Primicanje katastrofa

subota, 15.12.2007.

Tihi vrisak

Bol i patnja sastavni su dio života svakoga, pa tako i osoba o kojima ovdje pišem. Ali, oprostit ćeš mi dragi čitatelju ako se danas samo na trenutak odmaknem od svojih omiljenih tema i posvetim nečemu drugačijem...sebi i stvarima kroz koje sam prolazio...i još prolazim. Znam da te to, dragi čitatelju, ne zanima previše, ali dopusti mi da to napišem...jer jednog dana i ja ću, kao i ljudi i mjesta o kojima pišem doći u svoje "zlatno doba" i ostati će mi jedino sjećanja...koja ne smiju biti zaboravljena...

Znaš i sam, dragi čitatelju, kako se to dogodi...riječ ili dvije...pogled ili dva...pogodi te strijela i odjednom ništa drugo nije važno. Više nema razuma...srce je to koje sad predvodi dugačku kolonu osjećaja i iznenada kao da više ne vidiš kraj tunela u kojem si se našao. Ne prođe niti trenutak da ne razmišljaš o razlogu zbog kojeg se tako osjećaš i u glavi vrtiš svoje fantazije tražeći način kako da one postanu stvarnost...svaku riječ, svaki dodir, svaki pogled obično shvatiš na krivi način i nađeš se u situaciji da ti patnja razdire srce, ali ne odustaješ...osjećaji ti se vrte kao na filmskoj vrpci...mješaju se depresija, tjeskoba i euforija...a onda, krajičkom oka učini ti se da si ugledao svjetlo na kraju dugačkog tunela u kojem se nalaziš i brzo potrčiš prema njemu...ali već kad si posegnuo prema vratima, ona se odjednom glasno zalupe i shvatiš da je sve bilo uzaludno...i onda si razbijaš glavu tražeći odgovor na samo jedno pitanje : "Zašto?". Ali odgovora na tako jednostavno pitanje nema. I nadam se da ga nikada neće biti, jer...kako bi život bio dosadan kada bi njegov važan dio kao što je ljubav bio tako predvidljiv...

Ali pitaš se dragi čitatelju zašto ja to uopće pričam...tek jedan u nizu onih koje je Venera dotakla i osudila na samo malo patnje...ipak, kako mi je nedavno jedna prijateljica rekla, postoji nešto uzvišeno u neuzvraćenoj ljubavi...ona te makar na jedan trenutak, koliko god on bolan bio, razbudi iz tmurne svakodnevice i podsjeti da si ipak živ, da se svakom danu treba radovati kao novom izazovu u kojem te iza svakog ugla čekaju novi ljudi, novi događaji, nova sjećanja koja ćeš pamtiti dokle god hodaš svojim životnim putem...

Najlakše se predati, ali zašto?

Svakog dana, bio on osunčan ili tmuran trebaš naći novi cilj. Ponekad ćeš odabrati neki koji i nije tako lako dosegljiv, ali možda ćeš ga odabrati ne zato što je lagan, već zato što je težak, što si se odlučio suočiti s njim i izaći snažniji nego dan prije. I ako nas ova kratka ljudska povijest uči nečemu...to je da u potrazi za samim sobom ne postoji neprelazna zapreka...samo je potrebno hrabrosti da se s njom suočiš...

To je odgovor na tvoje pitanje zašto ovo pišem dragi čitatelju. Koliko god da se jadan osjećaš, uvijek iza svega postoji neka poruka. Onoga koji voli nikada se ne smije nazvati nesretnim...pa makar se i radilo o neuzvraćenoj ljubavi uvijek negdje izađe duga. Svojih osjećaja nikada se ne smiješ sramiti niti ih zaboraviti pokazivati onima prema kojima su usmjereni. Možda ćeš u takvim trenucima raditi stvari koje će se činiti glupima, ali to je i očekivano...nekome će se one možda činiti simpatične. I što je najbitnije, život uvijek ide dalje...nikada se ne smiješ predati. Svaka situacija, pa i ova ima ponekad za ishod stvari koje su možda čak i dobre...jer, tko zna...možda te baš tu, negdje iza ugla, čeka netko koga najmanje očekuješ...

Sjetih se sada u ovim trenucima dok pišem ove riječi, jednog stiha Walta Whitmana...

"Now I think there is no unreturn'd love, the pay's certain one way or another. (I loved a certain person ardently and my love was not return'd, yet out of that I have written these songs.)"

Da, dragi čitatelju, u svemu se može naći barem malo inspiracije, pa bile to i teške stvari...

Istina...bol i patnja još uvijek su tu,...ali proći će. Pa i potresi sve sruše, ali se ponovo sve sagradi...što je ovo malo osjećaja...tek samo jedna ljetna oluja koja će se ubrzo utišati i uskoro će opet osvanuti sunce...ipak, samo se tiho u sebi nadam da ovako mala sitnica kao što su bili moji osjećaji neće biti razlog da zauvijek izgubim jednu prijateljicu koja je moj život obasjala poput svjetionika u olujnom moru...

Oprosti mi još jednom dragi čitatelju što sam ti danas oduzeo malo vremena zbog tako nebitne stvari kao što su moji osjećaji...uskoro ću ti se vratiti sa još jednom od priča iz "zlatnog doba automobilizma" i jednom od njegovih junaka...

Evo, baš dok pišem ove zadnje riječi, gledam kroz prozor i vidim da su prvi puta ove zime snježne pahulje zabijelile grad...vrijeme je da svog mladog boxera prvi puta prošetam po snijegu da i on osjeti koju pahulju na svom licu...

Do idućeg čitanja želim ti ugodan san...dragi čitatelju...

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?