“Never mind I’ll find someone like you…”

Da li ste ikada pomislili kako bi bilo fenomenalno pronaći svoju srodnu dušu, nekoga s kim bi kliknuli u samo jednom trenutku i pomislili kako je to to, kako ste u biti cijelo vrijeme lutali da bi pronašli upravo tu osobu, upravo tada, upravo na tom mjestu i da sve ostalo nije važno?
Da li ste ikada pomislili kako bi bilo fenomenalno pronaći nekoga zbog koga bi bilo tako lako promijeniti sve, ponovno voljeti, izaći iz oklopa kojeg ste podigli oko sebe, ponovno se smiješkati I biti sretna?
Da li ste ikada pomislili…….

Mali medo,neobrijan, zabundan u skijaškom odijelu, totalno povučen i totalno sladak odmah mi je privukao pažnju. Umjesto da slušam “predavanje” o vezenju čvorova kod spašavanja unesrećenih kod lavine ja sam poskrivečki škicala tipa koji mi je “zapeo” za oko.
Rekoh ok dosadno mi je i nije nit čudo da mi je privukao pažnju. Mislim ok nije loš. Ono zgodnički je. Ili je to samo odbljesak na snijegu. Nije ni važno. Bolje škicat nego slušat o vezanju čvorova na poljskom.

Ne, neću plesat i nema šanse da odem na plesni podij i plešem. Ne želim si opet zeznut nogu.
Ne zanima me.
Bolje rečeno nije me zanimalo dok mi nije prišao s leđa, potapšao me po ramenu i samo ispružio ruku. Prihvatila sam ju i slijedila ga gotovo hipnotizirano do podija. Kao u nekom lošem ljubiću laganica je počela i privuko me sebi tako da su nam se tibice dodirivale. Otplesala sam a da se nit ne sjećam kako i kolko dugo. Koncentrirala sam se da ga ne pomirišem, da se ne naslonim i da me prestane trzat kad god nam se tibice dodirnu.
Stvar je završila a on je odzujio u drugom smjeru ostavivši mene u borbi sa unutarnjim demonima.
Nije ok kad ti netko priča skroz uz tvoje lice. OK, znam da je muzika bila preglasna I da je jedini način da se približiš nekome I da mu pričaš doslovce na uho (nema šaputanja) ali fakat nije ok da nekome pričaš skroz na uho, licem uz lice dok ti njegove trepavice lagano klize po licu. I onda se ti koncentriraj na razgovor. Stajao je skroz uz mene, pričao I pričao a ja sam se samo suzdržavala, Istovremeno zahvaljujući I proklinjujući što smo okruženi ljudima koji ne bi trebali znat što se događa.
Pozdravili smo se uz smiješak, barem s moje strane je bio smiješak s njegove neki nedokučivi izraz. Trebala sam odmah skužit što mi je rekao ali valjda nisam željela to čuti.
Mislila sam da smo kliknuli.
OK istina je da nas tisuće kilometara dijele ali bar je bilo lijepo otići sa uspomenom na nešto lijepo.

11 sati puta sam prespavala sanjajući njega, smiješkajući se u snu dok sam u budnom stanju vrtila cijelu noć u glavi. Pitajući se što bi bilo kad bi bilo.Pitajući se da li je moguće da sam našla svoju “soul mate” i da li bi išta moglo biti.

Da li znate kako je u biti užasan osjećaj kad znate da nešto nije uredu i kada dobijete potvrdu za to. Realno gledano sve se odvijalo u mojoj glavi i teško da bi išta bilo izvodljivo ali bar mi je smiješak vratio na lice. Bar sam u jednom kratkom trenutku pomislila kako bi bilo lijepo opet se zaljubiti opetv oljeti, opet imati nekog , nekog kome pripadate i tko pripada vama. Nekog kog ste čekali….

Nakon dugo vremena sreli smo se ponovno. Mislila sam da kad ga vidim da ću doć do zaključka da mi je bio zgodan zbog loše rasvijete a ne zato što je stvarno komad, da mi je bio zanimljiv jer je bio takav trenutak.
Iskreno, još je bio bolji od onog kakvog sam ga se prisjećala.
Pokušavala sam ga ignorirat, kao i on mene. Pozdravili se onako usput, izmijenili rečenicu-dvije pristojnosti radi i to je bilo to.
Rekoh nikad nitko neće znat i bit će samo lijepa uspomena. Da, možda….
Svi su znali, svi su vidjeli da nismo imuni jedo na drugo. Počeli su komentari da ima neka privlačnost među nama i da smo kliknuli još prošli puta, svi su se pitali što se dešava među nama. A mi smo se ignorirali. Kad smo pričali vidjelo se da postoji kemija i da se ponašamo kao dvoje klinaca ali pokušavali smo to sakriti.
I dalje smo se pokušavali ignoriati, odlazeći daleko jedan od drugog ali cijelo vrijeme svijesni da jedan drugog tražimo pogledom.

Pričali smo pola noći, sjedeći na terasi gledajući morsku uvalu. Pričali smo o svemu. Ili gotovo o svemu. Odvojili smo se od ostalih čime smo dali povoda da ogovaranja se nastave.
Nije me bilo briga. Mi smo znali što se dešavalo, za druge nas nije bilo briga.
Cijelo vrijeme sam se pitala zašto netko tako……zašto netko s kim bi bilo tako lako biti ne može biti taj kojeg čekam?
Ne može mi nitko reči da nije kliknulo i da nismo obadvoje bili toga svijesni ali isto tako smo bili svijesni svega ostalog oko nas.
U biti jednom jedinom gestom priznao je sve ono što sam ja več znala ili barem pretpostavljala. I time mi je još više bio drag.

Nismo se pozdravili što me malo razočaralo. Možda i znam razlog zašto nismo.
U biti i bolje je da nismo. Bar nije bilo onog glupog trenutka kad bi nešto rakao a znaš da nema smisla.
Znam da ćemo se opet sresti i znam da će i dalje postojati neka povezanost između nas.
I ne zabrinjava me to. Štoviše zabavno mi je. Zahvalna sam mu što mi je vratio osmijeh na lice, žao mi je što neće biti moja srodna duša ali sretna sam što sunce opet sja u mojim očima.