Moje pismo tebi
srijeda, 16.12.2020.
Neki dan je umro dobri duh ovog grada. Naglo, bas kao i ti. Moje godiste, dvije godine mladji od tebe i s kcerkom koja je godiste naseg sina. Idu skupa u skolu. Zasto ti ovo pisem? Srela sam mu zenu jutros. Prepoznala sam je po stisnutim ramenima i pogledom uperenim u pod. Sitna zena obucena u crno koji skriva pogled od svih, a na ramenima sam osjetila teret i ocaj koji je pritisce. Prisla sam i pruzila joj ruku, nista nisam rekla, a htjela sam toliko toga. Htjela sam joj reci da ce joj sada svasta govoriti. Da voljeni ne umiru, samo se presele u bolji svijet, postanu andjeli koji paze na svoje voljene. Htjela sam joj reci da ce ga vidjeti svuda, u sjeni na zidu dok sama sjedi u mraku, u leptiru koji uleti u stan, u oblacima na nebu. Ucinit ce joj se da ga osjeca svuda, u dodiru na ruci, dodiru po kosi, mirisu koji ce se jos mjesecima provlaciti kroz stan. I povjerovat ce da nije sama. A onda ce dani poceti prolaziti, shvatiti ce da nema nikoga kad je dijete bolesno, dok strepi na ulazu bolnice, da niciju ruku ne stisce i nitko je ne grli oko ramena. Shvatit ce i da nema nikoga s kim ce podijeliti srecu, na dobro poznati broj telefona nitko se ne javlja. Istina, imat ce par bliskih prijatelja koji ce biti tu prvo vrijeme, reci ce joj da ih zove u podne-ponoc kad nesto treba. I cinit ce to prvo vrijeme. Kasnije ce pomisliti da ih gnjavi, ljudi imaju svoj zivot i svoje probleme, pa ce svoju muku poceti zadrzavati za sebe. Gutati ce sve u sebi trudeci se da drugi ne primjete. Bit ce jaka da zastiti dijete, lijecit ce njegove rane, a njene ce krvariti ispod koze. I nece ga vise vidjeti nigdje, ni na sjeni na zidu, ni u oblaku. Prihvatit ce s vremenom da je sama, a da je sve drugo iluzija. Nista joj nisam rekla, jer znam koliko joj sad treba ta varka za koju se grcevito drzi da ne poludi. Bog neka joj da snage.
