Shape of my heart....

Još dok sam išla u srednju godinu (a bilo je to stvarno davno) svako proljeće sam upadala u neku vrstu depresije.
Mrzila sam proljeće makar je to jedno od najljepših godišnjih doba, kad sve cvijeta, kad se sve zeleni i kada u zraku se osjete novi mirisi, mirisi ljubavi.
Baš zbog toga zadnjeg proljeće sam oduvijek mrzila.
Ja sam bila sve samo ne proljetni tip.
Zaljubljivala sam se u sva godišnja doba samo ne u proljeće.
Mrzila sam proljeće jer su svi osim mene tad bili zaljubljeni. Svi osim mene su bili sretni. A mene je to kopkalo i kopkalo.

Kao svaki pravi škorpion iz depre se nisam vadila sve dok nisam dotakla samo dno dna (kako mi to lijepo volimo reči), kada sam bila totalno skršena da dalje nije bilo izlaza osim ponovno kao svaki pravi škorpion da se uzdignem na vrh i nastavim sa svojim životom.
Kad si teen onda je sve to zabavno i misliš si da te to jača da to tako mora biti.
Svašta se dešavalo u toj glavi.
Meni je ta depra bila potrebna kako bih mogla “normalno” živjeti.
Tijekom godina depre su se smanjivale ili možda više nisam bila tolko opterečena time. A i bila sam zaljubljena.
Tad su me mućile druge stvari.
Depru nisam osjetila.

Noćas sam sanjala nekoga.
Ne znam tko je on,ne znam od kud je on ali predstavljao je onog kog ja tražim.
Postala sam užasno površna.
Više ne tražim samo intelektualnu privlačnost več i fizičku.
Nekad mi to nije bilo bitno. Bilo je bitno samo da je imao ono nešto što me privuklo pa makar to bila i neka sitnica.
Danas...danas je sve drugačije.
Ucrtala sam si u glavu kako mora izgledati, što mora od svog života htjeti, kolko mi intelektualno mora odgovarati. Sve sam si to zacrtala.
Sve koje upoznajem imaju neku manu.
A ja ih samo gledam preko svojih sivih naočala i ne vidim onu pinky točkicu koja mi kaže to je to.
Da li sam tolko površna postala ili prezahtjevna?
Da li svakog ocijenjujem kao potecionalnog budućeg oca svoje djece?
Kod svakog gledam kombinaciju i ili je premršav, ili pre-ne dobro izgledajući, ili je pre lijen i totalno neambiciozan, ili nije dovoljno visok, ili ne mari za ono sutra.
Da li ja bježim od obveza kada tolko zahtjeva postavljam ili mi je biološki sat stvarno počeo otkucavati i samo tražim nekog tko bi bio savršen otac malog slatkiša kojeg bi htjela imati?

Hvata me opet glupa depresija.
Proljeće je.
Svi su zaljubljeni. Neki čekaju djecu.
Ja čekam.....ja čekam da dotaknem dno dna i da se uzdignem jača nego ikad do sad.