Na ispaćenu, unakaženu Isusu možemo vidjeti kako čovjek može biti okrutan, malen i nizak. Na njemu možemo uvidjeti svu povijest ljudske mržnje i grijeha. Ali na njemu i njegovoj ljubavi s kojom trpi za nas možemo još više prepoznati Božji odgovor: da, to je čovjek kojega Bog toliko ljubi da se radi njega spušta u prašinu, toliko ga ljubi da radi njega odlazi u najdublju tamu smrti. I u krajnjemu poniženju čovjek je biće koje Bog poziva da postane brat Isusa Krista i tako zadobije udjela u vječnoj Božjoj ljubavi. Pitanje »što je čovjek« nalazi svoj odgovor u nasljedovanju Isusa Krista. Nasljedujući ga korak po korak, iz dana u dan, u strpljivosti ljubavi i patnje, možemo zajedno s njime naučiti što je čovjek i postati ljudi.
     Stoga u ovome korizmenom vremenu trebamo gledati u onoga kojega Pilat, kojega Crkva stavlja pred nas. On je čovjek. Molimo ga da nas nauči da uistinu postanemo i budemo ljudi. Amen.

J. Ratzinger, "U početku stvori Bog"

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi

CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi

103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)

Pregled po autorima

Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku