Le Vieux Renard

utorak, 20.11.2007.

Rasccase, Tabac, Casino i Loews...znani su zavoji staze na kojoj se vozi najprestižnija utrka sezone...Grand prix Monaca. Sjaj i blještavilo te parada bogatstva i moći samo je dijelić onoga što prati tu utrku. Ipak, iza velebnih monegaških kulisa krije se nevidljiva masa bez koje te predstave ne bi bilo. Sobari, recepcioneri i krupjei u hotelima i kockarnicama samo su neki od njih.

Iz jedne od takvih obitelji potekao je i jedan od najvrsnijih automobilista prve polovice 20. stoljeća, čovjek čije je ime utkano kao najfinije tkanje u povijest velike nagrade Monaca i čiji spomenik krasi pogled na luku Monte Carla ...Louis Chiron.

Sin glavnog konobara hotela "Paris" u Monte Carlu, Chiron je rođen 03. kolovoza, 1899. godine. Malo je znano o njegovom ranom djetinjstvu, tek se spominje da je u 15-toj godini počeo raditi od najnižih poslova u očevom hotelu. Između ostalih poslova, radio je kao nosač prtljage, sobar i prodavač. Izbijanjem 1. svjetskog rata, otac mu je dobio poziv i otišao služiti u francusku vojsku. Kako je vrlo rano ostao i bez majke, Louis se zaposlio kao sluga jedne ruske princeze u njenoj vili u Monte Carlu. Ali ne samo da je radio kao sluga, Chiron je iskoristio priliku i naučio nekoliko jezika i pravila lijepog ponašanja, a sa 16 godina osobni princezin vozač naučio ga je i kako se upravlja automobilom. Nije dugo trebalo i uskoro je jedini princezin vozač postao upravo Chiron koji je do svoje 18-te ostao u njenoj službi.

Iako je bio državljanin Monaca, ipak se krajem velikog rata dobrovoljno pridružio francuskoj vojsci i bio dodijeljen 85-toj artiljerijskoj regimenti u Dijonu. Njegov vozački talenat ubrzo je zapažen i poslan je u glavni stožer gdje je služio kao vozač maršalima Petainu i Fochu. Završetkom rata, Chiron je ostao u aktivnoj službi još tri godine. Nekako u to razdoblje, vojska je odlućila rasprodati višak svojih vozila. Zahvaljujući poznanstvima koja je tamo stekao, iskoristio je tu priliku i zajedno sa svojim prijateljem, kapetanom Williamom Groverom, počeo prodavati ta vozila u Nici. Kako je često boravio u tom gradu, ubrzo je upoznao Ernesta Fridericha, bivšeg suradnika i bliskog prijatelja Ettorea Bugattija, koji je otvorio prodavaonicu Bugattijevih automobila u Nici. Friderich je bio taj koji je i upoznao mladog Louisa sa Ettoreom. Kada je posao sa vojnim vozilima završio, Bugatti je zaposlio Chirona kao vozaća koji će prevoziti njegove automobile iz tvornice u Molsheimu do prodavaonice u Nici. Kako je to bio posao uz koji je imao puno slobodnog vremena, običavao je noću raditi kao plesač u hotelu "Paris". Nije dugo trebalo i markantni Chiron ubrzo je upoznao jednu američku damu koja je bila zadivljena njegovim..."plesačkim umijećem"! Ona je bila ta koja je sponzorirala njegove prve brdske utrke 1923. godine. Prvu pobjedu ostvario je u studenom, 1924. godine, vozeći Bugatti u brdskoj utrci na planini Barbonnet.

1926. godine, upoznao je dvije osobe koje će mu promijeniti život. Jedan od njih bio je nepoznati, mladi njemački vozać...Rudolf Caracciola, a drugi, Alfred Hoffman, osoba koja će postati njegov glavni sponzor i nasljednik bogate farmaceutske kompanije Hoffman-La Roche. Sa iznenadnom novčanom injekcijom, Chiron je kupio najnoviji Bugatti T35B i rezultati su ubrzo počeli stizati. Na svom grand prix debiju u Španjolskoj veći dio utrke vozio je na drugom mjestu, ali je zbog kvara bio prisiljen odustati. Svoj prvijenac zabilježio je u Toulousu na utrci za grand prix de Comminges, kada je "ukrao" pobjedu tvorničkim vozačima Bugattija. Nakon što je vidio njegovu vožnju na Miramaru, Ettore Bugatti ponudio mu je mjesto rezervnog vozača u svojoj momčadi. Vozeči kombinirano za Hoffmana i Bugattijevu tvorničku momčad, rezultati ispočetka nisu bili briljantni, ali uskoro je počeo pobjeđivati. 1928. godine, pobijedio je na utrkama u San Sebastianu, Antibesu, Marneu i Rimu, ali njegova najznačajnija pobjeda te sezone bila je na najvažnijoj utci sezone, Grandes Épreuves koja se vozila u Monzi. Pobijedivši u toj utrci protiv vozača poput Varzija, Camparija i velikog Nuvolarija potvrdio se kao jedan od najboljih vozača u Europi.

Otkako je momčad počeo sponzorirati Hoffman, gotovo na svaku utrku putovala je njegova supruga Alice, poznatija kao "Baby". Kako bi joj našli neku zanimaciju, rekli su joj da u svakoj utrci zapisuje vremena Chironovih krugova. Ubrzo je postala javna tajna, svima osim njenom suprugu, da njen interes prema Chironu nisu bili samo njegovi najbrži krugovi. Hoffman je s vremenom ipak saznao za cijelu aferu i odmah otpustio Louisa iz svoje momčadi...ipak, zajedno sa njim otišla je i Alice...

Idućih nekoliko godina Chiron je nastavio voziti za Bugatti i na neki način postao sinonim za francusku momčad. Iako je kasnije vozio i bolide drugih proizvođača, niti jedan vozač prije niti kasnije nije bio tako usko povezan sa Bugattijem. Iz tih godina pamte se njegove pobjede na utrkama u Monte Carlu, Belgiji, Francuskoj i na velikoj nagradi Masaryka u Brnu.

Odlaskom iz Bugattija, Chiron i Caracciola odlučili su stvoriti vlastitu momčad, te su početkom 1933. godine, osnovali "Scuderiu CC" i kupili tri Alfe P3 i par Bugattija. Momčad je svoj debi imala na utrci u Monacu, no tijekom treninga Caracciola je doživio tešku nesreću koja ga je izbacila iz utrkivanja na više od godinu dana. Kada je i prilkom posjete ozlijeđenom suprugu u Švicarskoj od lavine poginula i njegova supruga, pao je u tešku depresiju i samo zahvaljujući iznimnim naporima Chirona i "Baby" uspio se potpuno oporaviti i vratiti utrkama...

Potresen tim događajima Chiron se tek u zadnjoj četvtini sezone vratio u pobjedničku formu. Ponovo je osvojio Grandes Épreuves koja se ovoga puta vozila u Španjolskoj. Toj pobjedi pridodao je još dvije u Marseillesu i na svojoj omiljenoj stazi u Brnu.

1934. godine, prešao je u Scuderiu Ferrari koja je također nastupala u Alfama. Već na prvoj važnijoj utrci sezone u Monacu bio je jako blizu pobjede jer vodio je gotovo cijelu utrku samo da bi ga kvar na upravljaču pred sam kraj spriječio u tome. Na koncu je jedva završio na drugom mjestu iza čuvenog Guya Molla. Kasnije te sezone uspio je pobijediti na velikoj nagradi Francuske koja je ostala upamćena kao njegova najveličanstvenija pobjeda. Na tu utrku Auto Union i Mecedes došli su u punoj snazi, ali je Chiron na krilima francuskih navijača koji su navijali za njega iako je bio iz Monaca, uporno odbijao napade Stucka, Carraciole, Fagiolija i Von Brauchitscha. Kako su jedan za drugim njemački bolidi zbog kvarova odustajali, Chiron je u cilj ušao ispred još dvije Alfe. Tek godinu dana kasnije jedna će Alfa opet odnijeti pobjedu nad njemačkim bolidima. Nuvolari na Nurburgringu...

1935. godine samo se jednom popeo na pobjedničko postolje u prvenstvenim utrkama i to na velikoj nagradi Belgije. Bila je to godina velike dominacije obje njemačke momčadi...

Gotovo isključivo zbog Caracciolinog inzistiranja, Chiron se pridružio Mercedesovoj momčadi za 1936. godinu. Bila je to kriva odluka, jer te je godine dominirala druga njemačka momčad...Auto Union sa Berndom Rosemeyerom na čelu. Ta je godina zapravo označila polagan kraj njegove karijere, barem što se tiče konkurentnih rezultata. Nakon što je otpušten iz Mercedesa, Chiron je 1939. godine testirao za Auto Union, ali ipak se odlučio povući iz aktivnog bavljenja utrkama i vratiti u Monaco. Te se godine i njegova bivša djevojka Alice oženila za Caracciolu.

Nakon završetka 2. svjetskog rata, mnogo je predratnih vozača pokušalo obnoviti svoje karijere. Među njima bili su Chiron i Achille Varzi koji je posljednje godine svoje briljantne karijere upropastio ovisnošću o morfinu. 1948. bili su zajedno na utrci u Švicarskoj vozeći protiv vozača premladih da bi se uopće sjećali tko su oni bili. Njihove vještine već istrošene vremenom i bezbrojnim bitkama bile su još dovoljne samo za vožnju više prema instinktu nego prema stvarnim mogućnostima. Slobodan trening održavao se na mokroj stazi i Chiron je pratio Varzija kada su ušli u lagani zavoj. U zavoju koji su već obojica prošli na stotine puta, Varzi je udario u drvenu ogradu, preletio preko nje i prevrnuo svoj bolid. Za razliku od mladih vozača, Varzi nije nosio zaštitnu kacigu i to je bio razlog zašto je poginuo na mjestu. Chiron je odmah zaustavio svoj bolid, ali više nije bilo ništa što bi mogao napraviti. Sjeo je i neutješno zaplakao za svojim prijateljem i njihovom izgubljenom mladošću...

Nastavio je voziti do svojeg 60-tog rođendana uključujući i nastupe u novo osnovanom prvenstvu formule 1. Svoje jedine bodove osvojio je na domaćoj utrci u Monacu 1950. godine. Ukupno je nastupio na 15 utrka, a zadnji nastup u dobi od 56 godina također je zabilježio u svom dragom Monte Carlu 1955. godine. To je još uvijek rekord koji vjerojatno nikada neće biti oboren...

Bio je poznat po svojem profinjenom vozačkom stilu i uživanjem u utrkama. Njemci su ga prozvali "Lukava lisica" dok su ga drugi zvali perfekcionistom...pojam koji danas više vežemo uz drugog francuskog vozača poznatijeg po nadimku "Profesor"...

Usko vezan uz veliku nagradu Monaca do kraja svog života, vedrog duha i neiscrpne energije bio je obožavan od svojih sugrađana. Umro je u svom rodnom gradu 1979. godine...

"Pred utrku je Louis Chiron običavao hodati oko svog bolida, milovati ga i s njim se razgovarati, kao s konjem...a zatim bi nasmijan sjeo za upravljač."
Rudolf Caracciola