Moje pismo tebi
utorak, 07.07.2020.
Danas je jedan od tezih dana. Jedan od onih kad vadim kalkulator, zbrajam moja primanja, tvoju mirovinu koju prima mali i oduzimam s troskovima, ratom kredita, rezijama i s milion stvari koji mali zeli, a ja mu ne mogu reci da nemamo toliko. Zaklela sam se jos onog dana kad si otisao da njemu nista nece nedostajati, pa taman ja na sebi stedila koliko god mogu. I dalje mu dajem isti dzeparac koji si mu ti davao. Tvoja majka i dalje od mirovine izdvaja za njega 200 kn. Nije bezobrazan, znas njega, vjerujem da bi i shvatio kad bih mu objasnila, ali ne zelim. Boze, kako sam umorna. Umorna i prazna iznutra.
Ima li za mene vise iceg lijepog na ovom svijetu? Svjesna sam da je problem u meni, da ce biti bolje kad samu sebe maknem od negative i pokusam sagledati svijet drugim ocima, ali jos ne mogu. Jos hodam putem spustenog pogleda, jos se bojim muzike u autu pa ne palim radio. Devet mjeseci. Volim te, mirno spavaj.
