Moje pismo tebi
petak, 19.06.2020.
Za koji dan vodim malog na kontrolu u Zagreb. Prva bez tebe. Koliko jos stvari moram odraditi koje ce biti prve bez tebe? Je li jos ostalo nesto? Koliko dogadaja jos moram prozivjeti i koji ce me slomiti jer ce biti potpuno drugaciji nego s tobom? Nekad smo njegove kontrole bili upakirali u visednevne izlete da mu ne bi stvorili traumu od bolnice, doktora, pregleda. Setali bi Zagrebom, svratili u zooloski vrt, jeli kremsnite u Samoboru, lutali autom po Zagorju...Kad je malo odrastao vodili smo ga na kuglanje, jeli u Mc Donaldsu, obilazili sva mjesta koja u nasem gradu nije imao priliku upoznati, vidjeti, jesti. Danas sam kupila avionske karte s povratkom isti dan. Ni meni, ni njemu nije do setnje. Odradit cemo sto moramo i vratiti se doma. Danas mu je takodjer zadnji dan skole. Odlikas je, znas. I koliko god da mu je tesko, borac je na tatu, uspio je iako mu ova godina nije bila laka. Uspio je, jer zna koliko bi se ti ponosio s njime i jer je zapamtio koliko si mu puta govorio kako je skola vazna.
Ljeto je pocelo, dan se oduzio i sutra cemo prvi put ove godine otici na kupanje. Trebam li reci, prvi put bez tebe. Eh, moje zlato, spavaj ti, ja cu se i dalje brinuti o svemu. Volim te.
