~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~ ... .. Part 9.
Oblio me znoj još više. Mlatio sam rukama u zraku, no nikako se nisam mogao spustiti. Pokušao sam se nekako okrenuti, ali mi ni to nije uspijevalo. "Ovo se samo meni može događati!"- razmišljao sam. Počeo sam razmišljati o filmovima i onim stunt scenama. "Ne vjerujem da ih ovako snimaju!"– čudio sam se u sebi. "Prestani razmišljati o glupostima!"- priprijetio sam si. "Lebdiš u zraku!!". Nekako sam i očekivao tako nešto. Iskreno, ništa me više nije iznenađivalo. Pokušao sam dohvatiti zid, ali nije mi ništa pomoglo. "Jebemu!"- izustio sam tiho. Počeo sam se "uspinjati" prema stropu. "Zgnječiti će me!"- opet mi se vrtjela neka scena koju možete naći u bezbroj filmova. Kada su likovi zatočeni u nekoj sobi, a zidovi se približavaju. Hvala Bogu, moj strop nije imao šiljke! Odupirao sam se od strop, ali nisam se prestao uspinjati. "Jebe.. Ja ću fakat poginuti tu. Ah, možda to nije ni loše!"- razmišljao sam. Ali nakon svega, očekivao sam drugačiju smrt. Lice mi je poprimilo bolesni izraz i nisam znao što da radim. "Gotovo je"- pomislio sam. Istog trena sam osjetio olakšanje. Pljusnuo sam natrag na krevet što me brže mogla povući gravitacija. Zahvaljujući toj gravitaciji tako sam se vratio na krevet da sam udario o njegov rub i izgubio svijest.
"Ahh"- dolazio sam svijesti. Rukom sam prošao po potiljku. "Da li sam to sanjao ?"- razmišljao sam. Ali od čega onda bol u glavi. "Ah, ništa novo!". Migrene su mi suputnice već dugo vrijeme, zajedno s grčevima u želucu. Pipao sam glavu da vidim ne curi li gdje krv. Nasmijao sam se svojoj misli koja mi je proletjela glavom. Imao sam sliku u glavi kako nalazim rupu u lubanji kroz koju mi se cijedi moždinska tekućina i moždano tkivo. "Eh, da se to uistinu dogodilo, ne bi sad mogao imati tako vesele ideje."- mislio sam si. Ustao sam iz kreveta i s osjećajem olakšanja spustio stopala na tepih. Bilo je jutro. Svijetlost proljetnog jutra obasjavala mi je sobu. Gledao sam ruku pod svjetlošću. Imao sam osjećaj kao da mi se iskrivljuje, nerealan osjećaj. Kao da bježi sa ovoga svijeta. "Šta si nešto ružno sanjao?"- trgnula me stara koja je stajala na vratima. "Nešto si se posebno komešao ovu noć."- u tom trenu sam se sjetio sna koji sam sanjao. Gledao sam staru, ali sam vidio ono bolesno lice i čuo ono kričanje i struganje noktima. Poput flashbacka, sve mi se vratilo. Na tren mi se zgadila. Imao sam osjećaj kao da će me opet napasti. "Ma nije ništa bilo."- odgovorio sam joj. Jednim dijelom moga bića, koje je još ostalo živo bilo mi je drago što je opet vidim, zdravu i – normalnu. Prošao sam pokraj nje i stavio joj ruku na rame u prolazu. Ostala je skamenjena. Kao da sam je prvi put u životu, dotaknuo. Nije baš cijeli život, ali već dugo nisam. Otkad mi se ovo dogodilo, otkad sam upoznao Njega. Sjetio sam se i njega i scene iz djetinjstva. Opet su mi zasuzile oči. Podigao sam pogled prema kupaonskom ogledalu i vidio zacakljene oči. "Šta je tebi ?"- razmišljao sam. "Jel ja to plačem?"- obrisao sam oči s mržnjom. Prisjetio sam se kako mi govori da ne mogu vratiti dušu i vatrene kugle. Gledao sam u ogledalo. Gledao sam u lice osobe koja je nekada postojala. Ovo što sad vidim je ništa više nego olupina, sjena osobe koje više nema. Sve sam izgubio, svaki smisao koji je postojao ... sada ga više nema. Stresao sam se i ugrizao za jezik u gađenju. Na trenutak mi je bljesnula slika u ogledalu. Moj odraz zamijenila je nekakva spodoba, umotana u nekakve krpe. Trula koža otpadala joj je s lica, a dvije tri vlasi kose luđačko su padale niz čelo. Ta me spodoba gledala ... gledala me očima ... mojim očima. Ustuknuo sam i smaknuo pogled. Umio sam se. Odraz te spodobe nije se više nalazio u ogledalu. "Bože moj ..."- ostao sam sleđen. Možda sam prvi put nakon što mi se to dogodilo shvatio na čemu sam ... Shvatio sam da mi ne preostaje ništa drugo nego pokušati vratiti tu famoznu dušu ... ako sam je uopće i prodao. Ne znam da li postoji ili ne, ali osjećao sam da mi nešto fali. "Vratit ću je ..."- ugrizao sam se za usnice. "I nitko mi neće govoriti što mogu, a što ne ..."- od jačine ugriza raskrvario sam si usnicu.
Kao propuh prošao sam kroz vrata i nestao u daljini. Na mom putu prema školi, naravno, opet sam zapao u svoja razmišljanja. Više sam bio sam sebi dosadan razmišljajući o svijetu i njegovom smislu ... našoj ulozi ne njemu, našoj svrsi. Misli su mi otišle na Njega, još uvijek sam osjećao toplinu kako mi žari leđa ... toplinu od njegove vatrene kugle. "Snovi su mi postali stvarno intenzivni ..."- bolesni smijeh razvukao mi se na lice. Neki prolaznik me čudno pogledao. "Šta hoćeš ?!? Je li ?"- pogledao me sa gađenjem, sažaljenjem. "Samo da znate ... samo da znate ..."- razmišljao sam. Vratio sam se u mislima na Njega. Znao sam da će me on zaustaviti. Ali kako ? Osjećao sam se nesigurno, kao da mi tlo bježi pod nogama. Čak i da sam pod tonama betona ne bi se osjećao sigurno ... jer, on će me naći ... I da znam kako ga poraziti, ne znam kako vratiti dušu ... Ne znam kako ona izgleda. "Sto posto je ne drži u fluorescentnim bočicama ... kao u filmovima"- bolesni mi se osmijeh opet razvukao licem. Kako da to saznam ... tko mi to može reći ... kako poraziti Sotonu i vratiti dušu ?? Zadubljen u svoja razmišljanja prelazio sam cestu koju prelazim svaki dan, dva puta. Zaslijepio me odsjaj svjetla sa metalik srebrne boje auta koji se od nikuda iznenadno stvorio. Osjetio sam snažan udarac ...
TO BE CONTINUED ... ..
DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.2006
|
