Sudbina, početak i kraj?

Fragile
Like a baby in your arms
Be gentle with me
I'd never willingly
Do you harm

Apologies
Are all you seem to get from me
But just like a child
You make me smile
When you care for me
And you know...

It's a question of lust
It's a question of trust
It's a question of not letting
What we've built up
Crumble to dust
It is all of these things and more
That keep up together

Independence
Is still important for us though (we realize)
It's easy to make
The stupid mistake
Of letting go (do you know what I mean)

My weaknesses
You know each and every one (it frightens me)
But I need to drink
More than you seem to think
Before I'm anyone's
And you know...

Kiss me goodbye
When I'm on my own
But you know that I'd
Rather be home

by Depeche Mode - Question of Lust

Samo za tebe....

Vjerujem da sve što se dešava u ovom svijetu ima svoje zašto i svoje zato.
Vjerujem da sve što se moralo desiti da se desilo s razlogom. i lijepo i ružno.
Vjerujem da je svakome sudbina zapisana tamo negdje gore i da protiv sudbine nemožemo.
Tako je kako je. Sve je to s razlogom.
Ili kako bi rekli ako ti je suđeno nije izgubljeno.
Prije sam se stalno pitala zašto je to moralo biti tako ali da to nije bilo tako ne bi onda kasnije bilo ovako i sve se to vrti u krug. (i sad su upitnici iznad glava)
Počela sam vjerovati da sve ima svoj početak i kraj. I da se krug mora zatvoriti. ako se ne zatvori neće se završiti.
Da li to ima sve smisla ne znam ali imam osjećaj da je to tako.

Jednom daaaaavno sam radila “popis” dječaka koji su mi se tijekom mog života sviđali. Večinom je ispalo da su se imena ponavljala. Ok bilo je nekih koji se nisu ponavljala ali je ispadalo da su mi se onda te osobe nekad sviđale pa onda nisu pa opet za par godina kad sam ih srela su mi bili njami.
Možda je to bilo zatvaranje tog kruga? Ne znam.
Tad o tome nisam razmišljala.

Zadnji bivši prije nego je postao bivši, za njega sam mislila da je to to. Da je on onaj s kim ću provest ostatak života i da je to to.
No to nije bilo to. Kasnije kad sam o svim ljubavima ili onima koji su mi se sviđali razmišljala i došla sam do zaključka - joj gle baš kjut,jedan od dečkiju koji mi se sviđao se isto zvao (ok jedno slovo drugačije ali u principu je to to).
I rekoh gle mogao je to biti početak i kraj.
Taj dečko mi se sviđao kad sam išla u osnovnu i bio je prvi u kojeg sam bila zaljubljena.
Ne,ipak nije.
Moja prva velika ljubav (za koju se ja sjećam ako izostavimo navodnu zaljubljenost u jednog dečka kada sam imala godinu i pol-po pričanjima Glavne) je bio jedan bratov prijatelj.
Imala sam kojih 6 godina i bila sam jaaaaaaako zaljubljena u njega.
Ne sjećam se ali navodno sam jednog dana zaustavila doktoricu na cesti i rekla joj da me jako boli srce nakon što me pitala kako sam.
Žena se odmah uspaničarila jer ja sam bila samo dijete.
Pitala me gdje me boli i ja sam joj pokazala na srce.
Žena je malo razmislila i pitala me da li sam ja možda zaljubljena. Na to sam joj ja samo kimnula potvrdno.
Ona je pozvala moju mamu da dođe po mene i rekla joj što je bilo.
Svi su mi se doma smijali ali meni nije bilo smiješno.
On je dolazio k Velikome na igranje i ja sam svom silom htjela biti kod njih u sobi i igrat se s njima.
Naravno, ja sam bila mala dosada koja je stalno i samo smetala i tjerali su me iz sobe.
Nemoram ni pričat da je moj Najdraži mu rekao “Pazi se dečec da jednog dana nebuš kucal na vrata i zvao Tibicu van. A onda bum ti ja rekel a-a nema ništ. Tjeral si ju kad je bila mala sad nemože!”
Tog dečka nisam godinama vidjela. I onda jednog dana sa Glavnom u gradu naletim na njega. On me odmjerio od glave do peta i rekao kako sam izrasla u lijepu djevojku. Bilo je to kojih 10-ak godina nakon tog famoznog tjeranja iz sobe.
Glavna se samo nasmijala i pitala ga kaj je zaboravio kaj mu je Najdraži rekao-nema ništ dečec, tjeral si ju.
Svi su se smijali a meni naravno nije bilo smiješno. Meni je bilo neugodnjak jer sam se sjećala kolko sam bila luda za njim. Malo blesavo dijete.

Trenutno mi misli zaokuplja jedan dječak. Nije ono da mi je napet u “ljubavnom” smislu. Ne, nije. Ali mi je jako interesantan u psihičkom smislu. Interesantan mi je za razgovor. Nije ko svi ostali koje znam. Imam osjećaj da bi s njim mogla pričat i pričat. Ono nevezano i o svemu i svačemu.
Zaokuplja mi misli ali svijesna sam da od toga nema ničega jer sam sama tako odlučila. Ima više razloga.
I Sunce me moje zeza da se odlučim. I rekoh ma ne,nije to to. Psihički zanimljiv ali daleko od dostižnog.
I sve bi bilo ok da se nisam sjetila svog kruga.
On bi mogao biti kraj. Ako postoji taj krug i ako kraj mora biti kao početak, on bi mogao biti taj kraj. Imena se slažu.
No možda se sudbina ipak ne igra na taj način.

Saga Garaža: Ovaaaaaj..halo, pauk???

Pita me neki dan Sunce moje malo šta je bilo sa garažom, da li sam sve riješila.
I taman kad sam pomisila da je sve ok....da, tri točkice.
Uglavnom garaža prazna-bar što se tiče onih stvari koje su smetale a nisu bile moje, trenutno kafić ne radi pa netrebam svaki dan odlazit i žicat da mi se maknu da uđem u garažu i baš sam si jučer pomislila kak je sve lijepo.
I opet ispala vještica. Naravno zašto bi sve bilo tak bajkovito i totalno stress free!??!

Došao jučer Veliki oko pol 10 navečer doma i kaže “Sva sreća što sam mokar i što mi se nije dalo čekat vani na hladnoći inače bih sad zvao pauka!” Rekoh “Ha?”.
E pa jedan bijeli auto je parkiran taman tako da u garažu ne možemo ući. OK možemo “pješke” ali ne i sa autom.
I što je najgora stvar vlasnik se ne zna. Ili se možda zna?? HA! Zna, se zna!
Meni več prsti laaaaaaagano trepere i kao slučajno odlazim na net i tražim broj paukića i gledam čeznutljivo telefon kad Veliki kaže ma pusti-upozorit ćemo je (je,je blesavo žensko i to stara baba koja je i više nego naporna i jaaaaaako zloćesta, kao slušat će te) a drugi put joj zovem pauka.
Rekoh kakvi drugi puta? Tebi je auto vani, snijeg pada ko lud i morat ćeš se ujutro dignut ranije da ga očistiš i zagriješ samo zato jer neka budala ne zna da se ispred garaža NESMIJE parkirat!
Ne Veliki nije tolko eksplozivan ko ja. On će to na lijep način riješavat. Upozorit i “zaprijetit” paukom drugi puta.
Pih...bezeveze. :/

Sve u svemu auto je i jutros bio ispred garaže a bogme je i sada (provjerila sa Glavnom).
Da stvar bude lijepša Glavna je ujutro zvonila na portofon dotičnoj a ova joj se nije htjela javiti. I ne, ne vjeruem da nije bila doma jer ona ni do dućana nejde bez auta tak da jednostavno se ne želi javljat na portafon. I sad će opet pokušati. A ako joj se ne javi? Eeeeeeeeeee...onda ja nastupam i zovem magičnih 7 brojka.
I baš me briga. I možete mi reč da sam pokvarena, i da sam zlobna i ko zna kaj još sve ne ali mene baš briga.
Samo se pitam, što bi bilo da imamo samo jedan auto (ili da je onaj drugi sa autom bio negdje van Zgb-a) i da je taj auto bio jučer u garaži a da se je recimo nekom nešto desilo. Koga bi onda zvali da odemo recimo u bolnicu ili gdje god ili po kog god? Taxi? Zvonili po susjedstvu usred noći? Zvali onda pauka?
No nitko na to ne razmišlja. Oni svi vide samo još jedno parkirno mjesto. Tamo gdje to ne bi trebalo biti. Da.
Negho, gdje sam ono stala??? Ah da! Halo, pauk???? :)))))))))))))))))))

Ne, ne isplati mi se ulagat u tebe.

Ili bar tako to zvuči kada čitate između redaka.
Dakle ovako, radite u velikoj firmi koja dobro stoji (ma kolko god mi šutjeli o tome). "Uživate" blagodati stresa (da znam u svakom ga poslu ima) koje nosi okolina ne sam posao.
Plaća vam je dobra za RH uvijete. Godišnji-paaa malo se znate navlačiti oko njega ali ajd imate ga.
Od plaće vam uzimaju harač (mamicu vam vašu). Tješite se nekom bonusu i što eto firma vam plaća strani jezik.
Trudite se na poslu. "Ne" griješite-barem ne previše. U biti jedni ste od rijetkih s kojima "velika sestra" nema problema.
Razmišljate o promijeni posla jer vas nadređeni stvarno žifcira i vrijeđa i omalovažava.
Drži vas ono gore nabrojano što je u RH uvijetima dobro.Drži vas i bonus koji dobivate. I onaj famozni regres i božićnica.
I mislite si ajd moglo je i biti gore.
Trudite se. Pokušavate ostvariti cilj poslovanja za tekuću godinu makar nemate pretjerano utjecaj no svejedno dajete sve od sebe da se cilj ostvari.
I onda između redaka dobijete da se ne isplati ulagati u vas.
I to je službeni stav firme. Jer ako nisu nikome to ostvarili zašto bi vama. Puno očekujete.
Upitnik iznad glave!

Naime, moj poslodavac mi je plaćao moj strani jezik. I svaki put sam praktički morala moljakati i smiješkat se i preznojavat se da bi mi odobrili pišljivih 234 jureka za firmu ali meni lijep novac koji mi ostaje u padže ako netrebam ja platiti.
E jesam i ja budala! Prodala sam se za glupih 234 jureka!
I kao sad bih trebala biti zahvalna sa veeeeeeeeelikim Z poslodavcu jer mi je to do sad omogućavao sve moje stupnjeve (pamćenje ih loše služi-nešto sam si i sama plaćala ali koga to briga,zar ne?).
I zašto bi to radili? Bilo je dosta. Ovako i onako nitko to nije dobio (čitajte da osoba aka big boss nije mogao za sebe izvuč tečaj) pa zašto bih ja?
A i recesija je - blagoslovljena nam ona bila da se svi možemo na nju izgovarat! Eto i ja malo blogam jer je recesija-poškakljajte me da se nasmijem, molim vas!
A i nema više potrebe jer uskoro nećemo raditi sa zemljom nam korisnicom mog stranog jezika.
Mislim nema veze što nitko ne zna što nam budućnost donosi i da postoji mogućnost da se opet vratimo pod okrilje nam teih kolega i što bi bilo jako dobro da se ulaže u zaposlenike. Ne, to nije potrebno.
Eto gladi si ti lijepo bradu i budi zadovoljna(službeni stav poslodavca).
Ma jesam! Zadovoljna sam što imam poslodavcakoji ne razumije tržište radnika, koji misli da su radnici sretni ako im daš kruha i vode i da arbajtaju 10-16-20 sati dnevno i ništa ne očekuju zauzvrat. E da i da su sretni što nitko neće ih učiti nove stvari.
Ma zaboravite na to!
Recesija vlada svjetom znanja.
A vi se ko budale trudite i dalje arbajtate bez ikakvih povlastica jer poslodavac smatra da u vas ne treba ulagati. Nije potrebno. Šuti tam i ne gledaj! Kog vraga želiš?

I mislim si ok, sve je 5! Istina mnogi nemaju ni posao a ja se bunim.
Mnogi ne mogu niti pomisliti na dodatno obrazovanje a ja sam "nezahvalna" na ovom do sada.
Samo me zanima jedna stvar - zašto se uopće trgat od posla kad zauzvrat me smatraju ne isplativom investicijom koju treba sasjeć u korijenu. Nema dodatnih obrazovanja, nema više nit bonusa. Srećom da ima bar plaće.
I kažu recesija je.
Ma nosite si tu recesiju kvragu!
Jadna li je firma koja si nemože priuštiti 234 jureka.
Jadan li je poslodavac koji misli da je zecu draža batina (čitajte stres, maltretiranje i omalovažavanje) od mrkve (sretan radnik je dobar radnik).
OK, nemoraju ulagat u mene ali nek ne očekuju ništa više od obavljenog posla od mene.
I kod mene je zavladala recesija!