TIGNARIUS
28.11.2013., četvrtak
SPERMNI ZA RAOSA, DO SVEOPĆEG KAOSA
|
predrag o prederima Nažalost više nema nijedne originalne snimke, što im je Peđa sve rekao A pošto se ovi linkovi neće otvoriti pogledajte sami pod p.raos suzavcem napao književnike...ili nekako slično Kako po internetu sve "puca" od jubavi evo i mog malog priloga predrag opet o prederima Evo nam je naš Predrag rasplakao najmajušnijeg pederčića u Nikad Zavisnijoj Hrvatskoj....Predraga ...al ovaj put, Matvejevića! Ne znam kak je svršila Nadežda...? Za Mani se zna da je pobegla na kat....... Za razbucat taj kokošinjac je dostatan jedan Imoćanin s ciganskim korjenjem..s olovkom u ruci...doduše s malo suzavca Ma bravo care, po tebi ćemo prozvat jednu ulicu nakon "oslobođenja" Šta mislite da je došao jedan klasični dinarsko-vlaški krvoločno-kvarni tip.... Pobegli bi i ovi i iz onih "dveri" po Gornjem Gradu i Pantovčaku (Kad je vitez od Bosne, Ante Kovačević smjestio Vesnicu P. di joj je i mjesto..ispekao sam mu kozle i poklonio12 butelja vrhunskog caberneta. ...provjerit ću što Raos preferira, pa ću i njemu u čast organizirati "hepeniniiii") Vidio sam neki dan "spisak" javnih dobara......pardon javnih ličnosti...Trbovićke, Rauharke, Serverine.... Morat ćemo organizirat jednu "imocko-hercegovačku bojnu" da ih pospermi... Oće l biti referenduma i tuduma? Hoće;l biti papaka i raje? Hoće li i dalje biti degenerika i njima posvećenih panegerika? Hoće li svinje popapati "žirje"? Hoće li pitati Šimunića ..Hey Joe, where you goin' with that gun of your hand.... Hoćemo li moći rećii ..You know, I,m going downtown, I,m gonna buy me a blue steel 44.... Ili ćemo i dalje "svatko u svom kutu čučat????" Braćo i sestre, ajmo ostat braća i sestre!!! Kažu da je razlika između istospolnih i raznospolnih brakova, što se na "vjenčanjima" onih prvih ova pjesma pjeva dva puta .... . Inače, stvar mi je skroz uredu.....ali bi volio da je ipak pjevaju samo jednom...... |
- 17:30 - Komentari (31) - Isprintaj - #
20.11.2013., srijeda
ZA DOM SPREMNI!!!
|
Koga vrijeđa ovaj poklič? Nek se presele......ali nemojte da vas dva put selimo...ha..ha Bijednici kojima smeta Šimunićev "performans" nisu vrijedni nijednog atoma kisika koji se nalazi iznad nezavisne Republike Hrvatske!!! Možda ovim tipovima! zapamtite vukovar Možda onom Platiniu...maloj-sitnoj (d)uši...koja dođe na proslavu domaćina (100 godina HNS-a) i onda vrijeđa cijelu naciju u nacionalnom kazalištu....a da mu se ništa ne dogodi... A što mislite da proširimo ingerencije Jovanovića, Kosora, Jašarevića (bijedo bijednička) Pupovca.....pa da pošalju "specijalne postrojbe" da uhite i ove Japance.... Šta oni imaju tamo.... "u boj u boj.." Vratit će se Walter!!! Nastavak znate!!! A ako ima onih koji ne znaju..... Nije baš "evenđeoski" ali je prilično "naturalistično....." Inače ne volim ove tipove iz "dubioze.." al je rima "predobra"..da bih je propustio. Evo za Blogia, koliko smisla za šalu imaju "vladari ovog svijeta" fifina uefica |
- 16:38 - Komentari (22) - Isprintaj - #
14.11.2013., četvrtak
NARAVNO-NEPRIRODNO
|
Unatoč silnoj želji da začepim gubicu i da zavežem jezik, ne mogah izdržat "tsunami" ljevičarske nakaradne svite....koja se zalaže za prava manjine! Ne, ne zalažu se oni nizašto, nisu oni nikakva manjina, oni su gujino leglo, oni su pokrečeni grobovi, oni su bestijalni zagađivači ljudskih duša..... . To su oni koji smatraju da bi trebali redefinrati definiciju čovjeka, obitelji i nacije! To je potrebno iz razloga što je " čovjek ovog svijeta" stvorio novog čovjeka i novog boga! Kako nisu u mogućnosti roditi novog čovjeka, niti su u mogućnosti shvatiti Boga.........oni su se prihvatili "stvaranja" Slavenski jezici filigranski uređuju odnos Stvoritelja i stvaratelja, kojima je komplementarnost bitna odrednica... Kao što uživama u djelima Božijim, tako uživamo i u djelima umjetničkim "....rođenog ne stvorenog!!!!" Imena tih bijednika su davno zapisana kao i onih koji se drže njihova "savjeta"..jer kad već velika većina svećinika Crkva neće reći da su nadahnuti sotonskim zloduhom, moramo mi laici govoriti......jer Gospodin jednom reče; Luka, 39Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: »Učitelju, prekori svoje učenike.« 40On odgovori: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!« A tek što rekoše dečki iz Starog Zavjeta Knjiga mudrosti 3 ........10A bezbožnici će zbog svojih misli biti primjereno kažnjeni jer su prezreli pravednike i otpali od Gospodina. 11Teško onima koji preziru mudrost i stegu! Isprazna je nada njihova, napori uzaludni i poslovi bez probitka. 12Žene su im bezumne, djeca opaka i proklet njihov rod! 13 Bolja je jalovost nego bezbožno potomstvo Blago nerotkinji, ali bez ljage, kojoj ložnica ne poznaje grijeha; plodnost će se njezina pokazati na istrazi duša. 14Blago i uškopljeniku koji ne počini zločina niti smišlja zla protiv Gospoda; jer će za vjernost dobiti milost izabranu i baštinu najljupkiju u domu Gospodnjem. 15Jer plemenit trud donosi plod pun slave i neraspadljiv je korijen razbora. 16A djeca preljubnička neće doći do savršenstva i rod nezakonite ložnice propada. 17Pa ako i žive dugo, nisu ni za što i na koncu im je starost nečasna. 18Umru li opet rano, nade nemaju niti utjehe na sudnji dan: 19jer okrutna je kob grešna roda. 4 1Bolje i ne imati djece a posjedovati krepost, jer je spomen njezin besmrtan, i Bog i ljudi je cijene. 2Kad je nazočna, oponašaju je, kad je odsutna, priželjkuju je; okrunjena vječno slavlje slavi, jer je pobijedila u borbama bez ljage. 3A mnogobrojno potomstvo bezbožnika nije ni za što; izdanci se nečisti duboko ne korijene i nemaju čvrsta temelja. 4Jer ako se načas i razgranaju, slabo ukorijenjeni, na vjetru se zaljuljaju, iščupa ih sila vihora, 5i grane što tek su izbile polomi i plod im je beskoristan, nezreo za jelo i nije ni za što. 6Jer djeca rođena iz nezakonita spavanja svjedoče na sudu o zlu roditelja. |
- 18:58 - Komentari (38) - Isprintaj - #
07.11.2013., četvrtak
GDJE MI ŽIVIMO?
|
Pošto su mi "klinci" (njih troje imaju skoro 100 godina.....tako da sam nešto kao iz one serije "Umori se, nisi bolje ni zaslužio") rekli da me ponekad "čitaju" i njihove kolege.... i kolegice, ( da me ne optuže za sexizam, u startu) pokušat ću biti malo pristojniji...da ne utječem loše na hrvatsku mladeži.... Ali Bože, kako biti pristojan u ova "otužna" vremena; korporacijskih fašista, šizoidnih homofašista, fašistoidnih aktivista, humanoidnih nihilista, povampirenih neokuminista, kastriranih intelektualaca, lažnih proroka....... Danas me prijatelj, 100% ratni invalid, pita, kako je moguće da u zemlji za koju je on doslovno prolio krv, pripadnik nacionalne manjine ubije dvojicu mladića, djecu hrvatskih branitelja....a da se o tome govori kao o tragičnoj ljubavnoj priči....iako je iz svih ubojičinih "profila" vidljivo da se radi o sitnom bijednom četničkom okotu....koji se mjesecima prije hvalio svojim koljačkim umijećima ... Tzv.predsjednik ove države je išao u posjetu uznemirenim pripadnicima nacionalne manjine, jer je prethodni dan "nepoznat netko" bacio kamen u njihov prozor. A mi čak ne možemo biti ni pristojno informirani od "naše" HRT-e, koja je odmah isključila bilo kakve razloge možebitne nacionalne netrpeljivosti. Mi možemo biti počašćeni da smo počašćeni činjenicom da Srpkinje u Hrvatskoj predstavlja i jedna deklarirana lezbača Mima Simić, koju je nedeklarirani pederčić Aca Stanković, podveo pod okrilje HRT-e...pa tako da neugledna bijednica "vodi" neku emisiju u kojoj gostuju i hrvatski intelektualac Nino Raspudić i Sovjetka Nadežda Čačinović, bivša supruga Žareta Napuhovskog, bivša partnerica Ive Banca i bivša i sadašnja i vječna proleterka "šuma i gora....gulaga i kolhoza..." Nemojmo zaboraviti da je Simićka, šogorica Ivane Simić Bodrožić....(Simićkin braco je oženio Ivanu) kad brace nema doma da se Simke može malo zabaviti sa šogoricom... Kak dražesno!!!! A Srbe, predstavlja M.Pupovac! Ovi naši su "užas" al Srbima nimalo ne zavidim! Pa onda (domaći izdajnici) npr. mr. Nevena Mates, koji laže u EU Parlamentu..vjerujući da će ga stric Leo (Brozov bliski suradnik) zaštititi od tih euro-birokrata... A tek naš vrli "rotacinist" Ivo Goldstein, koji u svom skromnom uredu u Parizu, drži fotografiju svog duhovnog oca Josifa Brodskog-Tita.... I onda mi netko kaže da Hrvati nisu tolerantan narod! Evo sad se i ono sitno doušničko pašče Maštruko hvali da je i on držao sliku tog bijednika skupa s ostalim bijednicima "ovog svijeta"....i da su se svi bijednici "ovog svijeta" divili istom... Kak dražesno!!! Pa mi ćemo pokrepat od - tolerancije! A tek briga o srpskom Varaždinu! Policija je otkrila "monstrume" koji su skinuli neku ploču s ćirilicom! Prestašno! Možda da ih kaznimo doživotnom kaznom! Da žive u ovakvoj Hrvatskoj!!! A o refenderemu da ne govorim!!! Mislim da bi ovih 750.000 Hrvata trebalo zamijeniti mit o 750.000 Srba koje smo pobili u Jasenovcu.....i to u jednoma danu!!! Da ne bi pomislili da je u "susjedstvu" bolje.....postavio bih sljedeće pitanja: 1. bi li željeli živjeti u državi u kojoj je gradonačelnik glavnog grada -peder. 2.u kojoj je gradonačelnik drugog najvećeg grada -peder 3. u kojoj je ministar inozemnih poslova-peder 4. u kojoj je predsjednica vlade-ženska 5. koja se "saunirala" u DDR-u dok se rušio Berlinski zid 6. koja osim muških i ženskih ima i x-populaciju 7. gdje se u kurikulumu "Zdravstvenog odgoja" preporuča roditeljima, da spolno "zadovoljavaju" djecu suprotnog spola, Njemački obavezan kurikulum obuhvaća pjesmice koje vašeg predškolca pomažu učiti da se ne boji masturbirati. Uz to, u jednoj vladinoj brošuri (napokon opozvanoj i osuđenoj barem od nekih vodećih ljudi nakon što je godinama bila dostupna) očeve se potiče da vagini svojih kćeri daju miljenička imena poput „pica“ i da ne zanemaruju milovati vaginu i klitoris koji su iz nekog razloga zanemareni tijekom dnevne skrbi, što uzrokuje da kćer gubi seksualni ponos... Prema ovoj brošuri „podružnice Ministarstva obitelji njemačke vlade potiču roditelje da seksualno stimuliraju svoju djecu već u dobi od jedne do tri godine.“ Dvije knjižice od četrdesetak stranica naslovljene „Ljubav, tijelo i igranje doktora“ Njemačkog federalnog centra za zdravstvenu prosvjetu (Bundeszentrale für gesundheitliche Aufklärung – BzgA)> Danke Deutschland!!! |
- 15:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #
04.11.2013., ponedjeljak
KLASIČNI HRVATSKI "PLIZAVCI"
|
Za one koji ne znaju značenje riječi plizavac..kratko objašnjenje Otišo Mujo na safari, odnosno u lov u Afriku Nakon lova, Englez kaže da je ubio jednog leoparda i jedno tigra Francuz- jednog slona Mujo- tri plizavca Pitaju Muju, šta su mu to plizavci, a Mujo će : Nešto nalik na nas, jedino su skroz crni i viču "pliz dont du it" Evo, Bog mi je dao mogućnost "pestanja"....pa da ne govorim kavanskim jezikom, evo opet malo citata... Sadržaj je isti..jedino dr.Raguž ima dosta suptilniji rječnik...ha..ha (ma mogao bih i ja to....al nemam strpljenja...ha..ha...) PROČITATI SVAKAKO!!! Dr. Ivica Raguž, profesor fundamentalne teologije na KBF-u u Đakovu, u povodu rasprave o ćiriličnim natpisima u Vukovaru (razgovor prenesen iz Glasa Koncila) Optužujem hrvatskog intelektualca zbog nebrige i ravnodušnosti »Evo nekoliko svojstava toga tipičnog hrvatskog intelektualca: kozmopolit, ugrožen vlastitom kulturom: boji se vlastite kulture, boji se svoje povijesti, svoje religije, svojega jezika, svojega pravopisa; univerzalist, ugrožen svojom nacijom; pluralist, ugrožen svojim identitetom; tolerantni relativist, ugrožen istinom; čovjek činjenica, ugrožen idejama. (...) I kakav onda drugi odnos prema Vukovaru očekivati od tipičnoga hrvatskog intelektualca? To može biti samo odnos bez brige i odnos ravnodušnosti. Toga intelektualca nije briga za Vukovar jer su Vukovar i vukovarske žrtve podređene njegovoj apstraktnoj, bezličnoj slici svijeta. Ne samo Vukovar, nego i Domovinski rat.« »Mnogi Židovi nakon Drugoga svjetskog rata nisu više htjeli ni govoriti ni pisati na njemačkom jeziku, ili im je to predstavljalo golemu traumu (primjerice Paul Celan), premda je mnogima njemački jezik bio čak materinski jezik! Zar bi netko razuman osuđivao i omalovažavao Židove, žrtve njemačke agresije, što im je njemački jezik postao odvratan?! Ili bi donosio stupidne argumente da nije njemački jezik kriv, da je to čak i njihov materinski jezik?!« »Summum ius, summa iniuria - Najveće pravo, najveća nepravda.« Tim su riječima stari Rimljani ovjekovječili drevno ljudsko iskustvo da su se mnoge nepravde, možda i najveće u povijesti čovječanstva, činile »u ime zakona«, a činili su ih »zakleti legalisti«. Upravo je judeokršćanska tradicija donijela novinu u ljudsku povijest, novinu koja je radosna vijest za sve nepravedno osuđene, za žrtve često puta predane zaboravu: caru treba dati carevo, a Bogu Božje. Pritom car i Bog uopće nisu ravnopravni. Posljednju ima Bog, a car, želi li biti pravedan, mora Bogu dati Božje... Na takva razmišljanja potiče čovjeka slučaj ćiriličnih natpisa u Vukovaru, koji je nedavno na noge digao hrvatsku javnost. Žustre i emotivne rasprave - eskalacija je izbjegnuta vjerojatno samo zahvaljujući razboritosti ljudi iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara - iznjedrile su prijedlog da se Vukovar proglasi mjestom posebnog pijeteta i tako izuzme od krutog slova zakona. Za razgovor o čitavom problemu Glas Koncila je sugovornika pronašao u dr. Ivici Ragužu, profesoru na đakovačkom KBF-u, koji se kao fundamentalni teolog zanima za ona temeljna ljudska iskustva - kao što su osjećaj za pravdu i istinu, ljubav, ljudska spoznaja, ljudski suživot - u odnosu na njihov izvor, na Boga. Upravo se o tome, na kraju krajeva, radi u Vukovaru. »Čovjek bi se bez pijeteta pretvorio u zvijer« Prije nego se posvetimo pitanju pijeteta prema Vukovaru i njegovim žrtvama, možda nije naodmet teologa koji se zanima za temeljna pitanja ljudske egzistencije upitati što zapravo znači pijetet? DR. RAGUŽ: Moram priznati da bih o Vukovaru najradije šutio, šutnjom mu izrazio svoj pijetet, jer je o njemu toliko riječi izgovoreno da su same riječi postale prazne. Imam dojam kao da gomila riječi želi samo sakriti ravnodušnost za Vukovar, kako to inače biva u životu kad smo prema nekomu ili prema nečemu ravnodušni. No, znam da šutnja također može biti izričaj ravnodušnosti pa zato i nisam mogao, iako nevoljko, ne pristati na ovaj razgovor. Pijetet, latinski »pietas«, neprevodiv je pojam. Izriče štovanje, pobožnost, dužnost, ljubav. Najvažnije u tom pojmu jest to da se odnosi uvijek na nešto sveto, uzvišeno, nedodirljivo. Zato se pojam koristi za kult, za odnos prema Bogu, ali istodobno i za sve što je za čovjeka sveto i uzvišeno. U tom smislu pijetet se također odnosi i na pokojnike, posebice na one pokojnike koji su nevino stradali, koji su nevine žrtve nasilja, rata. Stoga je pijetet prema pokojnicima, prema žrtvama dokaz humanosti. Čovjek bi se bez pijeteta pretvorio u zvijer, društvo bez pijeteta u zvjerinjak, jer za takvog čovjeka, za takvo društvo, ne bi postojalo ništa sveto, ništa uzvišeno. Nestankom božanskoga pijeteta nestaje i ljudski Ipak, je li moguće govoriti o žrtvi, a onda i o pijetetu prema žrtvama, ili zbog žrtava, u društvu koje bi bilo apsolutno sekularno? Nije li riječ u konačnosti o religijskim kategorijama? DR. RAGUŽ: Pijetet je u svojem izvornom značenju religijska kategorija. Jer najsvetije, što utemeljuje sve sveto, za čovjeka jest Bog. U tom smislu sekularni govor o pijetetu, kao štovanje isključivo svetih ljudskih stvarnosti, vuče svoje podrijetlo iz religijske slike svijeta. Očito je da u sekularnim društvima pijetet postoji i kod onih građana koji nisu religiozni. No, spomenuli ste pojam »apsolutno sekularno« društvo. Prije nego što odgovorim na to pitanje, rekao bih prvo nešto o odnosu religije i moralnosti općenito. Svjedoci smo da je religija još uvijek prisutna u svim postojećim društvima, koliko god njezin utjecaj bio malen. U tom smislu mi ne znamo kako bi izgledala moralnost u društvu u kojemu ne bi uopće bilo religije. Možemo to samo naslutiti, imajući u vidu posebice komunistički režim, iako i taj režim nije uspio ubiti religiju. S teološkoga gledišta može se reći da bi tada sama moralnost bila upitna, zapravo čovjek bi kao moralno biće prestao postojati. Jer, čemu još moralnost u jednom besmislenom, nesvrhovitom svijetu? Zapravo, slijedeći Nietzschea, mogli bismo reći da moralnost, kakva je koncipirana u zapadnoj kulturi, duguje svoje temeljne postavke kršćanstvu, a time i religiji. Potpuni nestanak religijske pozadine značio bi i kraj te iste moralnosti. Upravo je to htio postići Nietzsche, svjestan da s nestankom kršćanstva treba »prevrednovati vrednote« i stvoriti drukčiju moralnost, moralnost novoga čovjeka, »nadčovjeka«. Nietzsche je zapravo genijalno uvidio da moralnost, kako je shvaćena u zapadnoj kulturi, opstoji zahvaljujući religiji. Mi bismo nadodali, kakvoj takvoj prisutnosti religije. Religija je na Zapadu poput fine, nerijetko nevidljive žbuke, ali koja kao takva održava cjelokupno zdanje društva, moralnosti. Nije bez razloga Augustin, pozivajući se na sv. Pavla (1 Kor 4, 13), nazvao kršćane »otpadom«, đubretom svijeta. Kao što je đubre neupadljivo, sramotno, ali daje plodnost zemlji, tako su i kršćani neupadljivi, nevidljivi i odbačeni, ali upravo takvi omogućuju plodnost društva. Tako bismo na pitanje: može li ateist biti moralan? odgovorili potvrdno, dodajući pritom: ali, moralnost nije moguća u potpuno ateističkom društvu. I da se sad vratimo temi pijeteta. Dakle, u apsolutno sekularnom društvu, a ono, Bogu hvala, danas još nigdje na svijetu ne postoji, pijetet ne bi više postojao. Jer, iščeznuće Boga jest i iščeznuće čovjeka, kraj Svetoga jest kraj i svetoga čovjeka, nestanak božanskoga pijeteta, nestanak je i ljudskoga pijeteta. Zato su kršćani pozvani da u ovom svijetu budu na poseban način čuvari božanskoga i ljudskoga pijeteta. Bog želi darivanje, aktivnu žrtvu Kad se govori o Vukovaru, tu je neizbježno spomenuti i pojam žrtve. Što u svakodnevnom govoru znači žrtva? Kako kršćani tumače žrtvu, Kristovu žrtvu? DR. RAGUŽ: Žrtva je također izvorno religijski pojam. Podrazumijeva dva temeljna vida koja dolaze do izražaja u latinskim pojmovima: »victima« i »sacrificium«. »Victima« je pasivna žrtva, ona na kojoj se vrši nasilje, koja to nasilje ne želi, jer joj je nasilje nametnuto. »Sacrificium« je aktivna žrtva. Ona označava čin žrtve, žrtvovanje. Posebno je važno ovo drugo značenje žrtve, žrtvovanje. U Svetom pismu bit žrtve nije nasilje, nego darivanje. Bog uspostavlja sustav žrtvovanja kao dar čovjeku, kako bi čovjek po tom daru primio »blagoslov« od Boga (Izl 20, 22-26), kako bi po žrtvenom daru priznao Boga te tako ostvario gozbeno slavlje s njim. Tako Bog ne nameće nasilje, ne želi »victimu«, nego slobodno darivanje, »sacrificium«. No, kako je čovjekova povijest prožeta grijehom, nasiljem, »sacrificium« se prečesto ostvaruje kao »victima«. I Krist je zato za nas i »victima« i »sacrificium«: on je podnio nasilnu smrt koju nije želio, ali je tu smrt prihvatio i živio kao darivanje za Boga i za čovjeka. To su isto činili mnogobrojni kršćanski mučenici, kao i mnogi veliki ljudi koji su se, kao žrtve neželjenoga nasilja, žrtvovali za velike ideale. U tom smislu kršćanstvo je nezamislivo bez žrtvovanja, žrtvovanja koje je shvaćeno kao preobilno darivanje Bogu, koje polazi, ostvaruje se i dovršava u Isusu Kristu, u njegovu savršenom daru priznanja Boga i čovjeka. Sam ljudski život bez žrtvovanja, bez spremnosti na vrhunsko darivanje za Boga i za čovjeka prestaje biti ljudski. Dakako, obrisi ovoga što sam rekao općenito, mogu se nazrijeti kod većine hrvatskih branitelja, uključujući i branitelje Vukovara. Ne samo da su, većina njih, postali »victimae« nasilja koje im je nametnuto, nego su, svjesno riskirajući, krenuli braniti svoju domovinu, nerijetko i svoj kućni prag. U tom su smislu prinijeli i svoj »sacrificium«. Ljevičarstvo većine hrvatskih intelektualaca No, vratimo se u središte našega razgovora. Čini se da smo danas suočeni s nepostojanjem pijeteta prema Vukovaru i prema vukovarskim žrtvama. Koji je, po Vašemu mišljenju, razlog tomu? DR. RAGUŽ: Puno je razloga nepostojanja pijeteta prema Vukovaru, gradu moje nadbiskupije. Spomenuo bih samo jedan vid. Čini mi se da je glavni razlog društveno-političko ozračje većine hrvatskih intelektualaca, koje je ljevičarsko i postmodernističko. A oni oblikuju javno mnijenje! Time ne želim ljevičarstvo poistovjetiti s ljevicom i postmodernizam s postmodernom, jer po mom mišljenju i ljevica i postmoderna misao imaju i trebaju imati mjesto u samom kršćanstvu: ljevica kao osjetljivost za novo, drukčije, a postmoderna kao svijest ograničenosti vlastite misli. Isto tako ne želim reći da i desničarstvo nije problematično s kršćanskoga gledišta. Itekako! Desničarstvo kao puko mahanje tradicijom i vrjednotama bez konkretnoga, političkoga i moralnoga djelovanja, protivno je društvenom životu, kao i samoj vjeri. Isto tako treba reći da ljevičarski duh nije samo na ljevici, nego i na desnici! Ali vratimo se sada ljevičarstvu. Rekao bih da je ono zapravo izričaj stanja većine hrvatskih intelektualaca. I zato bih ovdje htio ukratko narisati toga tipičnog hrvatskog intelektualca koji je, kao što rekoh, ljevičarski i postmodernistički orijentiran, točnije »ugrožen«. Evo nekoliko svojstava toga tipičnog hrvatskog intelektualca: kozmopolit, ugrožen vlastitom kulturom: boji se vlastite kulture, boji se svoje povijesti, svoje religije, svojega jezika, svojega pravopisa; univerzalist, ugrožen svojom nacijom; pluralist, ugrožen svojim identitetom; tolerantni relativist, ugrožen istinom; čovjek činjenica, ugrožen idejama. Jednom riječju, njemu je strana svaka briga za kulturu, naciju, identitet, istinu, ideje. To je čovjek bez brige za te stvarnosti! Dakako, nisu takvi intelektualci samo u Hrvatskoj, nego je to težnja mnogih europskih intelektualaca. No, bitna se razlika sastoji u tomu što je u našoj malenoj zemlji ta težnja postala apsolutistička, napose ako se ima na umu još i komunistička prošlost koja se samo prelila u ljevičarsko-postmodernistički svjetonazor. Jer, što je drugo komunizam zastupao negoli totalitarni kozmopolitizam, univerzalizam lišen prošlosti, kulture, nacije, identiteta, istine i ideja. I kakav onda drugi odnos prema Vukovaru očekivati od tipičnoga hrvatskog intelektualaca? To može biti samo odnos bez brige i odnos ravnodušnosti. Toga intelektualaca nije briga za Vukovar jer su Vukovar i vukovarske žrtve podređene njegovoj apstraktnoj, bezličnoj slici svijeta. Ne samo Vukovar, nego i Domovinski rat. Takvoga tipičnog hrvatskog intelektualca nije briga ni za Domovinski rat, jer ga on odmah uklapa u svoj kozmoplitizam, univerzalizam i relativizam. Zato, »j'accuse«, optužujem toga hrvatskog intelektualca zbog nebrige i ravnodušnosti. Razmišljanje teologa koje zvuči brutalno i čudno Ovdje se također nameće pitanje pomirenja (dvaju kršćanskih naroda), a s tim je povezano pitanje istine o događajima koji su se dogodili. Premda nitko ne može reći da je istina »njegova«, je li ipak moguće doći do neke zajedničke istine? Je li održivo stanje u kojemu postoji hrvatska istina i srpska istina, istina vukovarskih Hrvata i vukovarskih Srba, vladina istina i nevladina istina, lijeva istina i desna istina? I je li moguće pomirenje na različitim istinama ili na nekoj »srednjoj« istini (teza o podjednakoj krivnji za rat)? DR. RAGUŽ: To je tako teško pitanje. Možda brutalno zvuči i ne bi se očekivalo od teologa da tako razmišlja, ali mišljenja sam da će do pomirenja teško doći jer Srbija u Domovinskom ratu nije poražena. Kad kažem da nije poražena, onda taj pojam podrazumijevam pod dvostrukim vidom: prvo, Srbija nikad nije priznala ni agresiju na Hrvatsku, a kamoli poraz; drugo, na međunarodnoj razini nikada se pobjeda Domovinskoga rata nije shvaćala kao poraz Srbije. U tom smislu Srbi sebe ne doživljavaju uopće poraženima u Domovinskom ratu. Eto, zašto Srbi imaju svoju istinu, a Hrvati svoju istinu, ili još gore intelektualci svoju bezličnu istinu o podjednakoj krivnji. To mogu dočarati na primjeru Njemačke. Put pomirenju između Nijemaca i Poljaka, Nijemaca i Francuza nije samo njihova visoka razina kulture, kako se to obično navodi, nego ponajprije činjenica da su Nijemci poraženi i da su prihvatili (morali prihvatiti) poraz. Zato tvrdim da će do pomirenja Srba i Hrvata teško doći, da ćemo još dugo imati dvostruke istine, dokle god Srbi javno, institucionalno ne priznaju poraz. A u tom se krije jedan od glavnih uvjeta pomirenja među Hrvatima i Srbima. Rekoh na početku da zvuči čudno i pesimistično da jedan teolog tvrdi kako je priznanje poraza jedan od uvjeta pomirenja. Ali upravo to je bit kršćanske poruke: obraćenja nema bez priznanja poraza, tj. bez priznanja grijeha. Hoće li se to dogoditi u skoroj budućnosti kod Srba u Hrvatskoj i u Srbiji? Sumnjam, ali se nadam. A ono što znam jest da smo svi kršćani, i pravoslavni i katolički, pozvani moliti za pomirenje, među Hrvatima i Srbima stvarati ozračje pravednosti i ljubavi, unutar kojega se trebaju događati i netrijumfalistički oprost od strane nevinih žrtava kao i ponizno priznanje zločina od strane mučitelja i zločinaca. A to nije malen, nego velik doprinos nas, kršćana. Posebno pomirenju može pridonijeti ekumenski dijalog između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve. Ekumenske izjave i molitve, zajednički apeli i nastupi zasigurno mogu stvarati to ozračje pomirenja. Apstraktno i bezlično mišljenje, bez Vukovara No, ti će isti intelektualci, o kojima Vi govorite, tvrditi da je njima u konkretnom slučaju postavljanja ploča na ćirilici u Vukovaru stalo do Ustava, do srpske manjine u Vukovaru... DR. RAGUŽ: Pa upravo taj stav svjedoči o nebrizi, nepijetetu prema Vukovaru i vukovarskim žrtvama. Jer, što može imati ima veću prednost: briga za vukovarske žrtve, Domovinski rat, agresija na hrvatski narod ili prava srpske manjine da imaju svoju ploču na ćirilici? Vukovarske žrtve ili ploče? Svatko će razuman dati prvomu prednost. No, kako naši intelektualci misle apstraktno, bezlično, njih nije briga za Vukovar i za žrtve, oni slijede svoje ploče, bezlični kozmopolitizam, univerzalizam u koji bi se trebali bezlično utopiti i Hrvati i Srbi. A takav pristup ne koristi ni Hrvatima ni Srbima. Štoviše, u takvom se pristupu krije klica novih sukoba. Osim toga, nije problem u ćirilici koja pripada i kulturi hrvatskoga naroda. Tu se još jednom pokazuje kako tipični hrvatski intelektualac misli apstraktno i bezlično, bez Vukovara! Jer, u Vukovaru, da u Vukovaru, a ne negdje apstraktno u Hrvatskoj ili na svijetu, ćirilica nije samo obično pismo, nego simbol srpskoga agresora. I zato onaj tko nasilno uvodi ćirilične ploče u Vukovar i tko to intelektualno opravdava, pokazuje duboku nebrigu, nepoštovanje, kako prema mrtvim tako i prema živućim žrtvama. Kad govorimo o problemu ćirilice u Vukovaru, možemo ga usporediti s jednom sličnom situacijom, a to je situacija židovskoga naroda nakon Drugoga svjetskog rada. Mnogi Židovi nakon Drugoga svjetskog rata nisu više htjeli ni govoriti ni pisati na njemačkom jeziku, ili im je to predstavljalo golemu traumu (primjerice Paul Celan), premda je mnogima njemački jezik bio čak materinski jezik! Zar bi netko razuman osuđivao i omalovažavao Židove, žrtve njemačke agresije, što im je njemački jezik postao odvratan?! Ili bi donosio stupidne argumente da nije njemački jezik kriv, da je to čak i njihov materinski jezik?! Čini mi se da sam dostatno pokazao koliko je apsurdna današnja politika, današnje intelektualno ozračje u Hrvatskoj. Eto, zašto još jednom moram ponoviti svoj odlučan »j'accuse« prema većini hrvatskih intelektualaca. Brinuti se za žive i mrtve, žrtve i mučitelje Naposljetku, mislite li da bi što značilo Vukovar proglasiti mjestom posebnoga pijeteta? DR. RAGUŽ: Dokle god je na snazi već spomenuto ozračje hrvatskih intelektualaca, nisam siguran hoće li se time nešto postići. Zasigurno ono ljevičarsko-postmodernističko ozračje, koje relativizira i ukida sve sveto i svaku žrtvu, nikako ne pogoduje pijetetu. No, mi kao kršćani zbog toga ne smijemo biti rezignirani. Kao oni koji žive »pijetet« prema Bogu i koji žive od Kristove žrtve pomirnice, možemo i trebamo hrabro širiti, čuvati i braniti pijetet, kojega bih ja na koncu ovoga intervjua nazvao dvostrukom brigom, brigom za Boga i za bližnjega. Ta briga za bližnje uključuje i žive i mrtve, žive i mrtve vukovarske žrtve, ali i njihove mučitelje. Ta dvostruka briga poticaj je također kršćanima - a to je ono što ja kao teolog mogu reći o političkom djelovanju kršćana koji su nažalost prečesto politički rezignirani ili lijeni - da kršćansku viziju brige za Boga i bližnjega pokušaju ostvariti i političkim djelovanjem. JESMO LI UISTINU TAKO BESPOMOĆNI.......KAKO SE PRAVIMO?????!!!!! |
- 15:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
02.11.2013., subota
RKC
|
Makar već godinama na mom blogu stoji link - katolici, koji je prenio text M.Vukovića, ja ga sada i "pejstam", da oni koji imalo očiju "progledaju" Žgadija sitno-kaluđerskih prevaranata lovi jadne priproste duše s najprimitivnijim zamkama.....a taj "ulov" postaje prilično težak i u našoj domovini, tako da moram "urlikati" jače od onog "lava što okolo obilazi" Kako se tih bijednika nimalo ne bojim, u svojoj ogoljenosti, oni nisu vrijedni ni prjezira, ovo prenosim samo za one koji ne misle da je tako loše... Često čujem; daj tigi, malo ipak pretjeruješ... Nažalost, istina je puno gora od napisa ovih bijednika Evo samo malo materijala! Ovakvi textovi su nedopustivi na etičkoj razini..a kamoli da govorim o svojim vjerskim pravima Prošle je godine u hrvatskome medijskom prostoru objavljeno mnoštvo novinskih i televizijskih priloga u kojima su gažena osnovna ljudska prava kršćanskih vjernika (očekivano, u najvećem postotku katoličkih) i ismijavani njihovo vjersko uvjerenje i osjećaji. Zbog razumljivih razloga donosimo samo ,,najblaže’’ primjere. Zanimljivo je i znakovito da se u tom kontekstu pojavio samo jedan sličan protužidovski sadržaj, ali je zbog njega autorica ekspresno ,,skinuta s dnevnog reda’’, a protuislamski, na svu sreću, niti jedan! Tko danas želi u hrvatskome medijskom prostoru postati ugledno novinarsko ime u komentiranju aktualnih društvenih zbivanja, treba samo posvetiti pozornost katolištvu i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj te tretirati: njezine vjernike (najpoželjnije svih dobi, ali posebice djecu i mlade jer oni su, ipak, ,,najplodnije tlo’’, najosjetljiviji su i najranjiviji), njezine svetinje, sakramente i molitve (izvrgavajući ih ruglu ili ih barem ismijati), biskupe i svećenike uz obvezatan senzacionalistički naslov ako netko od njih napusti službu), njezine vjeroučitelje i karitativne djelatnike (njihove pojedinačne propuste, mane i moguće nastranosti odmah uzdignuti na opću razinu problematizirajući općenito odgojnu i karitativnu ulogu Katoličke Crkve u društvu), njezin nauk (po mogućnosti i samo poimanje Boga i osobe Isusa Krista), gradnju crkava (nikako ne izostaviti materijalnu pohlepnost Crkve i bogaćenje na račun hrvatskih poreznih obveznika, te neodrživost potpisanih međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Vatikana), njezino mišljenje o aktualnim društvenim problemima (stvoriti ozračje užasa zbog njezina ,,izlaženja iz sakristije’’, nedopustivog ,,miješanja u politiku’’ i narušavanja laičkih temelja današnje hrvatske države), njezin tisak (zbog što učinkovitijeg efekta isticati kako je u određenom tekstu riječ tek o stavu pojedinoga katoličkog novinara ili urednika, ali po potrebi za isti tekst reći kako je to stav zagrebačkog Kaptola ili, možda, cijele Crkve u Hrvatskoj, a uvijek ,,prolazi’’ tvrdnja da je to stav opće Katoličke Crkve, tj. Rima, primjenjujući najpouzdaniji ''recept'': ,,Po kaptolskim se hodnicima priča’’, ,,iz povjerljivih crkvenih izvora saznajemo’’, ,,neimenovani visoki vatikanski dužnosnik je rekao’’) i dr. Ti spomenuti, i toliko puta dosad u Hrvatskoj prokušani novinarski sadržaji i metodologija najbolja su preporuka i jamstvo uspjeha mladim novinarima u njihovom profesionalnom usponu, dakako uz obvezatno isticanje sveprisutnih ,,anomalija’’, hrvatskoga naroda, kao što su: ,,ekstremna desnica’’, ,,prikriveno neoustaštvo’’, ,,agresivni nacionalizam’’, ,,rastuća diskriminacija’’, ,,zabrinjavajuće gaženje manjinskih prava’’, ,,nazadni konzervativizam’’ i slično. Mrtvo slovo Kodeksa časti Dakle, tko želi biti ugledan i mjerodavan komentator, analitičar i kolumnist u današnjoj Hrvatskoj, zapravo, tko želi imati stalan novinarski posao, uz to i još dobro plaćen, samo treba prikazivati izopačeno, nazadno i nastrano katolištvo - savjet je velike većine zvučnih novinarskih imena vodećih dnevnih ili tjednih glasila, kao i televizijskih kuća. Također sastavni dio njegovih nastojanja mora biti da Hrvatska u očima današnje svjetske javnosti bude ,,slučaj’’ koji treba beskompromisno raskrinkavati, na njega upozoravati, budno motriti i paziti da ne izmakne kontroli. Ali, netko bi se, možda, na početku novinarske karijere s razlogom mogao zapitati: Što je npr. s Kodeksom časti Hrvatskoga novinarskog društva koji u članku 7. donosi: ,,Pri izvještavanju, a posebno u komentarima i polemičkim tekstovima, novinar je dužan poštivati etiku javne riječi i kulturu dijaloga, te uvažavati dostojanstvo i integritet osobe s kojom polemizira.’’ (sva su isticanja moja, T. V.)? Jednako tako, što s točkom 19. istoga kodeksa koji glasi: ,,Novinari moraju izbjegavati objavljivanje... pejorativne kvalifikacije o... vjeri’’? Na istoj bi se razini problema trebao promatrati i Etički kodeks za radnike HRT-a i - što onda s njime? A kako uskladiti univerzalan etički zahtjev da je sloboda pojedinca (u ovome slučaju novinara) ograničena slobodom drugoga ili, malo razumljivije rečeno, da moja sloboda ne smije ugrožavati slobodu drugoga? Najvjerojatniji bi bio odgovor već spomenutih afirmiranih novinarskih pera: ako budete u svome radu uporno inzistirali na citiranome kodeksovu ,,mrtvom slovu na papiru’’ ili nekakvoj metafizici koja nema veze sa životnom realnosti, o vašim tekstovima na naslovnici ili ,,udarnim’’ stranicama možete samo sanjati. Takvo vaše razmišljanje osigurat će vam jedino, u najboljem slučaju, mjesto u stalnoj rubrici o kretanju cijena jabuka i blitve na gradskim tržnicama. Nezanimljive jaslice u Vodicama Koliko se god navedeno činilo nestvarnim, ono itekako ima stvarnu podlogu u tekstovima velikog broja vodećih novinskih i televizijskih komentatora u današnjoj Hrvatskoj. To pokazuje tek mali broj ,,najblažih’’ primjera (od mnoštva novinskih i televizijskih prošlogodišnjih priloga) koji su objavljeni u dva najčitanija dnevna glasila, jednome tjedniku i televizijskoj emisiji, a koje donosimo u nastavku. Zanimljivo je i znakovito da se u tom kontekstu pojavio samo jedan sličan protužidovski sadržaj, ali je zbog njega autorica ekspresno ,,skinuta s dnevnog reda’’, a protuislamski, sva sreća, niti jedan! Na samome početku 2009. godine, za oproštaj od prethodne, katolički su vjernici dobili medijsku ,,čestitku’’, iako nisu bili ni tema, ni uzrok, ni povod novinskoga napisa, čak nisu ni sudjelovali u raspravi o središnjoj temi članka. Naime, pišući o tretmanu izraelsko - palestinskoga sukoba u području Gaze u hrvatskim medijima, hrvatsko je dnevno glasilo hladno, potpuno izvan konteksta, bez ikakve logike i smisla, ali, vjerojatno zbog dojmljivosti, spomenulo jedan od najvećih kršćanskih blagdana: ,,Nekakav demonski entuzijazam spopadne naše medijske urednike svaki put kada Izrael krene masakrirati muslimane. Ovo je tek početak, kočopere se naslovi, slijedi kopnena akcija, oduševljavaju se priučeni vojni stratezi, a krv poteče novinskim stranicama i televizijskim ekranima, baš kao da i nije ljudska, nego je svinjska... Riječ je tek o običnoj, sirovoj ljudskoj gluposti, a ove godine osobito - i o hrvatskoj katoličkoj bešćutnosti u dane Božića’’ (Miljenko Jergović: ,,Virtualne neonacističke demonstracije’’, Jutarnji list, 31. prosinca 2008.). Usputno, niti jedan novinarski komentator nije smatrao vrijednim barem upozoriti na zabrinjavajući protukatolički izljev mržnje koji se dogodio dan prije objave citiranog članka, kada su u Vodicama zapaljene jaslice. Sin Božji – iluzionist u spremniku Autori su se u tom duhu već u prvim danima 2009. godine polako uhodavali prema ciljanom stvaranju protukatoličke histerije, pa se ,,ugledni’’ kolumnist s puno žara dao na ismijavanje najveće kršćanske svetinje: ,,Ne zaboravite, upozoravali su, da se Sin Božji za manje od minute izvukao iz zaključanog staklenog spremnika napunjenog vodom u kojem je, okovan lisičinama, visio naglavačke’’ (Ante Tomić: ,,Tko je zapravo taj velečasni’’, Jutarnji list, 3. siječnja 2009). Ubrzo je uslijedio tekst s obiljem prostačkih i krajnje vulgarnih izraza o Crkvi i ,,papi Ratzingeru’’ (koji je privlačan ,,kao muškarac starije dobi’’), bez minimuma estetskih ili sadržajnih kriterija. Bez obzira na to što je riječ o najprimitivnijoj samopromidžbi koja nije vrijedna nikakva osvrta, potrebno ju je ipak spomenuti zbog očekivane, stalne i još jednom posvjedočene ,,grobne šutnje’’ svih zaštitnika ljudskih sloboda, uvjerenja i svjetonazora u Hrvatskoj, dok su ,,borci’’ za slobodu mišljenja, govora i javne riječi nastavili ,,trenirati strogoću’’ nad kršćanskim svetinjama: ,,U istom prijelaznom razdoblju tražimo da subotom Katolička Crkva smije raditi samo sa 50 posto kapaciteta, odnosno da ostane djelatno samo šest od 12 apostola. Iz liturgije i svih drugih poslova isključuju se apostoli: Bartolomej, Šimun, Filip, Jakov Zebedejev, Tadej i Toma. U djelatnom sastavu Katoličke Crkve ostaju apostoli: Andrija, Ivan, Matej, Jakov Alfejev, Šimun Kanaanac i Juda Iškariotski« (,,Let3 traži zabranu rada Katoličke Crkve u Sloveniji’’, Večernji list, 27. siječnja 2008). HTV-ova blasfemija o Majci Božjoj Sljedeća dva primjera zorno pokazuju kako se kršćanske (katoličke) svetinje u kontekstu poželjnog ismijavanja, pljuvanja, preziranja, izrugivanja, obezvređivanja mogu povezati doslovce sa svakom zadanom medijskom temom, čak i onda kada se to čini ,,nemogućom misijom’’. Svaki će današnji ,,vrhunski’’ novinar u Hrvatskoj uvijek pronaći poveznicu s njima! Prvi je isječak, možda, malo duži, ali ga je dobro takvoga objaviti jer je riječ ne samo o temelju kršćanske vjere nego i o autorovu glazbeno - dramaturškom pristupu temi, u kojemu se do izrugivanja kršćanske (katoličke) svetinje u članku dolazi svojevrsnim crescendom, istina furioznim ali katastrofalno disonantnim, no to autoru, uredniku ili bilo kojoj nevladinoj udruzi za zaštitu ljudskih prava, očito, uopće nije bilo bitno. Dakle, najprije je riječ o II. mirovinskom stupu i srušenoj vrijednosti hrvatskih dionica: ,,Bussines.hr istražio je slučaj i posumnjao u Silvana Hrelju, predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika. Hrelja je lopticu jakim bekhendom odbacio od sebe i prebacio u polje HDZ-a čije se predsjedništvo sastalo u utorak navečer i raspravljalo o toj škakljivoj temi. Istraga se usmjerila na Jadranku Kosor, za koju se 'pokazalo da je imala jednu od glavnih uloga'. Potpredsjednica Vlade priznaje samo da je sudjelovala u raspravi, ali dodaje da 'nitko kao pojedinac nije na predsjedništvu HDZ-a otvorio pitanje drugog mirovinskog stupa'. Drugim riječima, rasprava je počela 'ničim izazvana' ili možda po Duhu Svetom’’ (Edi Jurković: ,,Duh Sveti na sjednici HDZ-a’’, Večernji list, 16. veljače 2009.). Malo kasnije (u drugom primjeru) hrvatsko je gledateljstvo imalo prigodu gledati vrlo zanimljivu raspravu u emisiji Hrvatske televizije o HPV-u (humani papiloma-virus), spolno prenosivoj bolesti čija kronična infekcija povisuje rizik nastanka raka vrata maternice. Troje uglednih hrvatskih liječnika i predstavnica udruge ,,Roda’’ posebnu su pozornost posvetili (ne)uporabi određenih lijekova i pojavi svojevrsnog forsiranja isključivo jednog lijeka - ,,Gardasila’’. Sve u svemu, ne samo zanimljivo, nego nadasve i profesionalno i korisno. Nije bilo riječi o nekakvom moralnom aspektu problema ili crkvenome stavu, jer za to doista nije bilo baš nikakve potrebe, ali je iznenada tijekom emisije pušten prilog koji je potpuno izvan konteksta, logike i smisla, završio: ,,Umjesto da liječnici podučavaju djecu seksualnom odgoju, vjeroučitelji će ih i dalje podučavati o Bezgrešnom začeću’’ (HTV 1, ,,Hrvatska uživo’’, voditelj Branko Nađvinski). Zvuči gotovo nevjerojatan zaključak koji je javna televizija uputila javnosti: Kršćanski (katolički) roditelji su monstrumi kojima nije stalo do zdravlja vlastite djece, posebice ženske, a vjeroučenici su... (tko zna što?) samo zato što su vjernici! I tako se, bez pretjerivanja, stotine sličnih poruka čuje u hrvatskome medijskom prostoru, u ime slobode govora, iz dana u dan, bez odgovornosti, bez pitanja: Ponižavaju li one ili vrijeđaju, možda, koga? A što s postotkom vjernika u Hrvatskoj i slično? Kao što je već rečeno, mladim se novinarima preporučuje da se ne bave tim pitanjima na početku profesionalne karijere! Selotejp zbog nadbiskupa Srakića Zar nije, ne samo nepošteno i nekorektno nego i strašno ubijanje tijekom Domovinskoga rata povezivati s osobom nadbiskupa Marina Srakića (očito samo zato što je visoki crkveni uglednik), poznatog upravo po zalaganju za sve ratne žrtve u svojoj dijecezi u tim teškim vremenima? Nije jasno zbog čega, uime koga, temeljem čega i sl., no umješni mrzitelji mogu bez velikih poteškoća, potpuno neargumentirano, neutemeljeno i neprovjereno, i bez ikakvih posljedica, povezati nespojivo sa spojivim: ,,...ili svejedno kojeg Srbina kojega je za domovinsku stvar ustrijelio na dravskim obalama, sve s ustima prilijepljenih selotejpom, da njegova samrtnička dreka ne bi ometala misu u osječkoj katedrali i obraćanje Bogu velečasnog Srakića?’’ (Miljenko Jergović: ,,Osječka trgovina Vesne Pusić’’, Jutarnji list, 28. travnja 2009.). ,,Vježbajte s Isusom: pilates na križu’’ Još je poraznije za današnji hrvatski medijski prostor što se vodeći novinari, izgleda, natječu kako u tekstovima što efekmije, djelotvornije i učinkovitije povtijediti sve ono najdublje u vjerničkome biću, izrugati im ono najsvetije, ismijati ono najljepše i popljuvati ono najplemenitije, ukratko ono što ih čini vjernicima. Stoga ne iznenađuje ,,umotvorina’’ jednoga od njih koji smatra da u svojoj kolumni silno obogaćuje čitateljstvo, prisjećajući se da ,,se rasplakao kao dijete kad bismo došli do refrena: Ljubav Isusova / I juha kupusova. // Sveto evanđelje / Buncek i zelje’’. Uvjeren u vlastitu ,,genijalnost’’ u nastavku razrađuje varijacije na istu temu: ,,Umjesto ploče, u izdanju Profila na jesen bi mi trebala izaći kuharica 'Kuhajte s Isusom: recepti za dvije ribice', a u pregovorima sam i za treći nastavak devedea 'Vježbajte s Isusom: pilates na križu.'... 'Istina je', kaže Krist, 'kao tinejdžer bolovao sam od te opake bolesti. Shvatit ćete, bilo je to u doba kada sam otkrio da čovjek koji me je odgojio nije moj biološki otac. Izuzetno teško podnio sam tu spoznaju'. 'Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio!?' govorio sam u sebi nesretno. Izgubio sam samopoštovanje, nisam mogao jesti, hrana mi se jednostavno gadila’’ (Ante Tomić: ,,Svjetski ekskluziv: Intervju s Isusom Kristom’’, Jutarnji list, 29. lipnja 2009.). ,,Rigidni manijak u klaustrofobičnoj župi’’ Takvo je medijsko ozračje onda prigoda da se i beznačajna novinarska pera istim metodološko - sadržajnim pristupom pokušaju nametnuti kao mjerodavna, što pokazuju sljedeća dva primjera: ,,Ovom je rečenicom sredinom lipnja glavni i odgovorni križar Glasa Koncila Ivan Miklenić - oboružan pjenom, svetom vodicom i pripadajućim očnjacima - izrazio stav prema kritikama koje je predsjednik Mesić uputio vladi zbog suradnje prema Haaškom sudu... Osim što je i u ovom pokušaju koristio manire prokušanog kaptolskog žurnalizma, odnosno huškačkog stila koji je u pravilnu obilježen delikatnom mržnjom’’ (Hrvoje Šimićević: ,,Mesić u klinču s Crkvom: Kako je Miklenićev huškački uradak pokrenuo novi sukob’’, Nacional, 7. kolovoza 2009.). ,,Urbana legenda kaže da se sinko s prvog dana vjeronauka vratio ranije, šokiran jelovnikom na kraju mise: očito je Dečko uvijek bio pomalo osjetljiva želuca, dok njegov dječji mozak nikako nije mogao shvatiti simboličku razinu gutanja Kristova tijela i krvi. I tako oboje završismo kao ateisti, ja bez krunice i Nevena Svilara, on bez kušanja hostije u svojoj dvanaestoj godini... Križ mi se kao modni dodatak nikada nije prestao sviđati. No i danas ga nosim s određenom dozom skepse. Što to govori o meni? Označava li me kao zagriženog katolika? Deklariram li se kao zagriženi vjernik, onaj suludi, rigidni manijak koji ne vidi dalje od svoje klaustfofobične župe i svećenika koji mu propovijeda, opijen moći koju je dobio u devedesetima, gonjen strahom da će ta moć odjednom nestati nužnim rastrežnjenjem naroda, koji je floskule možda mogao gutati poput hostije na kraju mise, no petnaest godina maltretiranja previše je i za naupornije? (Jelena Veljača: ,,Kad objesim križ oko vrata, bojim se da netko ne pomisli da sam zagrižena vjernica’’, Jutarnji list, 16. kolovoza 2009). Drugi dio prošle godine također je bio prepun novinskih napisa, u kojima su ismijavane najveće vjerničke svetinje (Bog): ,,Bog je stariji i od najstarijih i već odavno, još prije Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice, ima slabo srce, pa ga je grehota tjerati iz pristojno rashlađenih javnih prostorija... Neka u prostoriji u kojoj boravite ostane jedna prazna fotelja s pogledom na televizijski ekran i na sat, da Bog može u njoj otpočinuti i pridrijemati’’ (Miljenko Jergović: ,,Bozanićev križ uperen u Boga’’, Jutarnji list, 18. kolovoza 2009.). Ni najsvetija kršćanska molitva, koju je molio sam Isus Krist, i koju katolički roditelji uče svoju djecu, nije ostala pošteđena, što se vidi već iz naslova novinskoga teksta Inoslava Beškera: ,,Seks naš svagdašnji, Bože, daj nam danas’’ (Jutarnji list, 6. rujna 2009.). Uz vjerničko značenje Majka je Božja i simbol obiteljske topline, majčinstva, nježnosti, zaštitništva, ljubavi, samopredanja i slično, ali mrzitelji ne poznaju granice, obzire i minimum poštovanja, što pokazuju i novinski napisi: ,,Gospa od Genocida’’ (Teofil Pančić, Jutarnji list, 28. listopada 2009.) i ,,Bandićeva Gospa od reality showa’’ (Jelena Lovrić, Jutarnji list, 12. studenoga 2009.). Eseji estetskih promašaja o estetici Nevjerojatno je kolika se količina mržnje ,,prosipa’’ po hrvatskim katolicima i s prepoznatljivih ideoloških pozicija, što se lako iščitava iz sljedeća tri primjera: ,,U prejednostavnom, monomanskom svijetu hrvatskog katoličkog vrha prečesto postoji samo jedna emocija koja prodire iza debele slonovske kože - a ta je emocija antikomunizam. Ni socijalna nepravda, ni antiekološki prijezir, ni sebičnost prema bližnjem, ni šovinistička mržnja kod vrha hrvatske Katoličke Crkve ne mogu pobuditi ozbiljnu uzrujanost. Jedino što katolički vrh svaki put nanovo digne u stanje uzburkane iritacije jesu tek - partizani i 'partija'’’ (Jurica Pavičić: ,,Daksa je bila Bandićev ideološki Jordan’’, Jutarnji list, 21. studenoga 2009.). ,,Čak su i neki kršćani bili užasnuti nesmiljenošću kraljičinog ispovjednika, dominikanca Tomasa de Torquemade. Veliki inkvizitor na sebe je navukao takvu mržnju da se kretao u pratnji pedeset tjelesnih čuvara i dvjesto pedeset vojnika, ali se nije dao pokolebati. 'Malj heretika, svjetlo Spanjolske, spasitelj svoje zemlje, ponos njezina poretka', kako ga je opisao jedan oduševljeni kroničar, izdahnuo je sretan, uvjeren da su sve strahote sa šiljcima i kotačima i usijanim željezom i iščupanim noktima i živim lomačama bile nužne i učinjene u slavu Božju. Dio svećenika, uostalom, vjerojatno ni danas ne sumnja da je njegov trud bio blagoslovljen.’’ (Ante Tomić: ,,Gospodo biskupi, morali biste to znati: Staljin nije živ’’, Jutarnji list, 21. studenoga 2009.). ,,Ciganin sam na način na koji je to, recimo, i Stipe Mesić, kojega bijesna desničad već desetak godina po demecima, kirvajima, crkvenim misama i gdje god se nešto ustaško slavi naziva Burdušem i Ciganinom, premda ni on, a na žalost ni ja, nismo Cigani’’ (Miljenko Jergović: ,,Zbog Crnkovića vam preporučujem: Cigani van!’’, Jutarnji list, 20. prosinca 2009.). Onaj tko bi se ozbiljnije pozabavio karakteriologijom i analizom (pod)svjesnih motivacija spomenutih kolumnista, vjerojatno bi došao do zaključka kako su oni poprilično samouvjereni, u većoj mjeri bahati i umišljeni. Najbolji je dokaz ,,ugledni’’ kolumnist (šaljivo rečeno - da se pogleda u zrcalo iskreno bi se nasmijao i priznao da je estetski promašaj) koji toliko samouvjereno piše o temi koju zapravo uopće dovoljno ne pozna, stvarajući usputno svojevrsni esej o estetici (drugih, u ovome slučaju pravoslavnih svećenika): ,,Ali, tada se ispod plahte ukazala mršava ruka zamalo kostura, s uzdignutim kažiprstom, kojim je dva-tri puta zanjihao pred iskolačenim očima većinom pretilih popova s bradama poput dabrovih repova.’’ (Denis Kuljiš: ,,Patrijarh Pavle (1914-2009): Odlazak skromnog poštenjaka koji se nije ophodio karijerizmom’’, Jutarnji list, 16. studenog 2009.). Pričest srpskom krvlju Isti bi se estetski kriteriji mogli primijeniti i na drugog sveprisutnog novinara koji, mora se priznati, sa zapanjujućom količinom strasti, energije i mržnje piše o kršćanskim svetinjama, kandidirajući u Hrvatskoj za protukatoličkog lučonošu: ,,Nije to Jozo Kljaković zaslužio, jer on se nije srpskom krvlju pričestio. Nikad.’’ (Miljenko Jergović: ,,Ne bojim se ćaće nikoga, doli Boga jedinoga’’, Jutarnji list, 5. prosinca 2009.). Sljedeći je najbolji primjer spomenu¬ tog generaliziranja i ,,uzdizanja’’ na najvišu razinu pisanje katoličkog tiska. Dakle, jedan jedini napis u tek jednome katoličkom glasilu, od stotine sličnih, u kojemu se donosi samo jedno mišljenje o jednom problemu (konkretno jedne skupine američkih znanstvenika) odmah se stavlja u krajnje negativni kontekst opće Crkve, katolištva i općenito vjerskoga uvjerenja (Tanja Rudež: ,,Zašto Crkva iskrivljuje znanost i tako ugrožava živote milijuna ljudi?’’, nadnaslov: ,,Raspeta logika između dogme i suvremenosti’’, Jutarnji list, 15. prosinca 2009). Sto kršćanski vjernici, posebice katolički, nakon svih spomenutih silnih, gotovo svakodnevnih izljeva mržnje mogu reći? Dobro je što će, najvjerojatnije, velik dio njih mrziteljima iskreno poručiti: ,,Koliko god nas vi puta ismijali, povrijedili i popljuvali, mi ćemo vam isto toliko puta oprostiti!’’. No jedan, na svu sreću manji dio (kojima pripada i autor ovih redaka), prepoznavši vrlo jasan ideološko - svjetonazorski predznak svih citiranih autora, poručuje im u duhu njihove dobro znane, istina malo primijenjene parole (bez obzira što su svi u Hrvatskoj): ,,Sektaši svih zemalja, ujedinite se!’’ Na pitanje ,,zašto se ne poštuju svetinje drugih?’’, vjernici neka ne očekuju odgovor. (Tomislav Vuković, Glas Koncila; br. 3, 4 (1856, 1857); 17., 24. 1. 2010.) I evo za "kraj" jednog primjera "ludila&apokalipse&vrata percepcije" font> |
- 22:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Travanj 2024 (2) Ožujak 2024 (13) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (7) Prosinac 2023 (8) Studeni 2023 (9) Listopad 2023 (6) Rujan 2023 (4) Kolovoz 2023 (7) Srpanj 2023 (2) Lipanj 2023 (4) Svibanj 2023 (4) Travanj 2023 (5) Ožujak 2023 (7) Veljača 2023 (5) Siječanj 2023 (4) Prosinac 2022 (8) Studeni 2022 (8) Listopad 2022 (4) Rujan 2022 (4) Kolovoz 2022 (6) Srpanj 2022 (2) Lipanj 2022 (1) Svibanj 2022 (2) Travanj 2022 (5) Ožujak 2022 (5) Veljača 2022 (4) Siječanj 2022 (5) Prosinac 2021 (9) Studeni 2021 (8) Listopad 2021 (5) Rujan 2021 (5) Kolovoz 2021 (9) Srpanj 2021 (5) Lipanj 2021 (1) Svibanj 2021 (2) Travanj 2021 (4) Ožujak 2021 (13) Veljača 2021 (8) Siječanj 2021 (9) Prosinac 2020 (9) Studeni 2020 (8) Listopad 2020 (3) Rujan 2020 (3) Kolovoz 2020 (6) Srpanj 2020 (6) Lipanj 2020 (5) Svibanj 2020 (2) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ako imate primjedbi mrežna pošta vam je ikpurger@gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||