Primicanje katastrofa

subota, 26.01.2008.

Postojanost sjećanja...

Ne postoji bolji način kako započeti današnji post nego sa jednom pjesmom...koja možda najbolje opisuje ono čemu sam jučer svjedočio...

Elvis Presley - Memories


Bilo je to jučer jedno putovanje...putovanje u krajeve kojima nikada nisam kročio. U krajeve gdje je nekoć davno moja majka rođena i gdje je provodila svoja ljeta u najranijoj mladosti. Jedno putovanje u nepoznato na kojem me na svakom koraku čekala poduka iz skromnosti...

Cjelim putem slušao sam njene riječi kako se raduje što će opet vidjeti svoju rodnu grudu...i prisjetiti se pogledom na tu kućicu u cvijeću svih onih bezbrižnih dana koje je provela tamo...

Maleno je to mjesto koje danas više ne postoji na zemljovidu...tek jedno ime koje se jedva čujno danas čuje poput jeke iz daleke prošlosti...koju gotovo više nitko ne pamti...

I vozeći se starom cestom, odjednom sam čuo :

"Evo nas, stigli smo. Stani ovdje pored ceste."

Pogledao sam oko sebe tražeći cvijeće, ali njega nigdje nije bilo. Jedino što sam vidio na tom omalenom brežuljku bila je nekakva ruina obrasla divljim bršljanom i zarasla u neprohodnu visoku travu...ali to je bila ta kućica...kućica u cvijeću gdje su se nekoć mogli čuti radosni glasovi i smijeh djece koja su trčeći uživala u prekrasnom pogledu koji se stere sa tog brežuljka...

Pogledao sam prema majci koja je u tišini gledala prema toj ruševini i odjednom je nestalo radosti s njenog lica...iznenada je zaronila u najdublje vode svog sjećanja i počela neutješno plakati...plakati za svojim izgubljenim djetinjstvom...

I što čovjek uopće može napraviti u takvom trenutku?

Mislim da ne postoji niti jedna riječ koja bi mogla utješiti nekoga u takvoj situaciji...to je ipak nešto što svatko od nas nosi u sebi i što će prije ili kasnije isplivati na površinu...ali ipak takve trenutke treba cijeniti. Jer osim što smo tek jedna malena mrvica u beskrajnosti prostora, mi trajemo tek tren u neizmjernosti vremena. I zbog toga je svaki trenutak kojeg pamtimo ili oni koje zaboravimo, ali kojih se sjetimo, nešto najvrijednije što nosimo u sebi. To je nešto od čega se sastojimo i što nas je napravilo ovakvima kakvi jesmo danas...i kakvi ćemo biti sutra...

Možda nam se ponekad desi da svoja sjećanja potisnemo tako duboko da ih možda smatramo tek za puke snove ili viziju nečega što bismo željeli...a ako je tome tako važno je znati kakve su to vizije. One često postanu proročanstva koja vode duhovnom ispunjenju.

I priznajem da je taj jučerašnji događaj pokrenuo nešto u meni...nešto o čemu i nisam previše razmišljao. Dosada mi je uvijek pažnju stalno odvlačila unutrašnja plima primisli i ideja, pa bih obično zanemario sve ono što me okružuje. Ali sada ću konačno početi prisluškivati uokolo sebe i druge glasove iz kozmičke fuge. Imam osjećaj kao da mi je novi svijet s druge strane vratiju. A sada znam i kako ih otvoriti...

I ne znam kako inače izgledam drugima, ali sebi se ponekad činim poput malenog dječaka koji se igra na obali mora i zabavlja se ponekom pronađenom školjkom, dok se preda mnom pruža jedan veliki i neotkriveni ocean istine...

...i osjećam dašak vjetra što puše među svjetovima...

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?