Plavuši....

Pitala sam se da li će se javiti ili ne. Ako hoće da li će to biti mailom, sms-om ili će me nazvati.
O iluziji da bi se pojavio pred mojim kućnim pragom (kako su neki možda mislili) nisam niti razmišljala.To je bilo previše i u vezi očekivat nažalost a kamoli sada nakon šta je sve gotovo.
Prek dana sam prestala razmišljat o njemu. Bila sam sretna. Nisam htjela tugu, da me podsjeti na ono čega nema pa sam ga maknula iz misli.
Kad sam došla kući sjetila sam ga se i ostala malo...ma ne znam. Bilo mi je žao što eto nisam vrijedna ni čestitanja rođendana.

Navečer sam našla SMS na mobu.
Kratak i jasan. Čestitka za rođendan.
Prvo sam osjetila kako mi je srce zastalo-ubrzalo. Zatim zbunjenost.
Pa pitanje šta da odgovorim.
Ne želim ispast očajna ali ni prevesela.
Da budem pakosna? Ne to više nisam ja. Ne želim biti povrijeđeno dijete.
Zahvalila sam se i rekla da je baš lijepo od njega šta se sjetio.
To sam iskreno mislila.
I bilo je lijepo od njega.
Osjećala sam neku prazninu.
Je*i ga....trebala sam ovaj rođendan napokon dočekat s njim. A nisam.
Suze su navrle na oči, želudac se stisnuo...
Ne smijem plakati.
A zašto i bi ?
Suza je izdajnički kliznula.
Ma tužna sam jer nije bio uz mene.
No sretna jer se ipak sjetio.
Ne znam da li je to bilo čist reda radi pa je čestitao ili je stvarno to mislio.
Nadam se da je ovo drugo.
Jedino mi je žao što nije nazvao. Ne znam da li nije imao „hrabrosti“ nazvat ili bi mu to bio samo trošak vremena na nekog do kog mu nije stalo.
Nije važno. Il se bar tako uvjeravam.
Drago mi je da je poslao sms. Drago mi je da se javio. Da je bar na moj dan barem jednom pomislio na mene.

Kažu da ako ti nije suđeno nije i da ne razbijaš glavom šta bi bio da je bilo ili kad bi bilo.
Ja više volim razmišljat da ako je sudbina odlučila upetljat svoje prste da ćemo se srest kad tad.
Možda će tad imati više „hrabrosti“ prozboriti.
Do tad drago mi je da me se sjetio.
Samo voljela bih da je ipak nazvao.....