Primicanje katastrofa

ponedjeljak, 21.01.2008.

Plemeniti cilj...

Jučer nam je nakon dugo vremena na ručak svratio kum sa svojom obitelji. A to je obično tako kad se čovjek bavi nečime što ga na duže vrijeme odvoji od druženja s dragim ljudima. A njega put uistinu nosi po cijelome svijetu. Naime, bavi se jednim vrlo egzotičnim zanimanjem...operni je pjevač...i to vrstan, da odmah napomenem. Osim što je prvak opere HNK, redovito pjeva i u nekima od najvećih opernih kuća u svijetu...što samo po sebi dovoljno govori...

I poslije jučerašnjeg ručka, na pamet mi je palo jedno pitanje koje sam mu oduvijek želio postaviti.

I postavio sam ga. A vrlo je jednostavno.

"Kako se osjećaš onih posljednjih par minuta prije no što ćeš izaći pred publiku i zapjevati?"

I stavit ću ovdje samo jednu rečenicu koju je izrekao jer mislim da ona zapravo u jednu cjelinu zaokružuje sve ono što što je bilo rečeno (vrijedi napomenuti da se čovjek time bavi već više od trideset godina...) :

"Možda će te iznenaditi, ali svaki put kada čekam svoj izlazak na pozornicu imam osjećaj kao da mi je to prvi put i umirem od straha."

I zapravo me taj odgovor uopće nije iznenadio. Dapače, očekivao sam ga...vjerujem da većina od nas tako reagira u nekim stresnim situacijama, posebice ako je u pitanju nešto gdje nemaš pravo na pogrešku...a njegov posao je jedan od onih gdje je svaka, pa i najmanja pogreška itekako vidljiva...

I nisam niti ja izuzetak, naravno. Bez obzira radilo se o sportu kojim sam se nekoć aktivno bavio...košarkom...ili o čekanju na utrkama oldtimera da se crveno svjetlo pretvori u zeleno na startu...ili zadnjih godinu dana gledajući zastrašujućeg pitchera u softballu kako čeka na mene...svi ovi primjeri imaju nešto zajedničko. A to je da u tom momentu čekanja svaki put pomislim :

"Ne mogu ja to!"

Ali svaki put se desi da u trenutak kada je loptica bačena ili svjetlo upaljeno, jednostavno zaboravim na sve misli koje su mi se maločas rojile glavom i usredotočim se samo na taj izazov koji stoji preda mnom...kao da ništa drugo ne postoji...

Jer uvijek je bitna samo vjera u sebe. Ništa drugo. Ako vjeruješ u sebe i imaš hrabrosti, odlučnosti, ustrajnosti i voljan si žrtvovati neke male stvari u životu i platiti cijenu za stvari koje to zaslužuju, ne postoji ništa što ne može biti napravljeno. Jer razlika između onog koji je uspješan i onog drugog, nije u nedostatku snage ili nedostatku znanja, već u nedostatku vjere u samog sebe.

Svaki čovjek je sam sebi najveća prepreka.

Nitko drugi.

I zato uvijek treba iznova pokušavati. Jer u svakom novom pokušaju nije veličanstveno samo pobjeđivati, nego i gubiti. U takvim situacijama se vidi najveća snaga. Najveće dostignuće nije u tome da nikada ne padneš, već da se ponovo uzdigneš nakon svakog pada. Jer kao što sam nedavno i rekao, jednom kad naučiš kako je lako predati se, to postane navika...

A to je tako lako...

Ali kako netko uopće može propustiti onaj trenutak...trenutak kada si dosegao svoj vrhunac i ispunjenje onoga za što si se borio znajući da si dao sve što imaš u sebi za jedan plemeniti cilj...i ležiš iscrpljen na polju te bitke...ležiš kao pobjednik...

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?