20
ponedjeljak
veljača
2012
Treća sreća?
Nikad nisam voljela taj broj. Nekak je prosječan.
Kolko si dobila iz matematike? Tri!
Nit je pozitivan nit je negativan. Ono nit vrit nit mimo (pardoniram svoj frenč!) . Totalna sredina.
Ali kad ti ta brojka određuje stanje tvojeg zdravlja onda nije sredina.
Ooooooooooo neeeeee…onda je alarmantno negativan broj.
Koliko si puta bila bolesna u zadnja tri mjeseca? Tri!
I temperature mi je srećom počinjala sa brojkom tri.
Prvi put je bila 37,5 što je za mene več visoka kad je moja normalna temperature 35.3 (ako me netko ne izžifcira jer se onda penje na 35.7). Sa 37 se osjećam kao da me je netko pregazio.
Drugi put je bila isto 37.5. Isto me pokosila kao i prvi puta.
Treći put je bila 39.6.
Čak se ni temperatura ne želi ponavljat! Osim što me opet pokosila.
Pokosila me tak da je Glavna morala dolazit u sobu i dizat me iz kreveta. Nisam mogla stat na noge. Ma lako za stat na noge, nisam se mogla pomaknut iz kreveta.
Em me sve boljelo, em me temperatura pržila, em nisam mogla jesti….Čaj mi je postao najgori neprijatelj jer mi se povraćalo po njemu. Hrana se ograničila na dvopek.
Jedina prednost je ta što sam smršavila kojih 2-3 kile.
No kako bi stari rekli što te ne ubije to te ojača!
Tako je meni ta brojka tri zapravo alarm da se pokrenem.
Evo, pijem ehinachea kapi za jačanje imuniteta, ležim u krevetu i vozim imaginarni bicikl i čitam knjigu.
U svakom zlu neko dobro. Što će tek biti kad ozdravim????
komentiraj (0) * ispiši * #
05
nedjelja
veljača
2012
I’m back….
That’s why they call me Tibica, I’m back, I’m back… I odlučila sam tu I ostati.
Nije me jako dugo bilo u ovom blog svijetu.
Ne, nisam se zaljubila ili odselila u Tunguziju ili me oteli mali zeleni.
I ne, nisam bila bez inspiracije. Jednostavno sam bila bez vremena i bez laptopa.
U biti laptop imam ali mi žifčeke pojede prije nego uspijem bilo što staviti na internet.
Čekam novi lap…. :)
Od zadnjeg javljanja svašta sam radila.
Bila sam na moru nakon duuuuugih ni sama neznam koliko godina. Bila sam u seoskom turizmu gdje sam se po čitave dane premiještala iz hlada u hlad i uživala čitajući knjigu.
Putovala sam malo privatno, malo poslovno, rintala kao mali mrav, plakala od jada, veselila se ko malo dijete, “promijenila” posao, nabavila novi hobi i odmah ga zamrzila, našla nove prijatelje, prekrižila stare…kao što sam rekla svašta sam radila.
I puno sam razmišljala.
Došla sam (OPET) do nekih prekretnica koje ću morat napraviti (znam, mora se samo navodno umrijeti a sve ostalo ili želimo ili ne).
Došla sam do zaključka da ako se sada ne pokrenem neću nikada.
Užasno sam se zapustila, u svakom pogledu.
Jedino što na sebi održavam je moja frizura.
Zdebljala sam se jako, zapostavila sam svoje zdravlje, zapostavila sam svoju kondu, zapostavila sam svoj intelektualni razvoj – osjećam se užasno glupo i jadno, zapostavila sam prijatelje ili bolje rečeno oni su zapostavili mene ali ja se nisam ama baš ništa potrudila da to promijenim (zamjenit ću te drugim namjerno…..).
I onda jedan dan mi je samo sinulo da to tako više nejde!
Bebinim koracima krenula sam u promijene a podsjetnik na sve to će biti ovdje :)
Započinjem “Dnevnik jedne 34+ godišnjakinje” :)
Za sada tolko :)
Kisses and hugs,
Tibica
komentiraj (1) * ispiši * #
