27
petak
svibanj
2011
Hvala što ste me još jednom podsjetili….
zašto vas nisam baš voljela i zašto sam uvijek smatrala da smo najgori razred koji postoji što se tiče tzv. “međuljudskih” odnosa (čast izuzecima kojih je blo).
Lipanj mjesec je uvijek bio rezerviran za 5 stvari:
1. Završetak školske godine,
2. Matura (sretno!)
3. Maturalne večere
4. Učenje za upis na fax
5. Spajanje onih famoznih slobodnih dana u kratki godišnji odmor.
Prvih 4 stvari odavno nisu na mojem popisu ali 5-a je itekako aktualna ( da spojit ću i ove godine neradne dane u godišnji ;)
No kako se lipanj približava tako je sve više i više mladih djevojaka koje se pripremaju za najvažniju stvar u njihovom srednjoškolskom životu – za maturalni ples!
Dućani su pod opsadama curka koje biraju haljinice, torbice, cipele, čuju se razgovori o šminki, frizurama…..
Sve me je to podsjetilo na moju maturalnu večeru i na strku koja je bila oko nje.
OK, haljinu sam dala šivat (kasnije ju obukla još jednom i tolko o tome), torbicu i cipke kupila a za frizuru sam trpjela nekoliko sati torture jer moja kosa i nije baš najzahvalnija za izradu bilo kakvih kreacija koje zahtjevaju malo više sredstava od običnog voska ili laka ( hvala b(l)ogu na kratkoj kosi!)
Maturalne se iskreno nit ne sjećam baš. Nije da sam bila pod bilo kakvim alkoholnim utjecajima jer ne pijem ali nije da je to bila neka posebna večer za pamtit.
Sjećam se buketa za rasku jer sam ga ja nosila, sjećam se prvog pleas koji smo otplesali sa svojim roditeljima – tata i ja smo baš lijepo plesali :) , sjećam se da smo imali ne baš neku večer jer samo u pol 6 ujutro završili na sendvičima i sjećam se da nas je raska sve zazivala pojedinačno i mollila da dođemo po svjedodžbe da se još jednom vidimo svi skupa.
Kakva je bila muzika ili što je točno bilo za klopu ili kako smo se proveli toga se ne sjećam.
Očigledno nije bilo vrijedno spomena.
No neki dan sam se sjetila maturalne kad je kolega rekao da je pozvan na proslavu 20-e godišnjice i pomislila kako samo mi bili fakat truli razred kad se nismo mogli naći na proslavi.
Navodno je bila jedna (sad sam doznala da je očigledno bilo dvije) “proslava “ kod nekih na viksi i kako su na to okupljanje mogli doći i ljudi koji nemaju veze sa vezom a kamoli sa našim razredom. Ali očigledno je to bila “probrana” krema.
I neki dan nađem poruku da li smo za proslavu mature i ostanem sa upitnikom iznad glave.
Proslava mature u godini koja nam nije okrugla? Rekoh ok ajd da vidim što će od toga biti. I čitam tako raspravu koja se razvila i nemogu vjerovat koje nebulozne prijedloge vidim.
Pitanje da li bi bio restoran ili ako nas je malo da se kod nekog kuha, pa da ipak možda odemo na roštilj? No, možda nisu svi za roštilj pa ajmo rađe u restoran. Meni je naravno juha+predjelo+glavno jelo+desert – zar idemo na svadbu ili na proslavu mature?
Pa da li bi mogli se naći za dva dana? Tjedan dana? Mjesec dana? Još se čude zar tolko treba da se organiziraju ljudi. Pa da li odgovara ljudima da se nađemo usred tjedna ili za vikend pa da idemo ružit negdje, pa tko ima kontakt s kime….
Počeli ljudi potvrđivat dolazak a ja si razmišljam kak se sve poklopilo. Par dana prije toga razmišljam o proslavi mature a sad bi se mogla naći sa starinm školskim kolegama.
Uz malo ograđivanja potvrdim i ja dolazak i kažem da bi mogli i rasku pozvat.
JA-O! Greška! Bolje da sam rekla da pozovu papu ili premijerku nego rasku!
Njih par je odmah graknulo da kaj će nam raska, da ih još bole uši od njenog kreštanja (zar i nakon tolko godina??), da kaj ćemo onda i druge profe zvati…
Ja sam samo prokomentirala da ako se radi proslava mature da bi se raska trebala pozvat, da je to običaj.
Opet počeli “napadi” da kaj će oni morat sjedit pored nje, da to može smao iz pristojnosti ali samo ako se večina složi (koje li demokracije) ali kao su svi počeli pljuvat po raski nekako sumnjam da će se “večina” složiti.
I sve nemogu vjerovati kako se neki ljudi nisu uopće promijenili.
Oni koji su uvijek pljuvali po svima pljuju i dalje. A dalje od svog nosa ne vide.
Oni koji su bili doslovce odvratni ostali su i dalje takvi. Malograđani, nekulturni, bahati i egocentrični.
Svi su oni zaboravili što je raska sve napravila za nas. Zaboravili su da bi večina njih pala na maturi da nije bilo raske koja je to izgurala.
Zaboravljaju da smo mi njoj bili prvi razred kojem je bila razrednica i zaboravili su da je žena plakala kad smo odlazili sa maturalne večeri i molila nas da dođemo po svjedodžbe kako bi nas još jednom vidjela.
Zaboravili su da iako je bila mala aždaja da se ipak borila za nas.
Nitko joj nije bio ljubimac i nitko nije imao protekcije ali ako je osjetila da netko ima problem ona je pokušala naći riješenje.
Bila je svega malo starija od nas tada i nije mogla drugačija niti biti jer iskreno tko bi ju ozbiljno shvatio da nije podviknula?
Ja bi se prva mogla ljutit na nju jer mi je smanjila ocijenu i što zbog toga nisam mogla navuč ocijenu iz dugog predmeta i nisam prošla zadnji razred sa 5. Ali nit sam se tad ljutila niti se sad ljutim.
Meni je ona ostala u sjećanju kao OK raska i smatram da je zaslužila da ju se pozove.
Zar nitko ne gleda dalje od svog nosa pa ne vidi kolko bi to moglo njoj značit da je se prvi razred sjetio?
I tako čitam i dalje poruke i dalje se čudim kakvi su to moji bivši školski kolege, da u ovih 15 godina se nisu nimalo promijenili i da su i dalje nezreli i bahati kakvi su i onda bili .
Sprdaju se sa profesorima, sprdaju se sa kolegama – sigurna sam da će se na okupljanju svi dražesno smiješkati i biti ljubazni jedni prema drugima ali će i dalje biti određeni klanovi koji će se držat zajedno i pljuvat jedni po drugima i zabijat nož u leđa. Baš kako što su radili i u srednjoj.
I sve se pitam koji bi bio dobar razlog da se pojavim tamo među njima? Da li uopće želim sjedit za istim stolom sa njima?
Jedini malo pokvareni razlog bio bi da im malo “vadim mast” sa svojim poslom i s tim da ja (baš sam grozna!) od cura kojima sam vidjela sliku izgledam barem 5-10 godina mlađe i bolje.
Ali ja nisam jedna od njih koja bi uživala u podbadanjima i omalovažavanju drugih.
Za sada sam na 99,9% da ipak neću ići….nekak imam osjećaj da bi mogla imati i pametnijeg posla taj dan ;)
komentiraj (5) * ispiši * #
16
ponedjeljak
svibanj
2011
Krizmaj me u peticama
Prošli vikend je očigledno bio THE vikend u Zgb-u kada je mnoštvo mladih vjerski orijentiranih ljudi primilo treći sakrament zvan potvrda ili krizma. Ako ste vjernik onda vam je to važan sakrament, ako ste malo manji vjernik onda je to samo jedan od onih koje morate odvaliti a usput dobite i hrpetinu poklona. Ako ste krizmani kum/a onda ste jedan/jedna od onih koji/koja se primaju za glavu i misle si što je meni ovo trebalo da je baš mene balavac/balavica sa velikim prohtjevima izabrao/la za kuma/u.
Ako ste roditelj krizmanika onda se isto primate za glavu jer danas nije više “IN” da se krizma “proslavi” u krugu najuže obitelji i kumova več se radi pravi dernek za cca 50-ak ljudi i to samo ako imate sreće pa niste popis morali proširivat i na tetu susjeda vašeg bratića u 5-om koljenu čist zato nek eto i ona uživa.
Naravno taj nazovimo ga krizmani ručak vas neće doći do 1000 kn jer za te nofce ni u MC Donaldsu nećete moć nahraniti svadbenu pardon krizmanu svitu.
Kumovi se primaju za glavu jer više nije “IN” pokloniti lančić ili narukvicu ili nedaj B(l)ože obićan privjesak več se tu poklanjaju satovi (Swatch je totalno de-mo-de jer nije dovoljno skup!), nakit od minimum soma i pol kunića uz još nešto pokraj, bicikli od nekoliko tisućica kuna (samo se nadajte da kumće ima garažu gdje će ga pospremiti jer će najvjerojatnije skupljat prašinu), skupi parfemi (opet uz to dodatak jer treba imati i “vječnu” uspomenu), malo nofčeka sa € oznakom….
Ako ste na selu e onda ste ga da prostite nagrabusili (bit ću pristojna u izražavanju) jer su tam očekivanja okoline ipak veča nego u gradu (sjetite se samo onih krstitka kad ste opremili pola kuće a kumće vas čak nit ne preferira previše jer ste zeznuli boju ormara!)
Sve u svemu nije lako biti kum niti roditelj krizmanika.
A nije niti krizmanicima lako!
Mislim ipak su oni taj dan najvažniji i moraju se pokazati ako ništa drugo onda ono ne u najboljem svijetlu (mislim HALOOO!!! Pa gdje vi živite???)
Dečkići u jadnim predugim trapkama koje vise kao na vješalici, košulje gurnute duboko u hlaće uz tatinu kravatu (dobro da se ne vuče po podu) i posuđenom sakou (sigurno su roditelji bili presretni što nisu one susjede čiji se mali krizmao prošle godine odavno otkantali i upropastili svaku šansu da se dočepaju Bossovog (čitaj MANA) sakoa).
OK realno gledano dečki neće zasjat na taj dan ali zato cure…e to je posebna priča.
Male bijele haljinice (ok nijanse od sniježno bijele pa do šampanjac bijele) sa mašnicama u struku ili ružicama – dužina nešto iznad koljena ili kraće, svijetlucavim najlonkama (ako mama nije bila popustljiva da se obuku mrežaste), frizurica uredno složenih u punđice ukrašene sa pravim cvijetićima (u slučaju da je mašlek oko struka) I neizbježne 10 cm visoke pete tanke da tanje nemogu biti.
I napikavanje….
I tu dolazi vaša Tibica i rikava od smijeha i to ne poskrivečki nego kao da je na najboljoj predstavi u Komediji.
Imala sam priliku vidjet djevojčicu (da znam kolko smo sve mrzile kad su nas tako zvali kad smo imale 14) koja je imala preslatke pardon to nije dobar naziv za štiklu – presexy štikle od 10-ak cm i koja je čvrsto držala mamu ispod ruke (sa obje svoje ruke) i nabadala po Ozaljskoj i samo stenjala – au,au, joj, au,uh i upozoravala mamu da mora mama pazit kud hoda (!) da ne nalete na neku rupu na cesti.
Dijete je valjda prvi put u životu stala na štiklu i pokušavala izigravati odraslu ženu ali ne baš uspješno.
Zrihtana tako da joj ne bi dali ispod 20 godina ali po hodu ni dana više od 10 J
Prvo što mi je palo na pamet bilo je da njezinoj mami kažem da je stvarno glupa kad je dopustila da joj se dijete mući u štiklama a maleckoj da su danas jako moderne platformice (opet J ) i da platforme od 10 cm su puno stabilnije od štikla od10 cm-a a da isto izgledaju neodoljivo.
Umjesto toga samo sam se naglas slatko nasmijala.
Isto kao i djevojčici koja je po povratku iz crkve (drugo naselje, drugo vrijeme, ista slika) šepusala u najlonkama noseći štikle u ruci.
Pre-presmiješno!
U biti pitam se da li su današnje “vrijednosti” oblačenja kod mladih tolko poremećene ili sam ja samo ljubić jer ja štiklu neznam/nesmijem nositi? ;)
komentiraj (17) * ispiši * #
