Moje pismo tebi
subota, 13.03.2021.
Znas, tocno je godina dana otkako sam u jedan mali kofer spakirala osnovne stvari, uzela malog za ruku i preselila se kod mojih. Tada nam je "ostanite doma" bila zivotni moto, pa sam mislila da je prakticnije i jednostavnije da smo svi cetvero pod istim krovom. Meni su dali placeni dopust na poslu, mali je bio online sa skolom i vrijeme smo kratili svatko na svoj nacin. Ja sam puno citala, stara je kuhala, stari gledao televiziju, a mali visio na mobitelu. Navecer smo znali "baciti" partiju remija. Pljeskali smo na balkonima, borili se za komad mesa u mesari, dezificirali stan nakon svakog ulaska i izlaska i cudili se sto nas je to snaslo. Sto se promijenilo zadnju godinu? Bas nista, osim sto je zivot nastavio dalje u odredjenim uvjetima. Maske su nam na licu, ne rukujemo se, ne diramo nepoznate, trudimo se odmaknuti od nepoznatih osoba. Zasto ti ovo pisem? Dugo sam se mislila da li cijepiti maloga, s obzirom na njegovu dijagnozu i s obzirom da spada u izrazito rizicnu skupinu. Milion puta sam se pitala sto bi ti napravio, kakva bi tvoja odluka bila. Sklapala sam u glavi pogodbe tipa ako mislis da ga trebam cijepiti daj mi neki znak, nek zazvoni telefon, nek zalupe vrata....Nista. Kao i obicno, ja sam trebala odluciti. Jucer sam ga cijepila. Pfeizer. Ako ti to nesto znaci. I danas cincim nad njim cijeli dan, pipam po celu, dosadjujem, zanovijetam. I tocno te opet cujem kako govoris da mu nista nije i da ga ostavim na miru. Bilo kako bilo..ti i dalje mirno spavaj, ja sam tu.
